Ne piše uzalud Vladan Desnica, taj veliki modernistički pisac našeg jezika i književnosti, sav sazdan iz duha ljudi Zadra i zadarskog prostora, kako su i najbolje mlijeko za dojenčad davale dojilje iz zaleđa, jer je priroda ondje divlja i snažna, puna opore čvrstine od vjetrova, morskog zraka, soli, divljih trava, kadulje i drugog ljekovitog, snažećeg bilja
Ne piše uzalud Vladan Desnica, taj veliki modernistički pisac našeg jezika i književnosti, sav sazdan iz duha ljudi Zadra i zadarskog prostora, kako su i najbolje mlijeko za dojenčad davale dojilje iz zaleđa, jer je priroda ondje divlja i snažna, puna opore čvrstine od vjetrova, morskog zraka, soli, divljih trava, kadulje i drugog ljekovitog, snažećeg bilja
Tekst i foto: Tatjana Gromača Vadanjel
U Zadar sam stigla neko jutro, još nije bilo niti sedam sati. Autobus, koji je možda i vozio putnike s aerodroma u grad, nije se zaustavio na postaji – bila sam otišla kupiti kavu u baru na toj pustari, oivičenoj pustopoljinama i hladnim, neprijatnim vjetrom, kadli konobarica za šankom klikne: "Ajoj, gospođo, ode vama autobus"!
Put od aerodroma do grada potrajao je tako znatno dulje nego sam let od Pule do Zadra. Ali zato svaki dobri namjernik ima i malo sreće…
Povezao me do naselja iznad grada neki mladić, koji je poslom bio na aerodromu. Miran i učtiv, bavi se turizmom. I to naselje je turističko, gdje me je pustio na autobusnoj postaji. Premda više nije hladno, ne onako kao prije neko jutro, saznajem, kad je ovdje bilo svega četiri stupnja iznad nule, zaključih kako mi je bolje ne stajati na mjestu, nego dalje krenuti pješke.
Putem me, opet, neki barba savjetovao, kako da samo idem pravo, i neću pogriješiti. Kasnije ga dolje, već u prvom, urbanijem gradskom naselju, (iz vremena socijalizma, ali obnovljenom, tako da je mom, na derutne zgrade naviklom pulskom oku, izgledalo privlačno), na ulici jednom pretekoh. On mi dovikne: “Samo još tako pravo, eno tamo doli, do mosta, i eto vas brzo do Starog grada"!
Zaboravih već na one ružne sive betonske kućerine, s visokim stupovima, sve nalik jedna na drugu, koje u gustim nizovima stoje naredane na padini što gleda prema moru i gradu, gdje me je šutljivi mladić iskrcao, a čija me ružnoća podsjetila na rugobe od kuća koje stoje poput neke javne sramote na prilazu našim drugim turističkim gradovima, poput Novigrada ili Umaga, Poreča… Ondje sam isto slične ovima viđala, samo što je ovdje intenzitet, gusta gomila takvih jača, i oku i umu neshvatljiva.
Saznajem da su sve te kuće, a ima ih kao da su dio neke divlje pošasti, stoput gore od korova, ljeti dupkom pune turista.
Pri ulazu u donji, urbaniji dio Zadra, bliži moru, nailazim na lijepu, veliku trgovinu biciklima. U izlogu izloženo puno ženskih bicikli, onih za urbanu, ne za sportsku vožnju. Ovo je ravan grad, nema zahtjevnijih uzbrdica, ravnica zapravo, kao u Slavoniji, idealno za vožnju biciklom. Biciklista ima dosta, a nije niti čudo. Po ovako lijepom vremenu, nema ničeg ugodnijeg za vožnju, razmišljam, već dobro užarenih tabana. Niti motor bicikli nije ravan, koliko god bio "atraktivan".
