Na ulicama Plomina žive tragovi prošlosti. Sadašnjost je neizvjesna, a budućnost upitna

Pri samom dolasku u Plomin, staro naselje na istočnoj obali Istre koje se smjestilo na 168 metara iznad Plominskog zaljeva odmah se osjeti kako na njegovim malim ulicama žive tragovi prošlosti. Koliko je naselje staro, govore njegovi obrambeni bedemi sagrađeni još u 13. stoljeću.

Obrambeni bedemi prema moru

Plomin je nastao na mjestu prapovijesne gradine iz drugog tisućljeća prije nove ere, a njime su u prvom tisućljeću prije nove ere gospodarili Liburni.

Plominska gora ispod koje se naselje smjestilo dominira cijelim krajolikom, a malo dalje je najviša građevina u Hrvatskoj, dimnjak termoelektrane Plomin sa svojih 340 metara visine.

Pogled na Plominsku goru iz Plomina

Prije izgradnje Istarskog ipsilona, cesta prema Rijeci bila je najvažnija žila kucavica koja je povezivala Istru i ostatak Hrvatske, pa je važnost Plomina kao odmorišta na sredini puta bila velika. Tu je i luka, čija se pak važnost očituje u dostavi ugljena za termoelektranu.

Prema zadnjem popisu koji uključuje cijeli Plomin, broj stanovnika pao je na samo 96 osoba, dok je do kraja Drugog svjetskog rata u njemu živjelo skoro 400 ljudi.

Koliko je stari dio Plomina malo naselje, govori činjenica kako s jedne na drugu stranu doslovno dođete za minutu, ali kada uđete unutar naselja nikada ne možete znati koliko ćete se zadržati.

Armando Gobo, živuća enciklopedija Plomina

To se dogodilo i nama. Naime, ugostiteljica iz poznatog plominskog restorana Dorina uputila nas je kod Armanda Goba koji ima 86 godina, ali je živa enciklopedija povijesti Plomina.

Pred ulaznim vratima kuće u kojoj se rodio priča nam Armando sa sjetom o nekim boljim vremenima, kada je u svakoj kući bilo dvoje do troje djece, a sada ih ukupno u naselju ima možda sedmero.

On je čak 35 godina vozio kamion za Istratrans Labin. Kaže kako je to bila jaka firma s 300 kamiona, te da je u svom poslu puno puta prošao cijelu Jugoslaviju; od Slovenije do Makedonije. Vozilo se, veli, svašta, od cementa iz Pule, do južnog voća iz Kopra.

Armando Gobo

Odmah na početku dok razmišlja, u glavi broji koliko je sada stanovnika u staroj jezgri Plomina, ali odmah dodaje, "Plomin je zadnje naselje u Istri po svemu, ništa ovdje nije napravljeno zadnjih trideset godina, svi su nas zaboravili".

- Sada nas s ovima preko puta ceste ima oko 25, a s ovima gore prema hribima na Plominskoj gori oko 70. Tužno je to, nekada smo imali četiri trgovine ovdje u Plominu, a zadnja je zatvorena tamo 1994. godine. Čak je i mesnica postojala i još tri gostionice, a sada nema ničega. Tu je restoran Dorina i pizzerija Bura, ali to nije radi nas već radi gostiju koji dolaze. Stavili su nas da pripadamo Općini Kršan, a mi nismo nikada gravitirali prema njima, uvijek smo bili uz Labin. Moj pokojni otac je do 1954. godine radio u rudnicima na Labinštini, kaže nam sjetno Gobo, o nekim boljim i sretnijim vremenima, nadodajući kako je nekada u mjestu bila i babica, a liječnik bi dolazio iz Labina.

