Milena Joksimović, doktorica klasičnih znanosti i latinistica, čitavo je proteklo desetljeće, uz ostali znanstveni rad, pripremala kapitalno djelo „Apostolska vititacija pulske biskupije biskupa Augustina Valiera 1580. godine”.
Knjiga na svojih 870 stranica donosi brojne zanimljive priče iz druge polovice 16. stoljeća, detalje o ljudima i događajima koji je zapisao vizitacijski tim veronskog biskupa tijekom boravka u Istri. Valier je u Istru došao po nalogu pape Grgura XIII s zadatkom da provede nadzor nad istarskim biskupijama, a prijevod Milene Joksimović bogato je vrelo za buduća povijesna i druga znanstvena istraživanja.
Osim opisivanja stanja u istarskim crkvama Valierovi službenici proveli su brojne istrage i ispitivanja vezano za crkvene probleme poput bludnog klera ili reformatorskih heretika.
Sve je počelo s izložbom "Istra, lav i orao"
Razgovor smo započeli s nekoliko pitanja o motivima za ovako obiman rad.
-Kada je Arheološki muzej Istre pripremao izložbu „Istra, lav i orao” onda je Tatjana Bradara uspjela doći do skeniranih dokumenata vatikanskih rukopisa o vizitaciji. Tada smo se dogovorili da prevedem samo onaj dio vizitacije koji je njih zanimao. Tom smo prilikom shvatili da je taj materijal iznimno vrijedno vrelo podataka koje treba u potpunosti prepisati i prevesti. U projekt se onda uključila i Biskupija i Državni arhiv i Istarska županija. Prvo smo preveli vatikanske spise i knjiga je već bila spremna za objavu, a onda smo odlučili uzeti u obzir i originalne dokumente iz veronskih arhiva. Kada smo otkrili da postoje digitalizirani materijali u Veroni, sve je krenulo iz početka, kaže Joksimović dodajući da se radi o jednom pionirskom radu te da će budući projekti temeljem stečenih znanja sada ići puno brže.
Ona nije fizički dolazila u kontakt sa spisima ali su je iz veronskih arhiva kontaktirali kako bi im pomogla s rasporedom materijala koji nije bio pravilno posložen.
- Primjerice, dio materijala iz pulske biskupije nalazio se u porečkim spisima i obrnuto. Otkrili smo i materijale o Kotoru za kojima se dugo tragalo. U Vatikanu su kotorski spisi za sada zagubljeni, a u Veroni nisu bili popisani, već su se nalazili u materijalima iz Dalmacije i Istre. Meni su osobno najzanimljiviji prateći dokumenti, primjerice pismo hrvatskog stanovništva iz okolice Vodnjana koje traži svoju crkvu ili pismo pulskih Ciprana koje je u Veroni sačuvano u puno široj verziji. Recimo, jako je zanimljivo i pismo barbanskog kapetana koji je podnio detaljno izvješće o barbanskim bratovštinama i pritom ga vrlo praktično dizajnirao za lakše čitanje, kaže Joksimović odgovarajući na pitanje što joj je bilo najzanimljivije tijekom istraživanja.
Grad Pula je u žalosnom stanju
U doba vizitacije Pula je i dalje bila najvažniji grad u Istri. Vizitator upravo u Puli, kao središtu biskupije, provodi najveći dio vremena. Istina, Pula je u izvješću prikazana dosta depresivno. Citiramo:
- Grad Pula slavan po svojim spomenicima, sada je u žalosnom stanju: opustio, s ruševnim građevinama i nezdravim zrakom. Stanovnika koji primaju pričest ima jedva šest stotina. Međutim, Mletačka Republika nedavno je ovamo poslala koloniju Ciprana od pedeset obitelji, a priča se da će poslati i druge Grke iz Nauplije i Malvazije, započinje izvješće o pulskom dijelu Vizitacije. Veronskog biskupa primio je pulski biskup Matteo Barbabianca, inače rodom iz Kopra.