Konačno - luka, more, obala! Nizovi visokih i snažnih palmi, širokih debala, raskošnih po širini krošnje i visini stabala. More je oštro i divlje, daleko nemilosrdnije i nepredvidljivije od onoga na Sjevernome Jadranu. Barke usidrene oko visokih gradskih bedema, impozantnih, koji opasavaju cijeli stari dio grada, samo jednim mostom povezan s kopnenim djelom, i uokolo malim kanalima i mostićima koji povezuju ovaj poluotočni, poviješću najbogatiji dio Zadra, impresivan, bogat, fascinantan…
Nešto me u zadarskim zidinama, i u cijeloj morskoj perspektivi, podsjeti na Livorno, lučki grad u Italiji, ali njegove su zidine mlađe od ovih zadarskih, podignutih od strane Mletaka, u svrhu obrane od turskih najezdi, još negdje u 12., 13. stoljeću.
Ove je zidine zaštitio i UNESCO, kao dio svjetske kulturne baštine, pred kojih desetak godina, zbog njihove jedinstvene fortifikacijske vrijednosti, za ono doba naprednih graditeljskih zahvata koje su projektirali mletački graditelji…
Zidine u talijanskom gradu Livornu od crvene su cigle, podignute tri stoljeća nakon ovih, od strane moćne porodice Medici.
Nema neke naročite povezanosti, osim u prvotnome dojmu, možda tek u činjenici, koja mi se stala vrtjeti po glavi, kako je Filomena de Medici, majka značajnog hrvatskog kompozitora Blagoja Berse, koji je rođen u Dubrovniku spletom okolnosti, a zapravo je rastao s obitelji u Zadru, gradu kojemu se cijeloga života vraćao, gdje je komponirao, o kojemu je sanjao i njime nadahnut skladao, bila jednom od izdanaka te čuvene firentinske porodice de Medici koja je podigla zidine u Livornu, i ne samo njih. Veza dakle ipak postoji.
Mislim na Bersu, mislim na "Sunčana polja", na tu simfonijsku pjesmu skladanu 1920. godine u Beču, svu nadahnutu domicilnim zadarskim krajem, u ušima mi, pri pogledu na ovo ovdje sunce, zvoni engleski rog, glazbeni instrument kojega je Bersa, vjerojatno, zavolio za studentskih dana i kasnije, kada se je njegova nadarenost prožimala u dodirima s bečkom modernom, koju ovdje kod nas, još i znatno kasnije, prenesenu kroz njegova djela, još nisu bili kadri razumjeti niti poimati…
Baš te večeri u Gradskom kazalištu Zadar ovdašnja Glazbena škola uprizoruje koncert sav tematski okrenut Bersi, kojega mi spominje i brkati prodavač trešanja na tržnici, inače ljubitelj i poznavatelj klasične glazbe. Dok razgovaramo, pozadinu nam stvara Debussy, "Poslijepodne jednog fauna". Poslijepodne i jest, pa sve odgovara.
- Tako ja, kaže ovaj prodavač, od kojega kupujem mediteranske mandule, tri eura za trideset grama, obrazujem glazbom ostale prodavače na tržnici.
- A nisu ni oni bez duha ni bez pameti, dodajem, promatrajući ih, dok izvode neki mali, tipičan rustikalni vodvilj, s puno lucidnih riječi koje uzvikuju bez stida, dramski odmjerenih pokreta i grimasa, čak i s nekim okretnim plesom nalik na linđo, s nekim turistima.
Kameni je trg gotovo posve prazan, sunce polako kreće ka svom zenitu, i lica ovih ljudi ostavljaju puni dojam onoga što bi slikari nazvali studijom karaktera. Uzmi stolčić pa sjedi, grickaj trešnje, ili mandule, promatraj ove ovdje, i misli o stoljećima protutnjalim, i o tome da sve ono što se tu događalo, a događaja nikad nije manjkalo, ipak nije slomilo ovdašnjeg čovjeka. Jak je Dalmatinac, jači nego struja!
