"Mi stalno sanjarimo i razmišljamo o tim marsovcima, kako bi bilo susreti biće s Marsa ili Jupitera, ali mi njih već imamo. Životinje su ta tajanstvena živa bića s kojima možemo do neke razine komunicirati. Tema životinja vraća nas na temu zatočeništva. Ne postoji dobra vrsta zatočeništva! Kolikogod napredovali uvjeti u zoološkim vrtovima, to je za mene nešto krivo. Za mene zoološki vrtovi ne bi trebali postojati. Može se izvesti očuvanje određenih životinjskih vrsta, ali bez zatočeništva, ističe Susan Orlean
"Mi stalno sanjarimo i razmišljamo o tim marsovcima, kako bi bilo susreti biće s Marsa ili Jupitera, ali mi njih već imamo. Životinje su ta tajanstvena živa bića s kojima možemo do neke razine komunicirati. Tema životinja vraća nas na temu zatočeništva. Ne postoji dobra vrsta zatočeništva! Kolikogod napredovali uvjeti u zoološkim vrtovima, to je za mene nešto krivo. Za mene zoološki vrtovi ne bi trebali postojati. Može se izvesti očuvanje određenih životinjskih vrsta, ali bez zatočeništva, ističe Susan Orlean
Nagrađivana američka književnica, novinarka i televizijska scenaristica Susan Orlean, po čijem je romanu "Kradljivac orhideja" snimljen film Adaptacija s Nicholasom Cageom i Meryl Streep u glavnim ulogama, svojom je jednostavnošću, neposrednošću i ljubaznošću oduševila publiku na pulskom sajmu knjige, prvo za promocije njenog djela "Knjiga o knjižnici" u izdanju zagrebačkog Sandorfa (koja će doživjeti televizijsku ekranizaciju), a zatim u razgovoru s Aljošom Pužarom na Doručku s autorom.
Osim o zabrinjavajućem globalnom političkom trenutku, izazovima u pisanju, govorila je o svom životu u New Yorku, Bostonu, na farmi s kokošima i u konačnici Los Angelesu gdje je sada njen dom.
Dana 29. travnja 1986. gradsku knjižnicu u Los Angelesu, velebnu zgradu američke moderne iz zlatnog doba Holywooda i spomenik kulture, opustošio je razoran požar u kojem je stradalo gotovo milijun svezaka knjiga.
Taj događaj ostao je slabo poznat široj svjetskoj, ali i američkoj javnosti, jer se samo tri dana prije dogodila nuklearna havarija u Černobilu od koje je još mjesecima nakon toga strahovao cijeli svijet. Susan Orlean, književnica i novinarka, odlučila je posvetiti nekoliko godina svog života istraživanju te prave gradske katastrofe koja je u nepovrat odnijela znanje i uspomene čitavih generacija ugrađenih u kalifornijsku metropolu i san o boljem životu na pacifičkoj obali. U ovoj začudnoj knjizi, dijelom istraživačkom trileru a dijelom povijesnoj i sociološkoj studiji, koja je u vrlo kratkom roku postala američki bestseler, Orlean nam otkriva značaj i ulogu svake knjižnice na svijetu i na pristupačan i gotovo dirljiv način podiže spomenik svim knjižničarima i knjižničarkama
Premda je studirala književnost i povijest, obećavala je roditeljima da će upisati pravo, no nikada do toga nije došlo.
Govoreći o svom židovskom porijeklu i majci rođenoj u Mađarskoj, Susan Orlean kaže da je djed prije Drugog svjetskog rata predosjećao je da život u Mađarskoj neće baš dobro izgledati u budućnosti.
"Bio je to divan predosjećaj koji većina ljudi nisu imali. Bio je računovođa, zatražio je vizu za Ameriku, no dobio je posao u Meksiko. Djed po očevoj strani, Poljak, bio je socijalist, dezertirao je iz carske vojske i otišao za Ameriku. Do kraja života moji su se roditelji svađali je li bilo bolje u Mađarskoj ili Poljskoj", nasmijala je prisutne američka spisateljica.
Studirala je književnost i povijest, no otac je silno želio da mu kćerka studira pravo, čak i nakon što je napisala šest knjiga. U Bostonu je pisala za različite časopise, od 1992. u New Yorku, a sada živi i piše u Los Angelesu.