Grb obitelji Barbabianca na bunaru u Fojbonu
Spominje se da pulski biskup povremeno ljeti odlazi u Kopar i Vodnjan zbog malarije. Zanimljiv je i pulski dio vizitacije koji se odnosi na redovnice u nekoliko pulskih samostana. Valier daje uputu da redovnice prilikom posjeta biskupa Barbabiance moraju imati pokrivenu ne samo kosu, nego i lice.
Vizitator Valier u Puli je primio i spomenute pulske Ciprane koje su predstavljali Calcerano Rechesio i Pietro Muscon.
- Oni su sustavno naseljavani, dolazili su u etapama i grupama bježeći od Turaka. Pridržavali su se istočnog obreda i tražili su svoju crkvu. Njima je i prije dolaska garantirano da će imati svoje vjerske objekte. Njihov angažman kod Valiera urodio je plodom pa im je ustupljena crkva Svete Marije, kasnije svetog Nikole. Kasnije je ta crkva ustupljena Crnogorcima iz Peroja, kaže Joksimović.
Morlaci ne žele u vodnjansku crkvu
Zanimljivo je i pismo Hrvata koji bježe pred Turcima i dolaze u okolicu Vodnjana, točnije u mjesto Vrčin. Oni sami sebe nazivaju unesrećenim Morlacima.
Molba hrvatskog stanovništva za crkvu u Vrčinu
- Tvrdili su da ih ima 600 i da već redovno davaju novac za kapelana koji im služi misu na ilirskom jeziku. Rekli su da žele sagraditi crkvu u svom mjestu i svojim sredstvima. Tražili su da se toj crkvi da status župne crkve u kojoj će se misa služiti na hrvatskom jeziku. Vodnjanski svećenici su se tome protivili iz čisto materijalnih, financijskih razloga, kaže Joksimović.
Na pitanje da li se tada vidjela razlika u tretmanu hrvatskog i talijanskog stanovništva Joksimović je dala zanimljiv odgovor.
- Kada se opisuju preljubi svećenika onda se precizno navode slučajevi kada su ulazili u odnose ženama slavenskog porijekla. Čim postoji potreba da se označi porijeklo onda to nešto i znači. To ne mora biti automatski negativno i s lošom namjerom, ali ta distinkcija postoji. Očito su veze postojale ali problemi su se javljali kada je trebalo doći do braka ili ozbiljne veze gdje se očekuje da ljudi dijele isti kulturni milje, svjetonazor, odgoj djece, vjeru. Nisam stekla dojam da je namjera bila apostrofirati da su slavenske ili hrvatske žene lake, kaže Joksimović.
Vodnjan: Grad preljuba i heretika
Vizitacija je u Vodnjanu zatekla dva velika problema. Preljuba i hereze. Nakon brzinskog čitanja knjige stječe se dojam da su na neki način i ta dva problema povezana, odnosno da su neki liberalniji svećenici lakše istupali iz celibata.
-Zna se da su neki „heretički“ svećenici imali žene. Znamo da je recimo Matija Živčić imao ženu i djecu. Postoji ta veza ali ja za ta pitanja, kao filolog, nisam stručna. Protiv nekoliko vodnjanskih svećenika i ranije su vođeni postupci zbog nesuzdržljivosti.
- Vodnjanski kaptol je očito bio prilično problematičan. U Puli isto imate kanonike i kaptol ali nema takvih slučajeva. U Puli je bio jedan kanonik koji je bio problematičan u financijskim poslovima. U Vodnjanu je očitao postojao takav uzus ili su možda jedni drugima bili uzor, smatra Joksimović. Veći dio postupaka protiv svećenika u Vodnjanu završio je blagim kaznama jer su osumnjičeni pretežno već bili stari.
Ističe da joj je, jer je zanima povijesni položaj žene, posebno zanimljiva bila jedna brakorazvodna parnica.
