„Hitno prodajem zemljište na odličnoj lokaciji s pogledom na more te pristupom s glavne prometnice. Zemljište nije građevinsko, no kao što možete vidjeti u katastru, sve su okolne parcele parcelizirane te izgrađeni objekti. Do parcele stigao priključak optičkog interneta“.
Tako glasi jedan od oglasa za prodaju zemljišta (528 kvadrata za 31.680 eura) u općini Marčana, u Peruškima ponad Punte Sočaja.
I doista ne treba ići dalje od tog malog komada istarske općine poznate po tome što nitko - a da pritom nikome nije jasno kako je to uopće moguće - godinama nije primijetio da se nekontrolirano i halapljivo devastiraju hektari obale, šuma i pašnjaka. Nije primijetio ili, vjerojatnije, nije htio primijetiti.
Pa iako su neki objekti legalizirani, mnogi su tek izgrađeni, a da bespravni nikad nisu uklonjeni. Unatoč iznenadnom buđenju lokalnih načelnika, načelnika, gradonačelnika i župana iz barem desetljeća dugog zimskog sna, i najave Državnog inspektorata da će bagerima češće prelaziti tunel Učku, stanje na terenu ne da nije promijenjeno nabolje, već se pustošenje nemilice nastavilo.
Mikrolokacija koja se opisuje u spomenutom oglasu zatrpana je vikendicama, kamp kućicama, raznoraznim neidentificiranim građevinama gotovo nepojmljivih i nakaradnih oblika. Neke nekretnine zabačene su duboko u šumi, skrivene od svih pogleda, pa i onih iz zraka s obzirom na to ih 'štite' krošnje stabala.
Šuma i šipražje u Peruškima ispresijecani su bijelim putevima od kojih su neki zatvoreni ogradama, lancima, portunima. Tisuće kvadrata je iskrčeno. Friško.
Obala je na dijelove uzurpirana ogradama i stupićima. Vrhunac apsurdnosti je oznaka o zabrani kampiranja s fotografijom prekrižene kamp kućice pored koje su postavljene – kamp kućice.
Područje je na nekoliko punktova zatrpano smećem. U jednom žbunju, svega nekoliko metara od mora, netko je odbacio i automobil.
Čovjeku se na takve prizore naprosto može jedino smučiti.
Čitava naselja sumanuto su zgruvana - bez reda i plana - na tom napaćenom prostoru, a opet usred bijela dana tamo ne možete sresti čovjeka. Nijednog. Tamo su samo mačke, umiljate, u ovom zimskom vremenu željne pažnje, očigledno naviknute na ljudsku ruku koja ih povremeno nahrani.
