Široj javnosti vjerojatno najpoznatije djela Marijana Detonija nekoliko je verzija „Sajma u Križevcima“, autorovom rodnom gradu. Ova ulja na platnu naslikana su na načelima grupe „Zemlja“, kojoj je autor pripadao, a danas se nalaze u galerijama grada iz kojeg je potekao i onog u kojem je najdulje živio, u Križevcima i Zagrebu.
Premda najpoznatiji po ulju na platnu, Detoni je jedan od najboljih hrvatskih grafičara između dva svjetska rata, i među najboljim domaćim grafičarima uopće.
Tim je dragocjenije što je u pulsku Galeriju C8 stigla izložba Muzeja za umjetnost i obrt „Marijan Detoni: od skice do matrice“. Prije Pule izložbu je mogla vidjeti publika u Zagrebu i Križevcima, te u Budimpešti, gdje je bila izložena u središtu Europske komisije.
Izravan povod nastanka izložbe je donacija: nasljednici Marijana Detonija, obitelj Percl i Dagmar Löffler-Badžek, darovali su Muzeju za umjetnost i obrt osamdesetak matrica – grafičkih ploča u različitim materijalima, te jedan litografski kamen i dio opreme Detonijevog ateliera. Autorica izložbe je Antonia Došen.
Izložba počinje Detonijevom mapom „Ljudi sa Seine“, koja je paradigmatsko mjesto socijalne umjetnosti između dva svjetska rata.
Tako je. Prije ovdje izložene mape „Ljudi sa Seine“ Detoni je bio napravio i mapu „Cigla“. Motiv cigle njemu se provlači cijelo vrijeme i u mapi grafika „Ljudi sa Seine“, koja je nastala tijekom njegovog boravka u Francuskoj. Naime, otišao je na zahvaljujući stipendiji francuske vlade na školovanje u Pariz, i tamo je stigao u trenutku kada su se događale velike društvene promjene. „Ljudi sa Seine“ prikazuju prizore nezaposlenih, gladnih, lučkih radnika, radnika koji nisu dobili plaću. Nisu to ljudi s društvene margine, makar ima i njih - beskućnika, lutalica - već ljudi koji nisu bili cijenjeni, odnosno koji su se morali izboriti za svoja prava. Na tim njegovim prizorima ponajviše vidimo ne samo takve figure i likove, već i scene u kojima je Pariz u potpunosti sekundaran. To je motiv, odnosno ambijent koji njega zanima samo u onom segmentu gdje on može smjestiti te ljude koje prikazuje u neki kontekst, rekla bih tako, bespuća socijalne nepravde. Prikazuje dokove lučke, obalu Siene, prikazuje ljude koji su nastradali na radu, prikazuje ljude koji doslovno žive na ulici i to je nešto što ga je privuklo i u samom likovnom udruženju „Zemlja“ kojem je tijekom dvije godine pripadao.
Međutim, u Parizu i sam Detoni nema novaca. On je siromašan. Kako je to moguće s obzirom da je na stipendiji francuske vlade?
Da, on se našao u nezavidnoj situaciji. Naime, zahvaljujući dokumentaciji koja je sačuvana i ostavljena kod njegove nećakinje pronašla sam podatke kako on nije bio na vrijeme isplaćen i nije dobio novac od te stipendije. Dobio je putnu kartu, dobio je dozvolu za putovanje u to vrijeme, otputovao i tijekom više od dva mjesece zapravo morao se nositi kako je znao i umio sa svojom situacijom. Mislim da je to isto jedan od razloga zašto su ga privukli ljudi s margine društva, ljudi koji su gladni, kakav je i sam možda bio u tom trenutku, a ne ljudi koji su se šetali po bogatim pariškim parkovima, živjeli jedan mondeni život, noćni život, što je zapravo odlika više manje umjetnika koji odlaze tamo, koji žele iskusiti sve što Pariz pruža.
Možemo li u tom pariškom ciklusu pronaći utjecaje nekih drugih umjetnika tog vremena? Možemo li reći da je imao uzor za taj ciklus ili uzor?
