KOSTANJICA NA SJEVERU POLUOTOKA 'Masline čuvaju stražu na granicama Mediterana. Nakon posljednje masline počinje drugi svijet, počinje kontinent'

S brežuljaka koji okružuju Kostanjicu nudi se prelijepi pogled na dolinu Mirne. Slijedeći rječicu, topli zrak s mora prodire do unutrašnjosti poluotoka i oblikuje pejzaž u kojem dominira maslina: zdrava, otporna, darežljiva.

Jednom sam imao priliku razgovarati s predsjednikom Konzorcija maslinovog ulja s obala jezera Garda. Gospodin mi je objasnio da su istarska ulja i ona s Garde slična po kvaliteti jer, kako je rekao, „naše i vaše masline trpe hladnoće kontinenta, zdrave su, samo najjače uspijevaju, prirodna selekcija je stroža i zato je ulje bolje, neponovljivo, iz razloga što prkosi.“ 

Francuski povjesničar Fernand Braudel piše da masline čuvaju stražu na sjevernim granicama Mediterana, nakon posljednje masline počinje drugi svijet, počinje kontinent.

Jednom sam posjetio Zamask, gradić koji leži na 410 metara nadmorske visine, grije ga topli zrak iz doline Mirne i zato je pejzaž oko Zamaska određen zelenilom masline. Tako je i u Draguću i Vrhu.

Kostanjica se ponekad naziva Kostanjevica, talijanski je naziv Castagna, oba su toponima stara kao i mjesto.

Sa Ziganteovog imanja nudi se pogled na cestu koja se diže prema Bujama a u daljni pratiš tok rijeke, primjećuješ konture male crkvice Majke Božje od Bastije koja je podignuta u četrnaestom stoljeću. Do Kostanjice dolaziš uskom cestom koja se diže od Ponte Portona. Mitsko mjesto, raskršće s mostom na rijeci.

U neposrednoj blizini podignuta je granica između Titove Jugoslavije i Zone B STT-a (Slobodni teritoriji Trsta). Neposredno poslije rata, prometovalo se uz predočenje putovnice ili propusnice. Ponte Porton je bio krajnja točka do koje su uzvodno Mirnom dopirali veći brodovi.

Luka se zvala Bastia, a roba se tu prekrcavala na manje brodice ili se upućivala cestama prema Bujama, Buzetu, Grožnjanu, Kostanjevici, Završju, Livadama i Vižinadi.

Stara istarska cesta koja je povezivala poluotok s europskim zapadom, nakon izgradnje autoceste, izgubila je važnost.

Početkom devedesetih godina, neposredno nakon definiranja granice između Hrvatske i Slovenije, posjetio sam imanje jednog seljaka iz Kostanjice. Ušao sam u njegov prostrani podrum u srcu pitoresknog mjesta, u njemu su ležale ogromne drvene bačve. Gospodin je za vrijeme Jugoslavije trgovao isključivo sa slovenskim trgovcima, granica je prekinula posao i jadao se da su mu carinske pristojbe oduzele unosno tržište. Mislim, i to je dio istarske povijesti, danas nema granice, svi slobodno trguju a rijeka nastavlja tiho i nenametljivo put do mora, do ušća kod Antenala.

Zamolio sam Giannija da snimi zapuštenu zgradu koja je podignuta na ulazu u Kostanjicu. Objasnio sam mu da je to zgrada bivše osnovne škole koja je izgrađena subvencijama talijanske udruge Lega Nazionale u vrijeme (krajem osamnaestog i početkom dvadesetog stoljeća) kada su istarski Hrvati i Talijani vodili bitku za nacionalni prostor izgradnjom škola i programima opismenjivanja.

U toj zgradi djelovala je talijanska škola (prva četiri razreda osnovnog obrazovanja) sve do prve polovice devedesetih godina prošlog stoljeća. Potom su djeca Kostanjice autobusom odlazila u Buje.

Početkom dvadesetog stoljeća, u vrijeme oštre nacionalne konfrontacije Kostanjica je brojala (prema popisu iz 1900. godine) 447 stanovnika. Danas naselje broji četrdesetak žitelja. Istina, proizvodnja vina i ulja donosi izuzetne profite, tu se od zemlje dobro živi, daleko bolje nego nekada. Spoj turizma i poljoprivrede barem u tom segmentu funkcionira.

Nedavno je, na imanju obitelji Zigante, upriličen zanimljiv susret vinara i nekoliko likovnjaka - slikali su na bačvama za barik.

Motivi jednostavni, boje jake, odražavaju svjetlost na padinama koje se spuštaju prema Mirni. Oko konobe skupio se popriličan broj znatiželjnika i potrošača… vinogradi i maslinici šire pozitivne vibracije, neku lagodnost, neku vedrinu i lakoću postojanja. 

Brajde i masline uživaju u suncu i u toplini zraka s mora, pa se i čovjek prepušta tom ugođaju.