Edna Strenja Jurcan: I dalje ću fotografirati, i dalje ću pjevati antifašističke pjesme, tko želi, može mi se pridružiti

Specifičan pogled na poremećaj pigmentacije, poznat i kao vitiligo, kroz objektiv fotoaparata stvorio je zanimljivu izložbu „Vitiligo - aposemija duše", koja ovih dana gostuje u Rijeci, u galeriji „Principij". Njena autorica Edna Strenja Jurcan time daje obol jednoj neobičnoj bolesti koja uglavnom muči ljude iz estetskih razloga.

Međutim, kroz svoje radove, Edna progovara i o raznim drugim društvenim pojavama, a krenula je - od sebe. Zapravo, ona je pravi primjer onoga što se kaže „jabuka ne pada daleko od stabla". Njen je otac poznati fotograf, pokojni Eduard Strenja, koji je odmalena uvelike utjecao na njenu ljubav prema fotografiji, ali upravo svojom prvom samostalnom izložbom „Tata i ja - objektivizacija jednog odnosa", Edna hrabro progovara o tome zašto je tu svoju ljubav i kreativnost kroz fotografiju odlučila pokazati tek kada tate više nije bilo.

Danas 41-godišnjakinja, kao i svatko od nas žali za nekim stvarima, a jedna od njih je da nije ranije ozbiljnije krenula u svijet fotografije, njenu veliku ljubav – uz pjevanje, naglasit će!

- Ozbiljnije sam se fotografijom počela baviti tek prije deset godina kada sam odlučila kupiti malo bolji fotoaparat. Sve do tog trenutka ja jesam voljela fotografiju, isto kao i pjevanje, ali nikad nisam mislila da od toga mogu živjeti. Uostalom, svi su mi i govorili što će mi to i da se od toga ne može živjeti. I tako sam odlučila u Veneciji upisati arhitekturu koju sam i završila, ali sam putem ipak stalno razmišljala o fotografiji i pjevanju. Pjevala sam pet godina u studentskom zboru, gdje mi je maestro predložio da upišem i konzervatorij. Pripremala sam se za operno pjevanje ali u konačnici, presudio je strah da neću moći podnijeti teret dva fakulteta istovremeno. Kad sam završila arhitekturu, tri sam godine radila u struci u Rijeci, a onda sam se vratila u Pulu. Ovdje sam isto tako počela raditi u struci ali tražila sam zbor u kojem bih pjevala, no nisam našla onaj koji mi je odgovarao repertoarom. Što se fotografije tiče, u tom sam trenutku odlučila kupiti svoj prvi poluprofesionalni fotoaparat. I sve je tu krenulo, kaže nam Edna.

Tako je sama osnovala zbor „Praksa" kojeg i danas vodi i u kojem i pjeva (te vodi još tri zbora – muški zbor „Lino Mariani, dječji zbor „Lino Mariani" i mješoviti zbor Zajednice Talijana Šišan), a nekako istovremeno počela je i fotografirati, najprije svoju obitelj, a onda se za njene radove pročulo. Na natječajima raznih fotoklubova i fotosalonima dobiva nagrade, priznanja, te su onda došle i samostalne izložbe.

- U početku sam kupila par objektiva i istraživala što sve mogu sa njima, što mi se sviđa, što mogu sa njima dobiti, što bih željela fotografirati, u kojem smjeru bih se željela realizirati. Ljudi misle da, kada si fotograf, voliš sve fotografirati. To  svakako nije istina.  I u fotografiji se specijaliziraš za nešto. Ja, na primjer, ne volim fotografirati koncerte, evente, noćni život u klubovima, ne volim niti fotografirati sportske događaje. Volim fotografirati arhitekturu, jer sam te struke, tražim posebne kompozicije sjene i teksture, a najviše me ispunjavaju portreti. Upravo kod portreta potreban je i dodatni angažman. Porazgovarati s ljudima, vidjeti kakvi su, što vole, što ih brine vezano za kakvi će biti na fotografiji i onda to bude prava suradnja modela i fotografa.  Obično ljudi dođu sa stavom 'znate, ja nisam fotogeničan', ali tu igra toliko detalja, od svijetla, pozadine, poze, okruženja, raspoloženju da bi se na kraju dobila ekspresivna fotografija. I to je moj cilj, da se na fotografiji vidi kakva je ta osoba, o čemu misli, što je muči, kakvog je karaktera, kaže nam Edna.

Formalnog obrazovanja za fotografiju nema, ali zanimljivo je da je prve pojmove o fotografiji naučila kao dijete od tate fotografa.