Na pitanje gdje joj je dom, odgovara: "Dugo sam živjela u New Yorku i nisam ga namjeravala napisati jer je središte spisateljskog , novinarskog svijeta. Voljela sam apsolutno sve što je bilo u vezi New Yorkom Upoznala sam današnjeg muža koji je živio u Bostonu, pa samo nastavili vezu na relaciji ta dva grada, vožnja među ta dva grada traje četiri sata. Bilo je naporno. Nevoljko sam se preselila u Boston, pa smo četiri godine živjeli na jedno farmi, s puno životinja., No, dugoročno bilo je to preizolirano, pa je suprug muž dobio poslovnu priliku za Los Angeles, na godinu dana, kada sam napisala 'Knjigu o knjižnici'. Sve se produljilo na sedam godina, volim L. A. i ne mogu zamisliti da živim negdje drugdje".
- Pročitala sam negdje da je prvi i najveći strah od bliskih osoba plivanje, a drugi zabava i druženje s nepoznatim ljudima. Shvatila sam da cijeli život provodim s nepoznatim ljudima, no naučila sam sjediti na miru. Nisam osjetila tjeskobu i nelagodu jer sam ja tu bila zbog istraživanja za priču, zbog višeg cilja.
Aljoša Pužar podsjetio ju je da je, premda ne voli pisati o bliskim osobama i prijateljima, pisala o susjedu koji je izumio novi oblik kišobrana.
- Rijetko pišem o ljudima poput sebe, iako sada pišem memoare, dakle upravo o sebi. Osjećam grizodušje što sam pisala o susjedu, ali je toliko neobična osoba i ući njemu u glavu bio je poput ulaska u drugi svijet, kaže.
Njena knjiga o kradljivcu orhideje, o čovjeku koji je iz zaštićenih parkova prirode krao rijetke orhideje i onda ih razmnožavao, izazvala je po izlasku podijeljene kritike. U filmu Adaptacija lik pod njenim imenom i prezimenom glumi Meryl Streep.
- Kad sam prvi put upoznala Meryl Streep, rekla mi je: "Tako mi je žao, oprostite". Čim sam napisala tu knjigu, odmah je ušla u obzir za filmsku ekranizaciju, iako meni nije bilo jasno kako se od toga uopće može napraviti dobar film, jer u knjizi nema radnje, nema potjere autima, nema mrtvih, a kad sam vidjela u scenariju Charliea Kaufmana, inzistirala sam da se promjeni moje ime jer sam smatrala će to apsolutno uništiti moju karijeru, dok su drugi smatrali da mora bit moje ime jer su svi likovi stvarni i pojavljuju se pod svojim imenima te da je to važno zbog vjerodostojnosti priče.
"Kako sam osoba koja ne zna reći 'ne' , jednog jutra sam rekla 'može'. Kad sam čula da će mene glumiti Meryl Streep, bilo mi je drago. Ulovila me panika uoči premijere, ali tad je bilo prekasno".
Jednako pozitivno uzbuđenje uhvati i kad dobije nagradu kao i kad joj neki čitatelji priđu ii kažu da su pročitali njenu knjigu.
- Jer, negdje u dubini duše mislite da je vašu knjigu pročitala samo vaša mama. Osjećam kao vrst priznanja kad čitatelj odvoji izvjestan broj sati da pročita ono što sam napisala. To mi puno znači, kaže ona.
O aktualnom globalnom političkom trenutku veli: "Osjećam se zabrinuto. Teško je ne brinuti se danas, pogotovo u tom jakom spoju nadolazeće ekološke propasti i činjenice da nakon stoljeća i stoljeća pogonjenih mržnjom još uvijek postoje ljudi koji se bore za moć i za prevlast. No, na individualnoj razini mislim da srž, bit toga kako biti građanin svijeta jest u tome da budemo otvoreni i znatiželjni. Nitko na svijetu nije vaš ekvivalent, niti vi želite da bude. Jedini način da prihvatimo različito jest da budemo znatiželjni i otvoreni prema tim različitostima. I to je ono što želim ugraditi u moje pisanje i iznenaditi ljude. Toliko mi je ljudi pristupilo nakon što sam napisala "Kradljivca orhideja"; govorili su mi da nisu očekivali da će čitati knjigu o orhidejama, a ja bi im odgovorila da ni ja nisam mislila da ću je napisati".
- I da, mislim da žene trebaju voditi svijet, dodala je uz pljesak publike i odobravanje sugovornika Aljoše Pužara.
Osim pisanja, puno radi s televizijom. Uslijedilo je pitanje o medijima, lažnim vijestima, vjerodostojnosti i novinarstvu.