Uzor za taj ciklus ne bih mogla konkretno reći tko bi mogao biti. On je naime u dva navrata otišao u Pariz, 1933. i zatim 1939. Inspirirao ga je život, svakodnevica. Sam je rekao u jednom intervjuu kako nije bio tamo s ciljem da prikaže kako su ljudi nesretni i slično, već zapravo da prikaže realnost. Nije vidio nesreću u tome koliko je vidio stvarni život koji je istovremeno i sam doživljavao u državi u kojoj je živio. Sjetimo se samo njegovog poznatog djela „Sajam u Križevcima“, a zatim i te prve mape, „Cigla“. Detoni je završio akademiju u klasi Tomislava Krizmana koji je u vrijeme kad je Detoni radio „Ljude sa Seine“ portretirao kraljevsku obitelj Karađorđević, tako da to i nije bio neki izravan utjecaj. Više bih rekla da su na njega kasnije utjecali sami zemljaši i Krsto Hegedušić, ali i Leo Junek koji je u to doba u Parizu, a napravio je svoj autoportret pred zidom u kojem se također taj motiv cigle ističe kao najvažnija značajka međuratnog perioda. To je jeftin materijal od kojeg se brzo gradi, od kojeg se grade domovi za radničke obitelji. Radništvo je u tom periodu najnezadovoljnije i to su motivi koje se treba na neki način likovno prikazati.
A jeftin je i materijal za linoreze u kom nastaju svi Detonijevi radovi u tom periodu, a i mnogi njegovi radovi uopće.
Da, linoleum je bio jeftin i lako dostupan materijal. U tom razdoblju je bio vrlo atraktivan za ljevičarske novine, za tiskanje različitih političkih pamfleta, manifesta, plakata. Linoleum je i lagan materijal, lako prenosiv, te se vrlo lako može s njim manipulirati, tako da ga umjetnici prihvaćaju kao sredstvo svog izražavanja, a isto tako i Detoni, koji je zapravo većinu svojih grafičkih mapa napravio u tom mediju linoreza koristeći linoleum ploče.
Druga mapa koja je ovdje izložena, mapa Tračnice, imala je vrlo čudnu sudbinu. Ona jedva da je uopće otisnuta, otisnuta ako se ne varam samo za jednu njegovu retrospektivu.
Tako je, linorezna mapa također nastala u linoleumu Tračnice očuvana je zahvaljujući tim matricama na kojima stoji da je ona nastala 1941. godine, no pronašla sam i osobni Detonijev rukopis u kojem navodi kako je zapravo mapu Tračnice još nije otisnuo u potpunosti. Naime, u novinama, u tadašnjim publikacijama, dva puta tijekom 1950. izišla je jedna monotipija, prikaz dijelova stroja vlaka koji pripada tom ciklusu Tračnice, ali mapu kao cjelovito djelo objavljuje tek 1979. za svoju retrospektivnu izložbu koja je bila i prva i posljednja pred njegovu smrt. Velika je vrijednost ove izložbe da ta mapa kao prvo nikad dosad nije izlagana kao cjelovito djelo, kao drugo nije se ni znalo da postoje sačuvane matrice.
Nije li neobično da neko izradi kompletnu mapu koja se sastoji od gotovo 50 matrica i uopće je ne otisne?
Mapa Tračnice u originalu, kako piše na sačuvanoj naslovnoj matrici, trebala je sadržavati 42 linoreza. Kasnije, za potrebe te spomenute retrospektivne izložbe, on je izradio još četiri dodatna linoreza, dakle ukupno ih je 46. Tračnice prikazuju jedan nesretan događaj, putovanje vlakom od Križevaca do Duge Rese, koje je tragično završilo iskakanjem vlaka iz tračnica i smrću njegovih putnika. Moje je mišljenje da on mapu, odnosno te matrice, nije izradio po narudžbi. Čisto sumnjam da je netko zamolio da mu se prikaže takav neki slijed događaja. Mislim da je on bio osobno inspiriran ili motiviran nekim događajem tog vremena i da kad ju je izradio, riječ je o 1941. godini, nakon toga je otišao u partizane, odnosno pridružio se narodnooslobodilačkoj borbi. Vrlo je moguće je da je zbog toga bio spriječen da grafike otisne odmah, a mislim i da je vjerojatno bio i bez zainteresiranog kupca, osobe koja bi bila spremna platiti novac i takvu mapu čuvati, jer sigurno takve neke prizore ne biste voljeli objesiti doma na zid.
Vjerojatno ne bismo voljeli doma na zid objesiti ni “Mapu U”, koja je nastala u partizansko vrijeme.
