Preko jedne pukotine na zidu, Gianni je zavirio u unutrašnjost male crkvice. Snimka je neobična jer, u pravilu, u crkvu se ulazi, ne viri se u nju izvana da bi objektiv „uhvatio“ oltar.
Kad osjetiš potrebu za molitvu, tražiš crkvu, ulaziš, sjedneš i prepustaš se duhovnoj kontemplaciji. Posebno stanje duha teško da se može vezati za definirano radno vrijeme.
U svakodnevnoj praksi crkve se otvaraju prilikom održavanja mise, bez posredovanja popa veza sa svevišnjim je trenutno onemogućena, prekinuta.
Mislim da se radi o nekoj vrsti privatizacije duše jer, crkva je javni prostor, oltar bi trebao biti dostupan svaki dan.
Snimka oltara obavljena preko pukotine na zidu nema samo simbolično značenje, ona je dokaz da se svećenici ravnaju po utvrđenom radnom vremenu, ulaze u crkvu da bi obavili obred, a ostatak dana provode na nekom drugom mjestu, jednostavno ih nema: gdje su, ako nisu u crkvi?
Svijet je opako mjesto
Zanimljivo: ljeti su crkve dostupnije jer i one postaju element turističke ponude, ljeto je sezona zarade, cijelo je istarsko društvo okrenuto materijalnom svijetu pa i crkve, u nekima se ulaz naplaćuje. S obzirom da volim lutati istarskim prostorom znam da su u većem dijelu godine crkve nedostupne, možeš ih snimiti tek izvana.
Neko vrijeme sam se bavio tim pitanjem i dobivao isti odgovor: crkve se zatvaraju iz sigurnosnih razloga jer je svijet opak, lopova ima na sve strane pa i zlonamjernika koji jedva čekaju da se okome na vjerske simbole.
Jedne večeri stali smo pred crkvom u Kanfanaru, u njoj je svećenik održavao misu. Strpljivo smo čekali završetak mise i potom je sin ušao da bi snimio lijepu kamenu propovjedaonicu koja potječe iz srednjovjekovnog Dvigrada.
Gianni je snimao sve dok ga župnik nije ukorio: "Dečko, ovo nije turistički objekt" rekao mu je pa se sin pokorno povukao i izašao. Mislim da ukor proturječi ljetnoj toleranciji, htio sam svećenika upozoriti da nismo turisti već dobronamjerni tragači za istarskim umjetničkim delicijama.
Prije par dana na Facebooku je iskrsnula slika iz davnih šezdesetih godina prošlog stoljeća. Prikazuje trg ispred zagrebačke katedrale prepun vjernika, u prvom planu vijore se jugoslavenske i hrvatske zastave sa petokrakom.
Autor zanimljive ponude htio je očito poručiti da su u vrijeme tzv. socijalističkog mraka crkve bile itekako dostupne, da je sloboda vjere bila zajamčena.
Kršten u crkvi sv. Eufemije
Rođen sam 1957. godine i kršten u crkvi svete Eufemije. Pitao sam mamu da li je imala problema, ona me pogledala pomalo iznenađeno i odbrusila: "O čemu ti? Odvela sam te pred oltar i obavila ono što sam smatrala da je dobro".
Odrastao sam u ulici starogradske jezgre ispod rovinjske glavne crkve, a jedno od omiljenijih mjesta okupljanja dječurlije bilo je široko stepenište pred glavnim ulaznim vratima. Ako me sjećanje ne vara crkva je dobrim dijelom dana bila otvorena pa smo se često penjali uskim drvenim stepenicama do vrha zvonika, ispod zvona.
Istina, skrivali smo se od popa jer je penjanje s pravom bilo zabranjeno, očito iz sigurnosnih razloga.
Na dan svete Eufemije, zaštitnice grada vrvjelo je od vjernika, dolazili su iz okolnih sela, a naročita sa područja koji se naziva Priko Drage gdje je kult rovinjske svetice ukorijenjen u svijest i tradiciju ondašnjeg stanovništva.
Gostionica Egidija Marangona (zvala se Cisterna) redovito je 16. rujna pripremala jutarnje marende po pravilima tradicije: maneštra, šugo s fužima, ovca s kapuzom i tripe.
Ne znam zašto je nekima stalo do pobijanja elementarnih povijesnih činjenica, vjerojatno čine to da bi dokazali da je sadašnji stupanj razvoja demokratičniji i bliži Bogu.
No, da li je tako?
Jednom sam sasvim slučajno naišao na šire priopćenje iz Vatikana koje je vjernicima prenosilo poruku propovjedi Papa Franje. Članak je imao amblematični naslov: "Papa Francesco: le chiese con le
porte chiuse sono musei" (Papa Franjo: crkve sa zatvorenim vratima su muzeji).
Papa u njemu pojašnjava da su vjernici zajednica, da je ta zajednica nužno otvorena prema svijetu i svakoj jedinki pa crkva mora imati otvorena vrata.
Vjera postaje sporedna
Ako se zatvara, vjersko se zdanje pretvara u muzej i mjesto u kojemu vjera postaje nešto sporedno. Poruka je vrlo jednostavna i tu se nema što dodati. U današnjem sekulariziranom svijetu dominira politika pa je i vjera postala predmet političke konfrontacije i valjda su zato crkve većim dijelom godine zatvorene.
Oltar promatran s pukotine na zidu nudi tu dimenziju rascjepa.