- Legitimni mediji još uvijek danas u Americi pokušavaju predstaviti stvarnost onakvom kakva jest. Jedan od prvih znakova kulturne propasti američkih medija je taj veliki uspon Fox Newsa i njihovo zagovorničko novinarstvo i njihovo izvještavanje koje to nije. Ljudi su jako kritični prema medijima jer žele da budu realni u izvještavanju i da izvještavaju o istinama. Još uvijek postoje platforme i časopisi koje se trude i rade jako dobro posao. Krajolik se raščlanio na društvene mreže i na pristrane medije i to je jedna vrlo, vrlo mutna slika; puno je teže naći vjerodostojne informacije. Nama ljudima je zadaća da provjeravamo, da tražimo. Ljudi često kritiziraju medije, ali uopće nemaju realna očekivanja od njih jer ne znaju koliko je velik posao da se informacija istraži i donese vjerodostojna informacija. Moramo se truditi gdje ćemo se informirati. Još uvijek postoji jako dobri mediji koje nam donose točne i vjerodostojne informacije, nastavila je.
Posljednja njena knjiga jest zbirka poglavlja o različitim životinjama i njihovim sudbinama. Bila je to prilika da Susan Orlean kaže svoj stav o kompliciranom odnosu ljudi i životinja.
- Mi stalno sanjarimo i razmišljamo o tim marsovcima, a kako bi bilo susreti biće s Marsa ili Jupitera, ali mi njih već imamo. Životinje su ta tajanstvena živa bića s kojima možemo do neke razine komunicirati. Tema životinja nas vraća na temu zatočeništva. Ne postoji dobra vrsta zatočeništva. Kolikogod napredovali uvjeti u zoološkim vrtovima, to je za mene nešto krivo. Za mene zoološki vrtovi ne bi trebali postojati. Može se izvesti očuvanje određenih životinjskih vrsta, ali bez zatočeništva, istaknula je i nastavila: "Mi uvijek nešto projiciramo na životinje, svoje emocije, oslanjamo se na njih, s nekima bi živjeli, s nekima ne bismo nikad. Tako sam u jednom razdoblju života živjela s kokoškama, iako nikad nisam ni pomislila da će mi se to dogoditi. Neke životinje, poput pasa, profitiraju, to kažem kao ponosna vlasnica dva psa. Inače američki zakon štiti i žohare pa tako za snimanja u Hollywoodu, ukoliko ih je bilo deset u nekoj sceni, nakon snimanja se broje, utvrđuje njihovo stanje…
Kako za recentnog pisanja memoara Susan gleda na Susan, glasilo je iduće pitanje.
"Ne biste vjerovali koliko je to velik izazov. Čitav život provela sam gledajući druge ljude, ljude koji nisu 'ja', koji nisu poput mene. Odjednom se vizura okreće i u središtu sam ja. Nije mi strano pisanje u prvom licu, no osjećala sam određenu nelagodu. Čak sam angažirala osobu da me intervjuira kako bih stvorila distancu spram sebe. Pisanje vijek uključuje određenu dozu narcizma. Kako reći ‘ja sam važna tema. Kad ljudima kažem da pišem memoare, osjećam se kao da izgovaram psovku. Ljudima sam toliko puta prilazila govoreći im želim ispričati njihovu priču, a oni bi rekli: 'Ali zašto, moja priča je nezanimljiva, Ali jest. Svačija je priča zanimljiva", zaključila je Susan Orlean.
Nakon povratka s prvog dijela zimskih praznika, učenici i djelatnici Osnovne škole Vidikovac moći će u novoobnovljenoj knjižnici nastaviti provoditi svoje redovne aktivnosti * Ovo je druga značajna investicija ove godine u Osnovnu školu Vidikovac: od ovoga ljeta, uz Osnovnu školu Kaštanjer, opremljena je pomagalima za rad i kretanje slabovidnih i slijepih učenika
Posebno se ističe sudjelovanje Petre Klibe na na regati sa ženskom posadom kao co-skipper na North Atlantic Challenge-u 2007. godine kada je u 21 dan preplovila Atlanski ocean iz američkog Newporta do njemačkog Hamburga. Pobijedila je 2020. godine na Barcolani by Night kao kormilarka broda Lero, dok je 2023. i 2024. godine s brodom Myway osvojila nagradu “Rosa nei venti” za najbržu žensku ekipu na Barcolani * Zaslužujete najveća i najvažnija sportska priznanja u Republici Hrvatskoj. Toliko ste značajni za hrvatsko jedrenje, a istovremeno toliko skromni da su Vam svi ovi uspjesi postali uobičajeni. Grad Pula želi valorizirati ovaj predivan sport i istaknuti Vas kao uzor“, poručio je zamjenik gradonačelnika Bruno Cergnul
Danijel Moretti iz MO Valdebek je na informaciju da je vjetar porušio dosta cijevi poručio da će u suradnji s Hrvatskim šumama što prije poraditi na tome da poprave zaštitu za mladice, kako bi osigurali njihov daljnji nesmetani rast
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
