Portretna fotografija načelnika Tinjana Giuseppea Depiere i Amalie Pitrov, nastala vjerojatno u Trstu, na dan njihovog vjenčanja 1852. godine slovi za najstariju očuvanu fotografiju u Istri i jedinu do sada na ovom području izrađenu tehnikom kalotipije, ili tzv. tehnikom slanim papirom, fotografskog sustava koji je svega 11 godina ranije izumio engleski kemičar Willhelm Henri Talbot. Usput, prvi fotografski atelje u Puli otvorio se desetljeće kasnije, 1862. godine.
Fotografija je dio Zavičajne zbirke Depiera, dobrostojeće talijanske obitelji koja je u Tinjan, kao tada familija vještih tkalaca i krojača, doselila još u 17. stoljeću iz okolice Udina, da bi njen posljednji potomak Enriko Depiera umro prije sedam godina u 91. godini života. Duduše, njegova kćer jedinica Carmen, kako neslužbeno saznajemo, radi kao liječnica u Milanu i nema se namjere vratiti živjeti u Tinjan.
Povjesničar Ivan Smoljan: "Prvo smo mislili da je fotografija nevrijedna kopija"
Enriko Depiera bio je pasionirani skupljač, dugogodišnji zaposlenik pošte. Prije smrti ustupio je općini svoju privatnu zbirku s fotografijama, ali gramofonom, raritetnim predmetima, pismima, knjigama..., da bi se zbirka od 2013. naovamo nadopunila i fotografijama iz drugih arhiva, ostavštinom biskupa Jurja Dobrile, koji je rođen 1812. u dva kilometra udaljenom Velom Ježenju), tradicijskim zaprežnim kolima (vozom/vozićem), ali i vjernom maketom prvog poštanskog vozila iz 1918. godine.
Enriko Depiera sa suprugom Evelinom i kćerkom Carmen
U zbirci su i nadaleko poznati tinjanski kosiri. Nema pršuta, tog suvremenog simbola Tinjana, no bit će uskoro promoviran u planiranom Interpretacijskom centru. Vratimo se najstarijoj fotografiji.
- Prvo smo mislili da je fotografija bezvrijedna kopija, no poslali smo je Hrvoju Gržini u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. On je jedan od najvećih stručnjaka za fotografije, i potvrdio je originalnost fotografije, kaže nam Ivan Smoljan, povjesničar koji je, zajedno s kolegicom Ninom Brečević, voditelj Zavičajne zbirke Depiera u Tinjanu.
Dio zbirke je i raritetan gramofon
Ovaj dvojac vodi zavičajnu zbirku već 11 godina, no oni su i autori monografije o fotografskom blagu Tinjana te odlične knjige o jednom od prvih fotografa amatera u Istri, odvjetniku Vittoriju Depieri, rođenom u Tinjanu 1871, čijih 135 fotografija na prijelazu iz 19. u 20. stoljeća čine najvrjedniji dio ove zbirke. Obitelj je očito rano prepoznala značaj tadašnjeg novog izuma - fotografije.
Ova je obitelj dala tinjanskoj, kasnije dijelom i pazinskoj te rovinjskoj zajednici načelnike, svećenike, liječnike, odvjetnike, časnike. No neizbrisiv trag ostavila je u Tinjanu, tom od rimskih vremena graničnom gradiću u središnjoj Istri smještenom iznad Limske drage. U svom znamenitom djelu 'Memorie sacre e profane dell'Istria' iz 1681. godine, tršćanski liječnik Prospero Petronio napisao je da su žitelji Tinjana snažni zbog zdravog planinskog zraka: "Sono i Castellani tutta gente ben nutrita, forte, robusta, godendo dell'aria de' Monti perfettamente sana".
S jedne strane raskoš talijanske obitelji, s druge većinski Hrvati na rubu siromaštva
Zavičajna zbirka Depiera pokazuje i klasnu i nacionalnu raslojenost između ove dobrostojeće talijanske obitelji te ruralne siromašne hrvatske većine s kraja 19. i 20 stoljeća.
Naš fotograf Vittorio Depiera sa zaručnicom Annom Bartoli, 1898.
Dok je s jedne strane plemićka bogata obitelj Depiera živjela u raskoši, dokazujući zajednici da im novčane sposobnosti omogućuju život u dokolici i besposlici (fotografije s putovanja 1896. u Grčku i fotografiranja atenske Akropole, godinu ranije prekooceanskog putovanja u Argentinu), s druge strane tinjanski seljaci žive na granici siromaštva.
Kao u Meksiku: tinjanski lovci Enrico Depiera st., Franz Orlich i Martino Paiza 1898. godine
- Ova je obitelj posjedovala pola Tinjana, kaže nam 38-godišnji Ivan Smoljan, koji je rodom iz Gračišća, no priženjen je već deset godina u Tinjanu. Inače je kustos u Muzeju grada Pazina, a trenutno završava doktorat na temu modernizacije Pazina u socijalizmu.
Šime Vitas i Srećko Dobrila, 1896. godine
Iznimna vrijednost i značaj ostavštine Vittoria Depiere, kako s pravom naglašava pulska viša kustosica Gordana Milaković, jest upravo u tome što za njegove fotografije imamo sačuvan muzeološki kontekst, znamo tko je, kada i gdje fotografiran.
Tinjanci Francesco i Felicita Benedetti, 1896.
Naime, za brojne fotografije i foto razglednice Istre s kraja 19. i 20. stoljeća nepoznat je fotograf, kao i identitet fotografiranih osoba.
