"Kao odrasla pjesnikinja pokušala sam opisati mikrokozmos Vodnjana očima djevojčice. Odrastajući po vodnjanskim kontradama slušala sam istriotski dijalekt, osjećajući njegovu izražajnu snagu, ostavši do danas vjerna dijalektu", rekla je Loredana Bogliun za sinoćnje bogate književne večeri u prostorijama istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, gdje je predstavljena njena pjesnička zbirka "La peicia" ('Malena') te izbor pjesama Borisa Domagoja Biletića na talijanskom "Dell'amore e della morte" ('O ljubavi i smrti').
U čitanje poezije i razgovor, osim autora, uključile su se i prevoditeljice Ljiljana Avirović i Vanesa Begić, a poseban vrijedan dio večeri bila je njena multijezičnost - pjesme oboje autora čitale su se na talijanskom, slovenskom i hrvatskom standardu, istriotskom dijalektu te na žminjskoj čakavici.
Loredana Bogliun sa svojom zbirkom pjesama "La peicia"
Boris Biletić je u uvodu kazao: "Živio sam s Rovinjcima i Rovinježima duže nego u Puli, iako sam Puležan. Istriotski govori su mi bliski pa mi ni vodnjanski nije tako stran. Nažalost, mogu reći da je na rivi u Rovinju, kad sam tamo došao krajem 70-ih puno starijih ljudi razgovaralo na istriotskom. A danas možda koji pozdrav, neka riječ. A slično se događa i sa čakavskim, nekim govorima više, nekim manje. Oni koji su bliže standardu prije će posustati nego žminjski, staropazinski, labinski i oko Buzeta".
Ljiiljana Avirović, poznata prevoditeljica i urednica prevedene zbirke Borisa Biletića kazala je da je njegove pjesme izabrala zbog njihove kvalitete, dodavši da ih je s hrvatskog na talijanski jezik prevela grupa prevoditelja koji su se trudili sačuvati narativnost i zvučnost Biletićevih pjesmama.
S druge strane, Vanesa Begić rekla je da Loredana Bogliun revalorizacijom i revitalizacijom istriotskog dijalekta daje život i novu snagu tom dijalektu, pomlađuje ga, zadržavajući arhaične aspekte, što je itekako važno budući da ima sve manje govornika. Pritom je naglasila važnost multijezičnosti ove knjige u kojoj su sve pjesme, uz original na istriotskom, prevedene na hrvatski, talijanski standard, pojedine pjesme i na čakavicu.
O prijevodu Biletićeve zbirke pjesama Vanesa Begić je kazala: "To je novo ruho, nova knjiga. Kažu da je svaki novi prijevod neka vrst samostalne knjige. Dobila je novi život".
U Loredaninoj knjizi "La peicia", višejezičnom (istritosko-talijansko-hrvatskom) reizdanju originala iz 1996. godine, nalaze se i ključni kritički osvrt iz originalnog predgovora Andree Zanzotta i pogovora Franca Loija, dva istaknutija glasa u poeziji 20. stoljeća, kao i pogovor Fulvia Tomizze.
Andrea Zanzotto tako piše. Ne susreću se često djela tako iscrpna i tako bogata značenjima kao što je zbirka “La peicia” ‘(Malena’) Loredane Bogliun. Nabijena, gotovo implozivna, a ipak tako čudesno odmjerena na svim svojim ravnima, od kojih nijedna nije suvišna, te isto tako otvorena aluzijama, sjećanjima, zaboravima, da stvara u nama osjećaj kako se sintaksa i leksik bez prestanka izmiču. Odvija se pred nama stalni prelazak od opće nestalnosti i izopćenosti k tvrdoj povezanosti koje sveto uskrisuje iz samog svog izmučenog tijela, a taj je prelazak istom i stalno vraćanje jednom središtu, mjesto prvotnog, iskonskog očitovanja bića. Nema pjesništva koje nije nametnula strastvena sudbina kao silu koja ustrojava čak i kad želi proizvesti osjećaj rastrojenosti. No, onda ipak prevlada etika činjenja, sjećanja koje liječi i potiče na djelo".
Franco Loi piše: “Kad bih morao govoriti o boli Istrana, morao bih govoriti o neprekinutom slijedu nepravdi među ljudima. Što ćemo s kamenim bogom u crkvama i papirnatim bogom u uredima? Čovjek ćuti životinjsku čežnju, zavidi životinji na njenom velikom prirodnom zakonu. Vodnjan je grad triju dimenzija: mletačke palače koje ocrtavaju trgove i stare četvrti; skrivena dvorišta koja kao da se zatvaraju u obiteljsku i susjedsku prisnost; ladanje, suhozidi, kameni kažuni. A različiti su i jezici koji gradom teču: talijanski, istromletački, vodnjanska inačica istriotskog, čakavski, hrvatski. Hodati ulicama, prolaziti voltama i ulaziti u dvorišta jest kao prolaziti poviješću tih ljudi i te regije. Poezija Loredane Bogliun predstavlja tu osjećajnu složenost, tu etničku i povijesnu slojevitost, tu širinu osjećaja i to ucviljeno propadanje. Čežnja izbija iz Talijana, apatija iz Hrvata. To su dva oblika iste nemoći. A ipak Loredana nije pregažena tim osjećajima.... Mislim da je Loredana vezana za jezik i svoje mjesto štovanjem za svoje ljude, za prošlost Istre, onom uskom povezanošću koju jezik ima sa stvarima iz uspomena, i to je nedjeljivo tijelo njenih emocionalnih čvorova.”
Loredana Bogliun je, osim svojih, sugestivno pročitala na talijanskom Biletićevu pjesmu "Moj zaključani otac", koju ovdje donosimo u originalu:
MOJ ZAKLJUČANI OTAC
Tati sam spustio cvijet na ustreptalu dušu
On sniva u mirisima, u bojama svoga zavičaja
Oče, ja sam grad nakon potresa, grad koji niče
Oče, ja sam potres koji vraća se utrobi zemlje
Domu tvome i matere daleke, same otrgnute
Našemu zagrljaju po svojoj posljednjoj želji
Ustajala voda prethodna žalobnika čekala me
Čakavsko misto moga ditinjstva pusto, Oliver,
Nitko da prepozna me u površnoj hitnji grobljem
Ti si, čovječe, zaključan, zatvoren ti si bez riječi
Otišao onkraj tajne, zagonetke, bez laži napokon
A što sada mogu učiniti – patetika je živućeg
Jadna slika na tvoju, na njezinu priliku
Koji već pogrbljen utičem se nadi da ste skupa
Čuvajući pleme bez moći, bez Znaka
Iz vječnosti moj otac prima cvijet, buket prima
Za se, za nju, za nas još žive, ustreptale, ocvale
Iz svemira žare kontinenti, planeti, galaksije
Ugašenih gradova koje grade preživjeli, bezimeni
Preko mora, preko svjetova žive naši usnuli,
Žive onkraj oceana – dok riječ je splav, barka, brod
Pod nama potresom potopljeni pulsiraju gradovi,
Topla mjesta čije ključeve nema niti dragi Bog.
***
Biletić je, pak, pročitao uvodnu Loredaninu pjesmu "Me paro la madona", ali u prijevodu Miha Debeljuha na žminjsku čakavicu. Donosimo obje verzije:
***
