(VIDEO) Sukob generacija, život nakon gubitka i očajničko pokušavanje pomaganja, s hladne distance

Bogata dramskim obrtima među kojima su neki izrazito bolni, uz prisutnost sukoba generacije, otežanu komunikaciju i uspostavljanje bliskosti između supružnika i ostalih članova uže zajednice, melodrama japanskog redatelja i scenarista mlađe srednje generacije ​​Kôji-ja Fukade, naslova inspiriranog istoimenom pjesmom japanske glazbenice Akiko Yano, prikazana je u glavnoj konkurenciji prošlogodišnjeg Festivala u Veneziji.

Slojevita radnja promjenjivog fokusa

Početak priče prati život dvoje supružnika, suprugu Taeko (Fumino Kimura) i supruga Jirô-a (Kento Nagajama) koji spletom okolnosti prožive možda najbolnije životno iskustvo koje čovjek može iskusiti, gubitak vlastitog djeteta, u vrlo ranoj dobi. Taeko-in, za igrice nadareni sinčić Keita (Tetta Shimada) tragično premine utopivši se za vrijeme rođendanske proslave Jirôevog oca.

To u Taeko-in život neočekivano dovodi ozlojeđenog Keitinog oca, gluhonijemog i pomalo začudnog njezinog bivšeg supruga Parka (u izvrsnoj izvedbi Atoma Sunade) koji živi kao beskućnik po parkovima. Tako nam prvobitno komuniciranje Taeko i Keite znakovnim jezikom s početka filma, kojeg Jirô uopće ne percipira, postane mnogo jasnije, odakle dolazi i kako to da ga oboje znaju.

Daljni tok Ljubavnog života najviše se bavi Taeko-inim samookrivljavanjem u životarenju nakon gubitka sina. Pokušavajući ‘riješiti’ Keitinu smrt, ona pomaže Parku te se kroz to ponovo, u određenom smislu zbližava s njime. Jirô pak sve to u početku podržava, čak je i potiče, no susret sa njegovom bivšom djevojkom Yamazaki (Hirona Yamazaki), koju je nekoć iznenada ostavio radi Taeko, i njega dovodi u iskušenja.

Kulminacija očajavanja u pokušaju razrješenja Taeko-inog samookrivljavanja je kad ona otputuje s Parkom brodom u Koreju, dok ju je Jirô odvezao samo da se oprosti s njime, te sve ludorije koje ona o Parku sazna i s njim doživi putem.

Distanciranost prikaza i nemogućnost komunikacije

Kompleksna i slojevita ljubavna drama, zapravo je život stanovnika urbanog, suvremenog Japana, ljudi koje je zadesila tragedija, a koji su odličan primjer koliko je neprirodnost i zatomljavanje zbog pristojnosti ili pretjerane obzirnosti,duboka rana svake uštogljene kulture i društva orijentiranog malograđanskom stavu "što će reći susjedi".

Fukada je to izvrsno dramski raspisao, s autorske distance uvijek iznova naglasivši komunikacijski jaz i nesposobnost emotivnog zbližavanja osoba od kojih se očekuje da su upravo najbliskije, kao posljedice upravo robovanja društvenim normama zbog kojih se istinske emocije teško i percipiraju, pa time i izražavaju, a još se teže njima i barata u svakodnevici.

Apsurdnost odnosa odlično je prikazana širokim srednjim planovima u kojima je smješteno najčešće više likova, ili pak Taeko sama, film gotovo da i nema krupnog kadra.

Komunikacijski grč uz dobro postavljene glumce u kadru, odlično je dočaran razgovaranjem znakovnim jezikom, točnije, često i tišinom dok se razgovara pokretima ruku, glave i usana, kao i prednostima i nedostacima takve vrste komunikacije među onima koji komuniciraju govornim jezikom.Također, i japansko - korejski nesporazum prisutan je u odnosu Taeko i Parka, za kojeg se ispostavi da je lagao Taeko, opravo zato jer ona ne zna dobro korejski.

Tjelesna gluma ili scenski pokret je izvrstan i kod Kimure i Sunade, općenito je vrlo dobro fizičkim tijelima glumaca prikazana netrpeljivost, ponos, čast ili neustupanje uslijed raznih principa, bez obzira na stravičnu tragediju te nemogućnost emotivne neposrednosti, nemogućnost iznošenja svojih emocija.

U tome odskače Park, koji živi kako osjeća, ne brine o sadašnjosti ni o budućnosti, no njegova je nestalnost problem za one s kojima je nešto u životu stvorio. Fukada prikazavši i njegovu bivšu suprugu prije Taeko, odlično tematizira i dramatičnu nemogućnost oprosta nakon dugog niza godina.

Parkov neposredan način života kod onih koji su se odlučili na konvencionalniji pristup, izaziva sažaljenje i to je uz čitavu tragediju koja se dogodila Taeko, Fukada odlično konstruirao kroz njezin karakter, jer ona traumu za koju osjeća krivnju, pokušava iskupiti pretjeranom skrbi za njega.

Izvrstan koncept i jak završetak

Izvrsno dramaturški sklopljen narativ koji tematizira mnoge tabue, japansku tradiciju i običaje te detaljno prikazuje neke prototipske karaktere modernog japanskog društva, njihov životni - stil i odabire, unatoč sporosti i melankoliji, režiran je vrlo dobro te drži solidan ritam. Film traje 123 minute, uz mnoge nijeme kadrove i sekvence, atmosfera se neočekivano mijenja i to najčešće bolnim saznanjima ili događajima.

Otvorenim krajem, totalom dvorišta između zgrada, dok se naš bračni par u šetnji na koju je krenuo možda odluči, a možda i ne za nastavak zajedničkog života, Fukada naglašava apsurdnost tragedije koja ih je razdvojila i ponovo spojila. Nekako postaje ipak lakše živjeti uz sve što su preživjeli, likovi su sazrijeli pregrmivši bolne procese, što zadaje odličan finalni ton kompleksnoj, pomno satkanoj i vrlo dobro realiziranoj priči.

Ocjena filma 4 / 5

Film ‘Ljubavni život’ na programu Kina Valli je u ponedjeljak i utorak, 12. i 13. lipnja.