Bruno je rođen 1933. godine i kad je otac umro 1962., briga o cijelom imanju pala je na krhka leđa rovinjskog i žminjskog veterinara. Bruno nije mogao održati ogromno zdanje pa je u nekoliko navrata pokušao prodati samostan s klaustrom bivšoj jugoslavenskoj državi. Nije tražio puno ali, držao je do svog i obiteljskog dostojanstva, smatrao da je njegova dužnost bila zaštititi obiteljsku povijest i čast pred grubim nasrtajima tadašnjih birokrata
Bruno je rođen 1933. godine i kad je otac umro 1962., briga o cijelom imanju pala je na krhka leđa rovinjskog i žminjskog veterinara. Bruno nije mogao održati ogromno zdanje pa je u nekoliko navrata pokušao prodati samostan s klaustrom bivšoj jugoslavenskoj državi. Nije tražio puno ali, držao je do svog i obiteljskog dostojanstva, smatrao da je njegova dužnost bila zaštititi obiteljsku povijest i čast pred grubim nasrtajima tadašnjih birokrata
Na početku novinarskog posla jednog sam se jutra našao na cesti pred ulazom u Žminj i u dvorištu žminjske veterinarske stanice uočio da očev kolega Bruno Giorgis metlom čisti prilaz od lišća. Scena me dirnula, malo sam s njim razgovarao i otišao svojim poslom.
Navečer sam, za list "La Voce del popolo", napisao kratki osvrt s naslovom “Sličice iz istarskog ruralnog života” što se njemu jako svidjelo. Veterinar koji u bijelom mantilu mete ispred veterinarske stanice!
U ono vrijeme (početak osamdesetih godina) veterinari su bili puni posla, žminjština je bila krcata blagom: svinje, krave teladi, boškarini, ovce, koze, kokoši....
Svako toliko otac bi me odveo u Sveti Petar u Šumi kod Bruna.
Moram priznati da bih svaki put s veseljem sjeo u auto. Ne toliko zbog susreta s tamošnjim kaštelom i klaustrom benediktinskog samostana već upravo zbog Bruna koji mi je bio jako drag. Bruno i otac su zajedno studirali i onda godinama radili rame uz rame po selima Žminjštine i Kanfanarštine. U kaštelu je do smrti živjela Brunova majka, šjora Angelina i sjećam se prostrane, srednjovjekovne kuhinje u kojoj je dominiralo ogromno ognjišće.
Volio sam Bruna jer on nije bio samo veterinar već izuzetni bohemien gospodskih manira, pokreta i načina slaganja rečenica. Njegov način izražavanja je za mene bila pjesma, znam da je volio čitati i pisati pa
je to saznanje povećavalo ugodnost svakog novog susreta.
Bruno Giorgis je umro 1984. godine, njegova mama četiri godina kasnije. Kad sam sa sinom posjetio Sveti Petar, navratio sam do groblja i stao pred masivnom grobnicom obitelj Giorgis. Bruno se rodio 1933. godine u kaštelu jer je cijeli kompleks, uključujući i prelijepi klaustar bio njegovo vlasništvo, naslijedio ga je od oca Alberta (1877- 1962).
Proveo je djetinstvo i mladost, sve do odlaska na studije u Zagrebu, u tom nepreglednom slijedu hodnika, soba, tavana i dugih, mračnih magazina. Mislim da je kaštel oblikovao njegov lik, rođen je u imućnoj i plemićkoj obitelji.
Njegov djed Felice de Giorgis (1831- 1911), kupio je imanje u Svetom Petru od plemićke obitelji Montecuccoli, vlasnika pazinskog kaštela.
Jednom sam u kaštelu vidio primjerak tršćanskog lista "Il Piccolo" koji je (mislim u drugoj polovici XIX. stoljeća), objavio vijest o sretnom povratku s bračnog putovanja Felicea de Giorgisa i supruge Cecilije (1846- 1915).
Čitatelji u Trstu doznali su da je bračni par, tijekom dugog putovanja, posjetio i daleki Japan.
Bruno je rođen 1933. godine i kad je otac umro 1962., briga o cijelom imanju pala je na krhka leđa rovinjskog i žminjskog veterinara. Bruno nije mogao održati ogromno zdanje pa je u nekoliko navrata pokušao prodati samostan s klaustrom bivšoj jugoslavenskoj državi. Nije tražio puno ali, držao je do svog i obiteljskog dostojanstva, smatrao da je njegova dužnost bila zaštititi obiteljsku povijest i čast pred grubim nasrtajima tadašnjih birokrata.
Par godina prije iznenadne smrti doživio je zadnju uvredu: tadašnji sudski vještaci ponudili su mu cijenu za samostan koja je izračunata na temelju procjene težine tucanika koji bi se dobio drobljenjem kamena gustih nizova stupova klaustra.
Bruno je bio bijesan, i odlučan ne prodati.
Oponašajući Samsona mom je ocu rekao: "Gianni, neka poginem s Filistejcima!".
Nakon njegove smrti obitelj je ipak uspjela prodati; da li državi ili Crkvi to ne znam i najmanje me zanima.
Benediktinski samostan potječe iz XII. ili XIII. stoljeća, a Pavlinci su ga preuzeli 1459. godine. Klaustar je jako lijepo restauriran, njegovo razgledavanje je obavezna etapa svakog smislenog putovanja po Istri.
Stali smo pred baroknom crkvom sv. Petra i Pavla. Pavlinci su se vratili u crkvu i samostanu devedesetih godina prošlog stoljeća, stigli su iz daleke Poljske, rodne zemlje tadašnjeg pape Ivana Pavla Drugog. Bruno počiva u obiteljskoj grobnici i meni će trajno ostati u sjećanju u toj sličici iz istarskog (nekadašnjeg) ruralnog života.
Prihodi od poreza planiraju se u 2025. godini s rastom od 21 posto, a rast se temelji na izmjeni poreznih propisa u dijelu utvrđivanja visine paušalnog poreza od iznajmljivanja kuća, stanova, soba i postelja te objekata za robinzonski smještaj putnicima i turistima i organiziranja kampova
Posjetitelji izložbe moći će na jednom mjestu vidjeti i čuti pjev kanarinaca, egzotičnih ptica, ptica europske faune, križanaca, malih i velikih papiga, prepelica i egzotičnih golubića
L'evento canoro, organizzato dall'Unione Italiana, si svolgerà presso il Teatro cittadino dell’Università Popolare Aperta
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
