BRNISTRA, ŽUTA DUŠA ISTRE Zašto skromni mediteranski grm bolje od bilo koje druge biljke govori o karakteru Istre i ljudi koji su na kamenu gradili život

Svaki krajolik ima svoju biljku ambasadora. U Provansi je to lavanda. U Toskani čempres. U engleskom selu ruža penjačica.

Kad bih ja odabrala jednu biljku koja govori jezikom Istre, ne bih odabrala ni maslinu ni lavandu. Odabrala bih brnistru.

Ne nalazi se na naslovnicama vrtnih časopisa. Rijetko je zvijezda projektantskih skica. Gotovo nikad predmet hortikulturnih trendova. Pa ipak, krajem proljeća, upravo brnistra preuzima krajolik.

Tisuće grmova brnistre pretvaraju istarske padine, rubove cesta i kamenjare u valove žute boje koji se prelijevaju preko brežuljaka poput poteza slikarskog kista. Na škrtom kamenu, na zemlji koju sunce nemilosrdno prži, na mjestima gdje se čini da nema dovoljno uvjeta ni za što.

Upravo ondje uspijeva Spartium junceum, skromna biljka koja ne čeka idealne uvjete, razumije buru, kamen i žeženo sunce, i zato malo koja biljka vjerno odražava karakter Istre i ljudi koji su ovdje stoljećima gradili život.

Zato je doživljavam kao simbol Istre.
Botaničari će reći da je brnistra mediteranski grm iz porodice mahunarki, istoj onoj kojoj pripadaju grah, grašak i bagrem. Ima isti leptirasti cvijet karakterističan za mahunarke, sličan cvijetu bagrema, graška, bagrema, glicinije.

Zanimljivo je da brnistra većinu fotosinteze ne obavlja listovima nego zelenim, šibolikim granama. Listovi su joj sitni i kratkotrajni, što je jedna od prilagodbi na sušu. Na taj način smanjuje gubitak vode tijekom dugih i vrućih mediteranskih ljeta.

Od svibnja do srpnja prekriva se brojnim mirisnim žutim cvjetovima koji privlače pčele, bumbare i druge oprašivače. U vrijeme cvatnje postaje važan izvor nektara i peluda za brojne kukce, pa njezina vrijednost nije samo estetska nego i ekološka.

Kao i druge mahunarke, brnistra živi u simbiozi s bakterijama koje na njezinu korijenu vežu dušik iz zraka i obogaćuje tlo. Zato može rasti na siromašnim terenima te postupno stvarati uvjete za dolazak drugih biljnih vrsta.

Drugim riječima, brnistra ne uspijeva zato što je tlo bogato, ona pomaže tlo učiniti bogatijim. Zato toliko i pripada Istri. Jer ni život na ovom poluotoku stoljećima nije bio jednostavan. Kamen, suša, bura, oskudica i neizvjesnost oblikovali su generacije ljudi puno prije nego što su stigli turizam, autoceste i udobnost modernog života.

Ovdje se nije živjelo od viška, Živjelo se od rada, upornosti i sposobnosti da iz malo stvoriš dovoljno. Da na kamenjaru podigneš vinograd ili maslinik. Da izgradiš kuću i odgojiš djecu. Da ostaviš nešto bolje onima koji dolaze poslije tebe. Zato je brnistra ambasador ovoga kraja. Ona je njegov karakter.

Prije puno godina bila sam na jednom vjenčanju na kojem je mlada u rukama nosila buket od brnistre. Navikli smo da mladenke biraju ruže, božure ili hortenzije, cvijeće koje povezujemo s raskoši i posebnim prilikama. A ova je mladenka odabrala brnistru. Biljku koju svakodnevno susrećemo uz ceste, među kamenjem i uz suhozide. Tek sam kasnije shvatila koliko je taj izbor bio poseban.

Jer što bi za početak zajedničkog života mogao biti ljepši simbol od biljke koja uspijeva tamo gdje je teško, koja ne odustaje pred burom i sušom i koja iz godine u godinu ponovno cvate.

Jer ona ne predstavlja samo ono što brnistra jest. Predstavlja i ono najbolje što bi Istra trebala ostati … kraj koji zna sačuvati svoje korijene, a ipak ostati otvoren svijetu. Kao brnistra, duboko ukorijenjena u svoj kamen, a okrenuta prema suncu.