Život zadarske obitelji moreplovaca u romanu Vladana Desnice
Vraćam se trešnjama, iz razloga jer trešnje iz zadarskoga zaleđa prve dozore, imaju najljepši okus, najveću slast, pa ih i inače s veseljem, godinama već, ususret ljetu kupim prve na riječkoj placi, gdje i inače stiže raskošno, širokogrudno razlistano voće i povrće s podneblja zadarskog zaleđa.
Ne piše uzalud Vladan Desnica, taj veliki modernistički pisac našeg jezika i književnosti, sav sazdan iz duha ljudi Zadra i zadarskog prostora, kako su i najbolje mlijeko za dojenčad davale dojilje iz zaleđa, jer je priroda ondje divlja i snažna, puna opore čvrstine od vjetrova, morskog zraka, soli, divljih trava, kadulje i drugog ljekovitog, snažećeg bilja.
Kako lijepo taj visoko, neuhvatljivo nadareni Desnica u svom čuvenom romanu "Proljeća Ivana Galeba" opisuje život u ovom prekrasnom gradu, čiju ljepotu, ali i brižnu, ozbiljnu, pedantnu očuvanost i obnovljenost, zaboravljamo u skali naših obalnih i drugih gradova, a skoro da ga vrijedi istaknuti među najljepšima…
O tome bi zacijelo dobro znao govoriti, na žalost prošle godine preminuli povjesničar umjetnosti i konzervator Miljenko Domijan, koji je značajan dio svog životnog vijeka proveo u ovome gradu, poklonivši mu nesebično svoje ogromno znanje i stručnost, djelujući ovdje kao ravnatelj Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Možda baš njemu, i njegovim suradnicima, imamo ponajviše zahvaliti na današnjoj očuvanosti, samostalnom i samosvjesnom životu brojnih i raznorodnih spomenika…
Razmišljam kako bi trebalo čitati ponovno o odrastanju pripovjedača Desničina romana u lučkoj kući, uz morsku obalu, promatrajući baš jednu takvu trokatnicu, stamenu, bijelu i široku, s dosta balkona -lodga, kako osamljena stoji okružena šljunkom pred golemom pučinom.
Prava je to zadarska pripovijest, o životu porodice moreplovaca, ispričana na način koji će nekome možda biti kadar otkriti zbog čega su se toliki zaljubljivali u ovaj grad.
Nije mu se uzalud i Bersa toliko vraćao i toliko sanjao o njemu, i po 16 sati putovao iz Beča do sanjanog kraja, nisu i mnogi drugi odabrali živjeti baš ovdje, na tom snažnom mjestu Jadrana, gdje je toliko impresivnih tragova prošlosti, od rimskoga doba ali i prije njega, preko ranokršćanskih tragova, crkava i bazilika srednjovjekovlja, renesanse, klasicizma, neohistoricizma, predivnih, veličanstvenih građevina, podignutih kasnije u doba vladavine Italije, poput prelijepe osnovne škole "Petra Preradovića", smještene odmah nasuprot Filozofskog fakulteta, nedaleko od morske obale, u okruženju bogatom zelenilom, u sučeljenju s neobično intenzivnim plavetnilom koje ovdje proizvodi britka, oštra morska površina, danas neobično ustalasana.
Šetam tom obalom, pored duge, veličanstvene zgrade Sveučilišta, a pred očima su mi još sve one uličice, kale, sve popločane kamenom što se presijava od hiljada ljudskih stopala što su kročila njime.
