MALI FORMATI FULVIJA JURIČIĆA: Izložba se otvara sutra u Gradskoj galeriji Pula

U sklopu programa proslave Dana Grada Pule sutra (četvrtak) u 19 sati u Gradskoj galeriji u Puli otvara se izložba "Mali formati" pulskog umjetnika Fulvia Juričića. Tim povodom objavljujemo recenziju Mladena Lučića

Izložba malih formata Fulvia Juričića u Gradskoj galeriji Pula, otvorena je točno četiri godine nakon izložbe njegovih crteža u tom istom prostoru, a obje su otvorene na dan Grada Pule. Tadašnja autorova izložba crteža u organizaciji Muzeja suvremene umjetnosti Istre i Zbirke umjetnina Grada Pule – Gradske galerija Pula, bila je dio retrospektive ovog istaknutog pulskog slikara i dobitnika godišnje Nagrade Grada Pule za 2019. godinu, a predstavljala je sažeti presjek četrdesetogodišnjeg stvaralaštva ovog značajnog istarskog i hrvatskog suvremenog umjetnika.

Tada izloženi crteži pretežno su bili oni iz ciklusa Fragmenti (1986.) i  Između (1999.), a premda je uvriježeno da crteži podrazumijevaju manje forme, ovdje se (kao što smo uostalom navikli kada se susrećemo s Juričićevim radovima) radilo o eksponatima srednjih i većih dimenzija, više uobičajenim za slike nego li crteže.

Na ovoj sadašnjoj izložbi prvi put možemo cjelovito sagledati radove ovog umjetnika rađene u malim formatima, a dimenzije crteža koje sam malo prije spomenuo, govore da medij i tehnika ovom autoru nimalo ne određuju mjere, zadanost i veličinu kadra u kojem će ostvariti i prezentirati svoje umjetničko djelo. Zajedničko izloženim radovima je njihov manji format, neuobičajen za Juričićevo stvaralaštvo, a zastupljene su pretežno sve faze izuzetno bogatog, gotovo pedesetogodišnjeg opusa ovog autora, osim ciklusa Jedra iz jednostavnog razloga što bi slike te serije, za razliku od onih ostalih, svojom umanjenom verzijom izgubile svoju koherentnost, slojevitost i smisao.

Ta platna, rađena jakim gestama i snažnim energetskim nabojem, odisala su informelističkim slikarskim postupkom koji je materično ispunjavao zasićene površine slojevitih kompozicija satkane od gotovo geometrijski određenih segmenata međusobno podijeljenih razrezanim platnom i ponovo povezanih crnim konopcima. Takav složen postupak kako bi do kraja ispunio svoj smisao zahtjeva i odgovarajući format, a on sigurno ne može biti malih dimenzija. Ostale faze Fulvijevog opusa, koliko god nam je to do sada iracionalno moglo izgledati, ne samo da ne gube svoju čvrstinu i karakter interpretacijom u manjim formama, već znanim Juričićevim slikama dodaju posebnu zavodljivost i zaodjevaju ih specifičnom estetskom aurom.

Radovi iz ranih osamdesetih: snaga mladalačkih istraživanja

Kronološki izložba počinje radovima nastalim u ranim osamdesetim godinama proteklog stoljeća iz kojih je vidljivo da je već u svojim mladalačkim istraživanjima Fulvio bio sklon informelu, pošto su te rane slike već sadržavale organsku strukturu koja je već pomalo nadilazila poetiku tašizma i približavala se materičnim razmišljanjima.

Tijekom sljedećih godina Fulvio radikalizira svoj izraz koji će krajem osamdesetih dozrjeti serijom Tišine dubine, koji je odredio Juričića kao umjetnika prepoznatljive autorske osobnosti postinformelske provenijencije u čijim slikama nema ničeg narativnog, simboličkog ili literarnog. Radi se o gusto slikanim kompozicijama gotovo reljefnih površina, intenzivne kromatske gustoće tamnoplavih i crnih tonova te snažne geste koja je primarno u službi materije.

To razdoblje na ovoj izložbi sjajno predstavljaju po jedan diptih i triptih koji unatoč svojoj maloformatoj manifestaciji zadržavaju svoju monumentalnost. Interesantno je da unatoč minimaliziranim dimenzijama Juričićev izraz ne gubi na snazi čemu je vjerojatno razlog da Fulvio nije, poput većine umjetnika, manje formate koristio kao skice, krokije, predloške ili intimističke zapise, već ih je radio paralelno i s jednakom ozbiljnošću kao velika platna, vješto transponirajući identične ideje u manji format, a shodno tome prilagodio mu je odgovarajuću morfologiju, odnosno kompozicijske, kolorističke i perspektivne odnose.