“Mapa U” je također relativno raritetna jer je zapravo prikazana cjelovito na retrospektivnoj izložbi, nakon toga više nije izlagana u tom opsegu. Vrlo je zanimljivo da smo mi među doniranim matricama pronašli jednu malu linoreznu pločicu za koju sam ja iz početka mislila da je ex libris s obzirom na svoj format, no istraživanjem sam utvrdila, komparacijom sa sačuvanim listovima iz mape U, da je riječ o matrici jednog lista iz te mape. I to je zapravo pravo blago, s obzirom da je on u jednom svom intervjuu izjavio da su mu sve matrice kao i „Mapa U“ ništene u ratu, no evo, očigledno ova jedna je ipak ostala sačuvana i to je pravo blago. „Mapa U“ tematizira užase stradanja Drugog svjetskog rata kojima je sam svjedočio ili ih je čuo od drugih suboraca. On je bio aktivni sudionik rata sa svojom budućom suprugom, kolegicom iz vukovarske gimnazije, te je u tim danima vodio i dnevnik koji je kasnije objavljen.
Kako izgleda kada Detonija stavimo u, kako se to obično kaže, neku „ladicu“ unutar hrvatske umjetnosti 20. stoljeća?
Detoni je predstavnik međuratnog razdoblja, točnije socijalno angažirane umjetnosti, ali one koja nastaje u mediju grafike. Njemu uz bok stoje Vilko Gecan sa svojim „Ropstvom na Siciliji“ i Sergije Glumac sa svojim „Metroom“ i „Betonom“, koji također se referiraju na radnike ili u slučaju „Ropstva na Siciliji“ zarobljenike, ljude koji su na neki način iščašeni iz nekog poželjnog života, života svakodnevice, koji su protiv svoje volje u neku ruku ili nadničari ili ljudi koji robuju životu, recimo tako. Marijan Detoni najistaknutiji je predstavnik grafičke umjetnosti međuratnog razdoblja ponajprije jer je ostavio jako veliki opus. Po njegovim radovima možemo pratiti razvoj grafičkog stvaralaštva kroz dva desetljeća i zahvaljujući sačuvanim matricama i njegovim radovima imamo dokumentirano zapravo cijelo grafičko stvaralaštvo, ne samo njegovo osobno, već i kroz te njegove zapise, priče, materijale i građu koje je ostavio vidimo na koji način su djelovali umjetnici i stvarali u tom razdoblju.
Je li grafika često mediji socijalno angažirane umjetnosti?
U tom razdoblju da. U tom razdoblju pogotovo u odnosu na materijal kojim se služe jer im je, kako sam već rekla, vrlo ekonomičan za korištenje. Naravno rada se i drvorezi, rada se i litografije u velikom broju, ali tek iza Drugog svjetskog rata se rade sve više. Bar što se tiče Detonija, pronašli smo neke bakrene matrice, cinkove ploče, znači okreće se i drugim materijalima.
Što znamo o njegovom partizanskom putu?
Zapravo se zna poprilično, s obzirom da je uz njegove dnevničke zapise naknadno izišla još jedna publikacija koja tematizira te njegove ratne godine, no ja se nisam puno posvetila i bavila njegovim ratnim razdobljem. Makar ono što znam iz njegovih riječi, on nikad nije prestao stvarati. Znači on je uvijek, dok je imao priliku i mogućnosti, nosio sa sobom svoju opremu, svoj pribor, nosio je bilježnicu u kojoj je čak i skice radio, pamtio je sve što je mogao, koliko je mogao kako bi ako ne odmah, onda kasnije to reproducirao na papir, platno ili na linoleum, na ploču grafičku. On je posebno značajan zbog toga što je napravio jedan od najpoznatijih portreta predsjednika Tita, ali i neke prizore poput bitke na Neretvi.
Jedan je od umjetnika koji je tematizirao bitku na Neretvi i rušenje mosta preko kojeg onda prelaze i rijeku preko koje gaze partizani, suborci i narod koji bježi u tom trenutku pred neprijateljem. Što ga je afirmiralo ne samo u umjetničkim krugovima, već i u nekim širim društvenim i političkim krugovima kao osobu koja svjedoči vremenu svojim vizualnim prikazima.
Kasnije se Detonijev stil izrazito mijenja, napušta soc-realizam?
U poslijeratnom vremenu on se u potpunosti odmiče od soc-realizma kojem je pripadao i okreće se nekim fantazmagoričnim prizorima svemira, lirskim apstrakcijama. Poprilično je napravio velik odmak od dotadašnjeg stvaralaštva. Prestaje raditi grafike, tek tu i tamo se može pronaći neki njegov otisak. Makar je stalno pozivan da sudjeluje na različitim kako kod nas tako i na inozemnim izložbama koje su predstavljali grafiku. Njegovo slikarstvo tog vremena je uglavnom bilo više kao svijet u kojem je on nalazio svoj mir, svoje zadovoljstvo jer se posvetio pedagoškom poslu, otišao i raditi na zagrebačku Akademiju kao redovni profesor gdje je i dovršio svoju karijeru umjetnika.
