INGRID ŠANDOROV: 'Postalo je važno imati, a ne biti. Imati BMW i iPhone postao je imperativ, kao i kupiti djetetu iPhone… ali ne i provoditi vrijeme sa svojom djecom'

Uslijed porasta vršnjačkog nasilja u najvećem istarskom gradu, našoj regiji, zemlji, ali i zemljama u okruženju, razgovarali smo s diplomiranom socijalnom pedagoginjom iz Pule, magistrom znanosti Ingrid Šandorov.

Ona već dugi niz godina radi kao viša stručna savjetnica na Općinskom i Županijskom sudu, i to uglavnom s maloljetnim počiniteljima kaznenih djela, maloljetnim žrtvama, svjedocima i njihovim roditeljima, te povremeno i s punoljetnim žrtvama. Dodatno se specijalizirala i kao provoditeljica psihosocijalnog tretmana odnosno terapije.

Prema podacima PU istarske, zadnjih nekoliko godina vršnjačko nasilje raste gotovo pa eksponencijalno. Je li razlog u problemima vezanima uz resocijalizaciju nakon nekoliko godina izolacije radi Covida ili u nečem drugom?

Rekla bih da vršnjačko nasilje konstantno raste dugi niz godina. Sada je jedna faza eksplozije jer imamo vršnjačko nasilje na dvije razine: uživo i online. Online nasilje je psihičko nasilje, i često je znatno bolnije, ali se slabo prijavljuje. Vršnjačko nasilje u ovim razmjerima posljedica je nezdravog društva, odnosno društvo koje "gajimo" više desetljeća, reflektira se prvenstveno na obiteljski odgoj i na sve institucije. Isto tako i u susjednoj državi "caruje" nezdravo društvo, zato i jesu građani u Beogradu dobro osvijestili gdje leži problem, pa traže promjene koje se tiču institucija, škola, pravosuđa… te ističu vrijednosti poput etike i pravde. 

Gruda koja je krenula s novim društvom - u kojem su razorene mnoge ljudske vrijednosti koje smo ranije imali - sada se pretvara u lavinu. Naravno da se odgojne i obrazovne institucije teško nose s lavinom sve većeg broja rizične djece, i one s raznim poteškoćama u psihosocijalnom funkcioniranju. Prema mojim osobnim istraživanjima, u višim razredima osnovnih škola imamo više od 20% takve djece. Dakle, u razredu od 30 učenika - oko šestero do osmero njih manifestira neki oblik rizičnog ponašanja. To može biti agresivno ponašanje, depresivno ponašanje, naznake budućeg suicidalnog ponašanja…

Što se pak tiče maloljetnih počinitelja kaznenih djela koji su u postupcima pred Općinskim sudom u Puli, definitivno možemo govoriti o eksponencijalnom rastu ove godine u odnosu na prošlu.

Jesu li uistinu online nastava te godine provedene ispred računala rezultirale nedostatkom empatije o kojem nam govore stručne službe u školama? I u kolikoj mjeri formati poput reality emisija, ili čak sadržaja dostupnih na YouTubeu i TikToku utječu na pojavu nasilnog ponašanja kod djece?

Jasno da su dvogodišnja izolacija zbog Covida i online nastava doprinijele pogoršanju mentalnog zdravlja kod odraslih, pa posljedično i kod njihove djece, ali ne u značajnoj mjeri koja je rezultirala opadanjem empatijskog kapaciteta.

Empatija je nešto što se uči od najranije dobi, u vlastitim obiteljima. U Danskoj, primjerice, i u školi kao predmet. Naravno da se u nekim obiteljima empatija prakticirala i u vrijeme korone. Empatija prema braći, sestrama, bakama, djedovima.

Najgore vršnjačko nasilje nam se događa upravo u odgojnim domovima u kojima su djeca smještena jer su u svojim obiteljima bila zanemarivana, ako ne i zlostavljana. Ta djeca od svojih roditelja nisu dobila ni naučila ništa od empatije, i naravno da su prema svojim vršnjacima agresivni i bešćutni, kad su i sami sa sobom loše.

Može li lokalna zajednica nekako nadomjestiti nedostatak psihologa u odgojno-obrazovnim ustanovama, u smislu prevencije nasilja i rane dijagnostike mentalnih poteškoća? Grad Pula recimo predlaže mobilne timove, iako žalosti što je ideja već dvije godine u fazi predlaganja.