Evo recimo toliko svježe fotografije Kate Šegon snimljene u narodnoj nošnji u Tinjanu 1896., prije 128 godina), k tome spontano 'uhvaćene' u hodu, bez poziranja:
Vittorijeva baka Marija Orlić poznata je po svom bliskom, majčinskom odnosu s Jurjem Dobrilom.
Dobrila ju je u dječačkim danima u svojim pismima oslovljavao s ‘Carissima mama’ te je navodno upravo njoj prvoj obznanio da želi postati svećenik, pa kasnije i biskup.
Juraj Dobrila
Juraj Dobrila je bio iznadprosječno inteligentan. Istaknuti biskup, tiskar i dobročinitelj kasnije je studirao teologiju u bečkom Augustineumu, a nakon studija postao je kapelan u Trstu i ravnatelj djevojačke škole. U studentskim je danima prijateljevao s Josipom Jurjem Strossmayerom, čije su mu ideje pomogle u borbi protiv stranog ugnjetavanja istarskih Hrvata.
Potezanje konopa 1935. - snage odmjerile ekipe Tinjana i Pazina
Casamara/Kažamara stari je naziv zgrade u kojoj je smještena zbirka. Nalazi se tik do župne crkve sv. Šimuna i Jude apostola, čiji je jedinstven toranj dio poznate vizure Tinjana.
Sjedište zbirke - Kažamara, nekad škola koju je pohađao biskup Juraj Dobrila od 1820. do 1824.
U ovoj zgradi djelovala je prva tinjanska škola, otvorena 1818. godine, a jedan od polaznika ove škole bio je i znameniti biskup i preporoditelj Juraj Dobrila, od 1820. do 1824. godine.
Do zatvaranja 1869. školu su ovdje pohađala i djeca iz Kringe i Ježenja.
Lovci Vittorio Depiera, Stefano Brecevich i Gioachino Sestan, 1898.
Pretpostavlja se da je zgrada dobila ime prema prezimenu Casamara, toskanskim stolarima koji su u 17. stoljeću doseljavali na područja središnje Istre.
Pobuna žena Tinjanštine 1931. godine
SDP-ov načelnik Tinjana Goran Hrvatin kaže nam da uskoro očekuju 200 tisuća eura europskih sredstava za obnovu zbirke Depiera, kao i 130 tisuća eura za Interpretacijski centar pršuta.
- Na dan općine Tinjan za nepuna dva mjeseca otvorit ćemo skulpturu žene, posvećenu pobuni žena Tinjanštine 1931. godine, kaže on.
Velika svjetska ekonomska kriza iz 1929. godine, najviše se u Istri osjetila 1931. i 1932. godine. Veliki porezi, slaba ljetina i fašistička politika natjerali su žene Tinjanštine da 23. studenog 1931. dignu pobunu protiv načelnika općine. Okupilo ih se 200-tinjak i tražile su ukidanje nameta i smjenu načelnika.
Došlo je do fizičkog obračuna žena s karabinjerima, 13 ih je uhićeno i osuđeno na 5 mjeseci zatvora.
Načelnik je ipak smijenjen, a ženama je kazna uskoro poništena.
Ovaj događaj, koji će se obilježiti na dan općine 13. svibnja (kada se slavi oslobođenje Tinjana 1945. godine, za što su živote dali mnogi tinjanski partizani) ukazuje na loše ekonomsko-socijalne prilike u Istri 30-ih godina 20. stoljeća, ali i na hrabrost žena koja su se borile za egzistenciju svojih obitelji.
Ne smije se preskočiti, pogotovo s gledišta nacionalnog preporoda istarskih, pa tako i tinjanskih Hrvata, značaj pošte.
Prvi poštanski ured u Tinjanu otvoren je 31. kolovoza 1871. godine. Zbirka sadrži i maketu poštanskog autobusa iz 1913. godine, autora Antona Nina Bauera, a tu se nalaze još i mnogi predmeti koje su koristili tinjanski poštanski službenici - razni žigovi, marke, dokumentacija, pečatnjaci, poštanska trublja, posuda za taljenje pečatnoga voska, tintarnica te naočale sa srebrnim okvirom, koje je nosila prva tinjanska poštarica Lidvina Depiera.
Djeca i žene kod čuvenog tinjanskog Županovog stola i kipa Sv. Ivana Nepomuka, 1896.
Uvođenje pošte u Tinjanu imalo je i posebno značenje u podizanju narodne svijesti. Poštom je u Tinjan počela stizati Naša sloga i drugi narodnjački listovi i časopisi koji su doprinosili oplemenjivanju duhovnog života Tinjanaca.
Posebnu je tu ulogu imao pokretač 'Naše sloge' biskup Dobrila, koji se zauzimao za uvođenje slavenskih jezika u škole i u javni život, financirao školovanje djece u hrvatskom dijelu monarhije te poticao hrvatske i slovenske seljake u Istri da čitaju knjige na materinjem jeziku.
Poštanski autobus
Još od rimskog doba na granici, tinjanska utvrda od 1374. godine pa sve do dolaska Napoleona svojim novim vlasnicima - carskoj obitelji Habsburg – čuvala je vruću granicu Pazinske grofovije prema posjedima Venecije. Iako smješten na granici, Tinjan nije bio tek obična utvrda, već se od 1578. godine naziva gradom
Lude sedamdesete nisu zaobišle mlade Tinjanke