Govori nam dalje Armando kako se sve promijenilo: "Nekada smo mogli sjesti tu pod ovu našu ladonju, a sada je to terasa pizzerije. Nešto više ljudi se okupi za nedjeljnu misu kada dođe pedesetak njih iz Zagorja, Plomin Luke, Vozilića, Keršovani... Nekada smo imali i našeg popa, a sada nam dođe iz Labina, kaže da ovdje nema uvjete za boravak. Kao što vidite, u mjestu je puno napuštenih kuća, to su ostavili ljudi koji su od 1946. do 1948. godine otišli u Italiju, među njima i moj barba i dvije tete. Ovo tu preko puta je bila talijanska, a odmah iza nje hrvatska škola, a pored njih ova kuća na cesti služila je za karabinjere i kasnije za jugoslavenske milicionere. To su bile četverogodišnje škole, pa sam poslije toga išao u Rovinj u talijansku školu", prisjećao se Gobo kako je bilo u njegovoj mladosti.

Bivša stanica karabinjera i kasnije milicije Jugoslavije

Za kraj nam kaže kako su neke od starih kuća pokupovali stranci, a mi u odlasku srećemo baš jednog od tih "stranaca" koji su ovdje našli svoj kutak mira i inspiracije.

Istina, do njega su nas dovele neobične skulpture ljudi koji stoje na prozorima napuštenih kuća.

Karči u Plominu našao inspiraciju za svoj hobi

Arhitekt Dragutin Zaharjaš pojašnjava nam da je on Mađar iz Subotice, da ima 76 godina, ali i da ga svi od milja zovu Karči. Rođenjem je, naime, bio Karlo, pa su mu kasnije ime promijenili u Dragutin.

Još 1978. godine kupio je staru ruševnu kuću u Plominu, obnovio je uz pomoć prijatelja, pa sad u njoj boravi četiri mjeseca godišnje. Nakon svibnja i lipnja, svake se godine ovamo vrati u rujnu i ostane do kraja listopada, pa potom odlazi natrag u Njemačku. Iako je po struci arhitekt, kaže kako se s gradnjom i obnovom u praksi upoznao tek dok je obnavljao svoju plominsku ruševinu.

Dragutin Zaharjaš - Karči

Par metara od kuće nalazi se malo dvorište koje je Karči pretvorio u galeriju i umjetničku radionicu. U njoj stvara umjetnine od drveta, metala, te specijalnih smjesa gline i papira.

- U mirovini sam od svoje 60. godine, znači punih šesnaest godina. Ovaj moj hobi me puno više zanima i nadahnjuje od moje profesije, jer ovdje imam slobodu i to radim za sebe, a ne neku firmu. Jako me inspirira ovaj ambijent Plomina, Plominske gore i mora, ova priroda jednostavno nadahnjuje. Ovdje odlazim gore u brda, dolje na more. Pošto sam razveden, često mi u posjet dođe sin pa se družimo, kaže nam o svojoj inspiraciji Plominštinom Zaharjaš, pojašnjavajući kako stvara svoja djela:

"Turisti koji ovdje navrate oduševe se ovom malom galerijom, tu i tamo netko nešto kupi. Materijal s kojim radim nađem u prirodi, a svaki komad drveta je jedinstven, te u svakome prije ili kasnije vidim nešto i to napravim. Ubacim u postojeću formu još nešto, ili ta forma govori sama za sebe. Radim i s metalom, to je novijeg datuma", govori Karči dok smišlja ideju za budući rad od srpa koji je dobio od svoje bake iz Subotice davnih godina, dodajući kako ga ovo podsjeća na Mjesec i Malog princa.

Dragutin Zaharjaš - Karči

Turisti u zadnje vrijeme ne kupuju neke od njegovih većih radova, "vade se" kako nemaju mjesta u autu, pa kupe po neku sitnicu. Napominje pak Karči da novac uopće nije bitan, te da je poanta njegovog rada sreća i zadovoljstvo koje mu rad pruža.

Karči nas je ispratio u smjeru bedema koji gledaju prema Plominskom zaljevu, prekrasan vidik seže prema Kvarneru, s druge strane pogled pada na brdo s najvišim vrhom Munac. Desno u dnu zaljeva stoji još jedan simbol mjesta - termoelektrana. Pomiješale su se ovdje prošlost i sadašnjost, a budućnost je upitna.

Iako je sredina rujna brojne turiste to ne ometa u naumu da posjete veličanstvenu Plominsku goru, da se zatim spuste do mora, te uživaju sve vrijeme u ovom malom starom dragulju.