Ciklusi „Između“ i „Moj mali svijet“

Možda od izloženih slika najviše razloga za mali format imaju radovi iz ciklusa Između nastali krajem devedesetih godina iz jednostavnog razloga što je to možda jedina Juričićeva serija koja izravno potječe od crteža.  Snaga crteža upravo je u tome što se u njima osjeća lakoća izraza, bijeg od dnevno zadane stvarnosti i introspektivni pogled u vlastitu duhovnost.

Fulvijevi crteži progovaraju o ukorijenjenosti primarne umjetničke vokacije u svijesti ovog autora, ali i svjedoče o njegovom izuzetnom crtačkom nervu, nadahnutoj kreativnosti i nesputanoj slobodi govora. Radeći svoje crteže kombiniranom tehnikom ugljena i akrila, podao im je ekspresivni naboj kao rezultat brzog i oštrog grafizma koji je iskristalizirao znak (strelicu) koji uskoro postaje ikonografskim subjektom ovog ciklusa. Ove apstraktne kompozicije progovoriti će zajedničkim, rafinirano izbalansiranim jezikom znaka i materije što će dovesti do metafizičkog karaktera djela.

To je razvidno i u sljedećem ciklusu Moj mali svijet Tao, gdje Fulvio napušta crnilo i gustoću materičnog svijeta i odlazi, kao i u početku svog slikarskog puta, u organske forme pretežno oker i smeđih tonova. Inovativno je što se sada radi o brzim ugrebanim potezima slikarskog noža čime autor gestu stavlja ispod slikanog nanosa te ona na izvjestan način na slikano polje prenosi autorove emocije, odnosno ekspresiju Fulvijevih psihičkih i meditativnih raspoloženja.

„Dijalozi“ i slikarsko kolažiranje sa zavidnom vještinom

Sredinom prošlog desetljeća Juričić je u svoje radove, objedinjene pod nazivom Dijalozi, uveo specifično slikarsko kolažiranje, što se manifestiralo uvođenjem novih elemenata poput kaligrafije i tiskarskog sloga koje Juričić usustavljuje u svoj slikarski prosede, te ono preuzima funkciju znaka ili ikonografskog subjekta kompozicije. Međutim, za razliku od pravih kolaža, na njegovim platnima ništa nije aplicirano, već je sve elemente specifične za kolažnu tehniku zavidnom vještinom ili otisnuo ili naslikao u jedinstvenoj slikarskoj kompoziciji.

Te su slike zasićene tipografskim znakovima (slovima) koji naravno ne tvore nikakav smisaoni niz, odnosno ne odašiljaju poruku ni značenje  jer im Juričić dokida prvotni semantički smisao i prevodi ga isključivo u medij slikarstva, a njihovo gomilanje (serija) ne naglašuje tautološki karakter samo ovih slika, već i cjelovitog Juričićevog umjetničkog prosedea.  

Ono što fascinira kod Fulvijevih malih formata je lakoća njihova stvaranja. Evidentno je, gledajući ih kronološki izložene, da je Juričić rafinirani i izuzetno nadareni slikar koji i kada radi neobaveznu formu ne odustaje od rješavanja svojih jasno zadanih i sustavno gradirajućih slikarskih problema.

Neposredni i spontani slikarski izraz

Iako na izloženim radovima dominira neposredni i spontani slikarski izraz očito je da Juričić i ovdje posebnu pažnju usmjeruje strukturi kompozicije, tonskim međuodnosima i izvjesnom iluzioniranju prostora. Njegovo je slikarstvo i u malom formatu zadržalo svoj specifični postinformelovski karakter, kojeg autor ispituje podjednako eksperimentiranjem kompozicijskih mogućnosti kao i uporabom slikarskih, ili neslikarskih materijala. Svojim istraživanjima višestruko je ukazao na svoj autorefleksivni pristup, preispitujući raznovrsne tautološke postupke kad umjetnički rad postaje eksperimentalno polje konkretnog procesa stvaranja i svodi se isključivo na svoje osnovne funkcije

Gledajući Fulvijeve male formate možemo žaliti što ih nismo u dovoljnom broju i ranije susretali, jer rječito govore o velikom umjetniku koji i kada slika u maniri nepretenciozno – relaksirajuće forme, ostaje vjeran svojim primarnim umjetničkim ciljevima koji su urodili jedinstvenim, zaokruženim i impresivnim slikarskim opusom.