-Muž je pokrenuo postupak za razvod braka, optuživši suprugu da ga je varala i da je loše raspolagala novcem. Onda je žena rekla da i ona želi rastavu zato što ju je fizički zlostavljao. Čak je istražiteljima pokazala ranjeni palac rekavši kako ju je muž udario mačem. Muž je na to odgovorio da ju je uvijek tukao s dobrim razlogom, jer ga je varala ili krala novce. Rečeno im je da se mogu rastaviti a kao glavni razlog navedeno je to što je on nju tukao. Povjerovali su njoj, a ne njemu. Ta mi je epizoda bila jedna od zanimljivijih prilikom prijevoda, kaže Joksimović.
Kako je Vodnjanac Andrea završio na dnu Mletačke lagune?
Kao zanimljivost ističe i činjenicu da su Hrvati u tom razdoblju sebe već nazivali Hrvatima, vizitator i njegovi suradnici slavenski puk generalno nazivaju slavenskim bez nacionalnih distinkcija.
-Također, pitanja su postavljana na latinskom a odgovori su pisani na latinskom. Tu i tamo se onda omakne neka Ivana ili Frane, pa čak sam pronašla i riječ „pobogu”, sjeća se prevoditeljica.
Prilikom vodnjanskog dijela vizitacije, vezano za heretike, najviše su ispitivane dvije obitelji, Cineo i Greco.
- Oni ih nazivaju Grcima, recimo, Marco Greco. Negdje iz nazivaju i Calegaro jer su bili postolari. Često se u izvještajima spominje Andrea o čijoj sudbini najviše doznajemo iz venecijanskih arhiva. On je kasnije procesuiran i utopljen u mletačkoj laguni. Neki su postupci vođeni i prije vizitacije a neki i poslije čak do 1586. godine. Neki su postupci inicirani vizitacijom, ispitivači nisu inkvizicija ali su dijelovi njihovih izvještaja završili i kod inkvizicije, pretežno u Veneciji. Temeljem tih spisa moga bi se napraviti televizijska serija. Recimo, jedan od Grka heretika je umro a njegova je udovica sa svojim novim partnerom bila najglasniji svjedok o navodnoj herezi te grčke obitelji, kaže Joksimović.
Slučaj labinskog postolara Zvane Librića
S labinskog područja najzanimljiviji je postolar Zvane Librić kojeg se sumnjičilo za luteransku vjeru.
-Kad je čuo da dolazi vizitator Zvane je pobjegao pa se cijeli postupak vodio u njegovom odsustvu. U postupku se stalno spominju dvojica njegovih suradnika. Jedan od njih je čak bio protjeran i s područja austrijskog carstva. Jednog od suradnika sam identificirala kao Matiju Živčića koji je bio suradnik Konzula Istranina. Drugog su zvali Turchetto. Librića se sumnjiči da je bio pod njihovim utjecajem. Oni su operirali iz Kožljaka. Živčić je bio svećenik i on je Libriću bio duhovni vođa. Na Labinštini je bilo veliko siromaštvo a otkrilo se i da su nekim crkvama naplaćivali sakramenti, objašnjava nam prevoditeljica ovog kapitalnog djela.
Evo i njenog odgovora na pitanje zašto je ova knjiga bitna, što smo u Istri s njom dobili?
-Ona je važan izvor za razumijevanje 16-tog stoljeća. Od ogromnog je značaja za poznavanje crkvenih prilika tog doba u Istri. Za mnoge crkve to je najstariji sačuvani opis. Za mnoge crkve nismo ni znali da su postojale, posebno na Labinštini. Mnoge su bile u lošem stanju. Recimo, tražilo se da se sravne sa zemljom crkve koje su u lošem stanju, zaključila je Joksimović i najavila nove projekte.
-Ovo je izvješće o pulskoj biskupiji. Jako bi voljela da sljedeće objavljeno izvješće bude o porečkoj biskupiji. Tamo ima još više spisa. Vatikanski prijepis je već gotov, sad to treba sravniti s veronskim pa prevesti. Taj izvještaj obrađuje Poreč, Vrsar, Dvigrad, Kanfanar, Rovinj,...Tamo je i papino pismo kojim se vizitatoru objašnjava koji je cilj vizitacije, tamo je i postupak protiv svećenika Goje i mnoštvo drugih zanimljivih priča i informacija, najavila je Milena Joksimović.