Pred očima su mi visoka, predivna gradska vrata, s velikim lavom na pročelju, Crkva svetog Donata - mistična i kao za sebe postojeća, izvan svakog vremena, ili sa snagom koja njenim postojanjem briše sva druga vremena, i mnogobrojne druge lijepe crkve ovoga grada, a ima ih mnogo, poput katedrale Sv. Stošije, one svetog Dominika, ili Crkve i Samostana sv. Frane, ili one Svetog Šimuna, i ne mogu se odlučiti koja je od njih ljepša, koja važnija, koja posebnija…
Pred očima mi je, i nadalje, predivan zadarski rimski Forum, sa svojim opipljivim tragovima, zadarske mačke, ulične, ali njegovane, neki šjor iz jedne od konoba unutar uskih uličica koji je, ponosita i uglađena držanja, ostao malo zatečen mojim pitanjem je li čičvarda s blitvom i sipom od danas, odgovorivši mi uzdržano i smireno, premda malo povrijeđeno, kako jest, a potom, kada sam ga zamolila samo jednu salatu za ponijeti, dobila sam salatu pravu, punog i jasnog okusa, ne neko smežurano požutjelo paperje iz supermarketa…
Pred očima su mi i drugi, simpatični i dobri ljudi na koje sam imala sreće nabasati tog dugog kratkog dana u Zadru – sredovječne konobarice koje, islužene i iscrpljene, rade zdušno i predano, sretne da im je dana prigoda da negdje zasluže novac za život i obitelj, istetovirani mladi konobari koji skrivaju tko zna čime zamućene poglede, nasmijani taksist Ivan iz Petrinje koji je došao u Zadar pred šest godina i, prepoznavši ljepotu ovog prostora, ali i pronašavši ljude koji odgovaraju njegovoj dobroti, tu misli i ostati, profesorica Marina iz Đakova, koja tu živi i tu je doma već godinama, koja mi na pitanje koja je ono planina koju promatramo tamo preko, sa zadarske obale, odgovara kako je to baš doslovno to – Preko - otok koji se tako zove.
I da ne zaboravim, pred očima su mi i mlade, plavokose, otmjene i njegovane, imućne zadarske ljepotice, koje kao da su sišle s filmskoga platna Zafranovićeva "Pada Italije"…
Promatram ih i mislim: 'Zar je moguće da ima takve ljepote?' Slušam te, sada već čuvene Morske orgulje, projekt arhitekta, akademika Nikole Bašića, sjedeći kao i stotinjak drugih turista na kamenim stepenicama s pogledom na to čudesno modro more i svjedočim nevjerojatnoj glazbi koju more proizvodi u sudaru i strujanju cijevima orgulja spuštenim ovdje.
Uokolo su ljudi s raznih kontinenata, Azije, Afrike, vjerojatno i drugih, i vidi im se po licima i pokretima koliko su svi opčinjeni, smireni, mnogi od njih uistinu sretni. To od njih čini i ovo mjesto. Morske orgulje i Pozdrav suncu, krajnje točke ovog dijela zadarskog poluotoka, krajnja uspomena, osjećaj i trenutak koji će svaki putnik došao ovdje, odavde i ponijeti sa sobom.
Istog se dana, te večeri, vraćam kući, kako mi sutrašnji dan ne bi nečim pokvario dojmove, razgrnuo ono što je duh upio i pokupio s površine ovog vižljastog, živog prostora, vrijednog svih ponovnih dolazaka.
Puna mističnih, egzotičnih krajobraza, kako onih stvarnoga svijeta, kako onih unutarnjih, duhovnih, putovanja i priviđenja, slutnji i uvida, traganja za beskrajem, za stvarnošću koje nema, a koja sveudilj obavija, nadrasta stvarnost živih bića, života kao takvog, poezija Octavia Paza pronaći će i u našem vremenu mnoštvo zainteresiranih
Danju vrlo toplo, a ponegdje i vruće
Kontides, vlasnik brojnih medalja, od olimpijskih i svjetskih, sada je pridružio listi kolajni i novo zlatno europsko odličje. Drugo mjesto u Europi osvojio je Nijemac Philipp Buhl, dok je Filip Jurišić, jedriličar splitskog Mornara, osvojio je europsku broncu, a u ukupnom poretku Otvorenog prvenstva Europe zauzeo je peto mjesto, sa 68 negativnih bodova
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
