Branko Gulin: "Da žene vladaju, ratova ne bi bilo! Inteligencija žena je utemeljena na emociji, a muškaraca na logici"

Pulski umjetnik Branko Gulin predstavlja se sve do kraja ovog mjeseca izložbom "Lice rata" u Povijesnom i pomorskom muzeju Istre na Kaštelu.

Koncipirana kao sinteza likovne umjetnosti i poezije, izložba se sastoji od triju likovnih izraza: crteža olovkom na papiru, skulptura inspiriranih motivima s crteža i aluminijskih ploča na kojima su, kao svojevrsni epitafi, ukucane misli pjesnika i pisaca Walta Whitmana, Bertolta Brechta, Ivana Gorana Kovačića, Leigh Herrick, Borisa Domagoja Biletića, a uz crtež 'Bitke kod Bighorna' i citat Bika koja sjedi.  

Autor crta rad "Jahači Apokalipse"

S autorom smo razgovarali o patrijarhalnom kontekstu rata, matrijarhatu, dosegu umjetnosti u osvještavanju posljedica rata, današnjem statusu rata kao najobičnije 'brzo trošeće' medijske robe, izostanku empatije...   

Rat je, kažete, tragični svjedok patrijarhalne civilizacije. Koliko je patrijarhalnost uzrokom ratova?

U kontekstu cjelokupne ljudske povijesti, mnogi ne znaju da je postojalo razdoblje bez ratova od 8000 do 4000 godina prije nove ere. Proučavajući narode u Europi u tom razdoblju, litavsko-američka arheologinja i antropologinja Marija Gimbutas nije pronašla u tom periodu tragove rata. Bio je to period poljodjelskih zajednica u kojima je bio matrijarhat. Po svemu sudeći, taj matrijarhat nije (poput patrijarhata) bio hijerarhijski zasnovan, već na egalitarističkim  temeljima. U zajednici je postojala ravnopravnost. Idoli su tada bile žene kao stvoriteljice života, uz slavljenje  zemlje kao Majke zemlje, no invazijom patrijarhalnih proto-indoeuropljana, oni su preorijentirali zatečen model. Bogovi su postali muškog roda i uglavnom ratnici. Svi ti bogovi koji se se javljaju kasnije u antici imaju obilježje ratova, uz slavljenje muške snage, logike itd., naspram žene koja bila potisnuta. Bila je podčinjena u povijesti zbog toga jer se muškarac, u biti, po prirodi stvari ne može mjeriti sa ženom. Jer ona stvara život i ima jednu drugu vrste inteligencije, kolika je emocionalno utemeljena, dok je kod muškaraca utemeljena na logici. To su jako bitne stvari za razumijevanje rata i zašto ne bi bilo ratova kad bi žene bile ravnopravne i imale utjecaj.

"Sjećanje na Treći svjetski rat"

Bavite se ratovima 20-ak godina, kako ste gledali na ratove prije dva desetljeća, a kako  danas?

Kad sam 2002. odselio iz Hrvatske u Ameriku, vrlo brzo, godinu kasnije,  SAD su napale Irak. Taj rat mi je bio u fokusu zbog toga jer sam bio oženjen s Leigh Herrick. Ona je završila Ženske studije i bila je fokusirana na te probleme. Ona je pjesnikinja i spisateljica koja je politički angažirana u tom smislu. Zajedno smo odlazili na antiratne proteste, u Georgiji smo na protestima zahtijevali zatvaranje vojnih centara za uvježbavanje terorista koje je Amerika angažirala za svoje akcije po svijetu. Ratna tematika mi je uvijek bila prisutna. U Hrvatsku sam se vratio 2019. godine, gdje sam napravio posljednja dva rata s ove izložbe.

Umjetnost je kreativni stvaralački  čin, a rat masovni destruktivan čin koji pojedincu i društvu nanosi ogromnu patnju, bol, traume. Vjerujete li da umjetnost može pomoći ljudima da osvijeste posljedice rata?

Umjetnost je svijest i savjest čovječanstva! Isticanje te problematike posredno izaziva kod ljudi i emocionalni i racionalni efekt koji može pomoći da razumijemo i osjetimo taj velik civilizacijski problem, a možda takav pristup i praktično može pomoći da se prilikom donošenja odluka opredijelimo za pravu stranu. Mnogi su mi nakon izložbe rekli da su išli doma jako utučeni, jako dirnuti jer su osjetili ta tjelesa i smrt koje sam inkorporirao u cijeli taj rad.

"Sjećanje na Drugi svjetski rat"

S druge strane, skulpture sam počeo raditi jer sam jako orijentiran na trodimenzionalni izraz. Iz crteža sam ovdje proširio rad na poeziju i skulpturu. Poezija je ovdje u ulozi podrške mojim radovima, kao što je i plesni performans Sanje Lađarević i Milana Medaka na otvaranju izložbe pokušao pokretom dočarati tragediju čovjeka, a to smo htjeli dočarati i muzikom, počevši od 'Ode radosti' do konfuzije uz pomoć atonalne suvremene glazbe. Nastojim multidisciplinarno pristupiti temi kako bi je čim snažnije zahvatio.

Nakon početnog ogromnog medijskog interesa, više zbog straha od nuklearnog rata, sada vlada prilična ravnodušnost svjetske javnosti spram rata u Ukrajini.

Na izložbi je i moj rad "U sjećanje na Treći svjetski rat". Ta prijetnja je prisutna. Suština je u tome da ljudska svijest, društvena svijest jako zaostaju za znanošću i tehnološkom sviješću. Nuklearno oružje ni u kom slučaju ne bi smjelo doći u ruke današnjeg čovjeka, a to se dogodilo. Današnji čovjek nije tome dorastao. To prijeti i totalnom uništenju. Nesrazmjer društvene i  znanstvene svijesti je jako, jako velik. Suvremeni čovjek nije dorastao onome što je postigao u znanosti.

U ovoj našoj internetskoj stvarnosti (a koja je prava stvarnost koja formira svijest čovjeka) rat je  tek medijska roba koja traje najviše par minuta, i na koju mnogi reagiraju posve ravnodušno i bez ikakve empatije. Mediji više ne utječu na antiratnu mirotvornu svijest. Nekad je fotografija žrtve u Vijetnamskom ratu znala značajno i trenutno utjecati na antiratno raspoloženje američke javnosti.

To je tragedija koja se dogodila tom tehnologijom. Mi sada gledamo realne ratne situacije kao nekakav film, ne doživljavajući to više kao sudbinu čovječanstva. Ne možemo se s time identificirati. Osim toga, igrice koje se plasiraju na tirane su na ubijanju, na sili, i samo otupljuju naš osjećaj za patnje žrtava rata.

("Jahači Apokalipse")

Najveći stradalnik te brze izmjene informacija je suosjećanje sa žrtvom.

To gotovo više ni ne postoji. Tehnologija digitalne stvarnosti poništava osjetilni dio prema drugom biću. Zato i mislim da je možda umjetnost zadržala neku moć da privuče pažnju na drugi način, da emotivno čovjeku vrati poriv za suosjećanjem, kao što je ovaj naš razgovor povodom moje izložbe, po meni, jedan važan oblik djelovanja, naročito umjetnika.