- Kao male, sestru i mene znao je uzeti u laboratorij pa smo mu mi pomagale, koliko smo smjele i mogle, razvijati fotografije. Najviše nam se sviđalo kad bi birale predmete kao što je čavao, sijalica ili nešto zanimljivog oblika pa bi to stavili na fotopapir, osvijetlili ga s tim predmetom gdje bi ostao otisak to nas je oduševljavalo. S tatom smo išli često na zadatke kad je fotografirao po Istri i kada bi nam nekad dao da fotografiramo, a tada nismo znale što smo dobile dok ne bi razvile fotografije, tek tada bi vidjele da smo nekom 'odrezale' glavu, da im fale noge, da ima previše neba u kadru a ljudi su "odrezani" ...Mislim da su to bili prvi susretom sa učenjem kadra. Ja i danas tražim svoj put, i dalje analiziram svoje radove, učim kroz rad i rastem zajedno s mojim radovima. Kada znaš dobro postavke fotoaparata, kada radiš na tome da naučiš što je svijetlo i kako njime baratati i kada imaš jasan koncept u glavi, tada je lako dobiti ono što si zamislio,  priča nam Edna.

Prva samostalna izložba bilo je i njeno prvo 'suočavanje' s odnosnom kojeg je imala s ocem. Fotografski projekt pod nazivom „Tata i ja - objektivizacija jednog sjećanja" izložen jeprvi put u Institutu suvremene umjetnosti u Zagrebu.

- Upravo je to rad koji govori o tome zašto sam se odlučila baviti fotografijom tek kada tate više nije bilo. U našem odnosu, u mom odrastanju, našla sam motivaciju, obilazila ista mjesta koja sam obilazila s njim... bilo je to jako emotivno za mene, ali, moram reći, i za posjetitelje izložbe, jer su mi ljudi prilazili, otvarali se, neki su i plakali i pričali svoje priče. I to je moć umjetnosti, moć fotografije - interakcija s posjetiteljima. Smatram da bi to trebao biti proces koji dovodi do samospoznaja i samoosvještenja jer analizirajući vlastite nemire kroz fotografiju ljudi će se u tom radu prepoznati. I to je ta ljepota, kaže Edna, a u prilog tome ističe da je izložba nakon Zagreba, bila izložena u galeriji fotokluba Split pa u Uličnoj galeriji u Beogradu, a osvojila je prvu nagradu na Salonu fotografije u Vinkovcima 2017.godine.

Bilo je i drugih nagrada, uglavnom na skupnim izložbama. No, uslijedile su i druge samostalne. Jedna sa samih početaka, negdje do 2017. godine kada je fokus bio na njenoj kćerki koja je polako rasla, nosi naziv „U zemlji čudesa", a prikazuje njenu djevojčicu u različitom okruženju, u parku, u šumi, u nekim neobičnim igrama svjetla i sjene.

- Izložba je bila postavljena u galeriji „Makina", a poslije je upravo ta serija izabrana kao hrvatski predstavnik na festivalu fotografije China International Photographic Art Festival 2018. u kineskom gradu  Zhengzhou. Dok sada izlažem fotografski projekt „Vitiligo - aposemija duše" koja je bila premijerno izložena u Veneciji, pa u Puli u galeriji 'Makina' i sada u Rijeci u galeriji "Principij", a dogodine na ljeto bit će izložena u Splitu u galeriji Fotokluba te u galeriji Batana u Rovinju, kaže nam Strenja.

 Iako kod nas nije toliko razvikana kultura fotografiranja u studiju, Edna kaže da je zadovoljna jer radi s ljubavlju, radi ono što voli. Našla je načina kako da nađe vrijeme za obitelj i druge dvije ljubavi, pjevanje i fotografiju.

- I dalje ću ići tim putem, trudit ću se kao i do sada jer je to ono što me jako veseli. Svaki put kada prije fotografiranja, ili prije nastupa sa zborom, imam tremu, znam da je to ono pravo, da mi je stalo da dam najbolje od sebe. U konačnici, prava bi mi želja bila da, nakon nekog vremena, kada netko vidi mogu fotografiju zna da sam ja autor. To je, vjerujem, želja svih umjetnika, da damo tim fotografijama neki osobni pečat.

No najbitnije od svega je da svatko radi ono što najviše voli raditi s ciljem da bi promijenio ono što mu u našem društvu smeta. Često mi se kaže - 'ko da ćeš nešto promijeniti s tim šta radiš'...Možda ja sama neću, ali ako nas bude više, možda nešto i hoće. Tako da ja ću i dalje fotografirati, i dalje ću pjevati antifašističke pjesme, tko želi, može mi se pridružiti,  zaključuje naš razgovor Edna.