Lokalna zajednica može jako puno, i neke lokalne zajednice pomažu škole više nego one u našoj županiji. To ovisi o senzibilitetu i stručnom znanju pročelnika društvenih djelatnosti po gradovima. Ja već puno godina imam ideju "Škola kao dječja kuća", ali nitko me nije htio ozbiljno ni poslušati. Ideja se sastoji u tome da škole budu otvorene cijeli dan, da se u popodnevnim satima za rizične učenike, ali i druge koji žele biti, primjerice, "vršnjaci pomagači", organiziraju učenje i slobodne aktivnosti, kao i psihoterapijske grupe.

To sve mogu izvoditi učitelji i stručni suradnici, a lokalna zajednica bi to trebala honorirati. Osnovne škole u Puli imaju sve uvjete; dvorišta, vrtove, dvorane i sva tehnička pomagala.

Što se tiče dijagnostike mentalnih poteškoća kod djece, gotovo je paradoksalno da smo u tome jako uspješni i to volimo raditi. Vrlo brzo, lako i točno se dijagnosticiraju poteškoće i problemi u psihosocijalnom funkcioniranju djece, ali onda mjere pomoći djetetu i obitelji ne funkcioniraju. Ima puno razloga za taj neuspjeh, ali ja moram reći da često s djecom rade oni koji nisu za te poslove; u školama i svim institucijama koje se bave djecom. Djeca to vrlo brzo osjete i prešutno "otkazuju" suradnju, te im takvi stručnjaci ni ne mogu pomoći.

Grad Pula i mobilni timovi. Ne vidim smisla. Treba u svakoj školi zaposliti još psihologa, socijalnih pedagoga, logopeda... Djeca se vežu na temelju dobre interakcije u školi. Da bi nastale pozitivne promjene kod djece, ona moraju osjećati sigurnost i stabilnost unutar škole. Koja bi tu bila uloga mobilnih timova? Sve mi se čini da je to negdje skupljena ideja koja se samo tako plasira u javnost.

Je li čin nasilja (verbalnog/emocionalnog/fizičkog) zapravo poziv u pomoć koji stiže i od strane počinitelja, no nije bio detektiran na vrijeme?

Naravno da je čin nasilja uvijek poziv u pomoć. Ja se u svom poslu svakodnevno susrećem s djecom koja su istovremeno žrtve svojih obitelji i počinitelji nasilja prema vršnjacima. To je nešto što me često rastuži. Maloljetnik ide od ustanove do ustanove jer svugdje ispoljava agresivno ponašanje prema vršnjacima, a on ustvari šalje signale, zove upomoć. Nasilje se prenosi. Ništa čudno da dijete koje je zlostavljano u obitelji nastavlja niz.

Kada kažete da taj zov nije bio detektiran na vrijeme, to samo znači da su brojna djeca trebala biti data na vrijeme na usvojenje ili barem kvalitetno udomljenje, a to se nije dogodilo zbog dugotrajnih postupaka na centrima i sudovima, a usvojitelji žele usvajati malu djecu, logično.

Udomljenje je posebna priča. U Istri ima jako malo udomitelja. Prema mojoj procjeni, do nedavno su bili mizerno plaćeni, nemaju dovoljnu psihološku podršku i često završavaju neuspješno. 

Često se u javnom prostoru, pogotovo nakon beogradske tragedije, koristi savjet: „Roditelji, razgovarajte sa svojom djecom!“ Zašto je razgovor ključan, te kada smo i zašto prestali razgovarati? Je li surov kapitalizam značio društvenu izolaciju i prije one epidemiološke?

"Roditelji, razgovarajte sa svojom djecom" je sada opće prihvaćena fraza i floskula. Naravno da sa djecom treba razgovarati svaki dan od malih nogu, ali to treba znati i to treba biti dvosmjerna komunikacija.

Doista, nije lako biti roditelj adolescenta i živjeti s njima od njihove 13. do 18. godine. Ponekad je to pravo "rudarenje" u odnosu. Ali ako roditelj nije prisutan, ako se dijete potpuno zatvorilo i vodi svoj život, ako roditelj misli da su djeca u tom razdoblju već odrasla, i da mogu bez njih - to neće završiti dobro.

Kako trenutno stojimo u Republici Hrvatskoj po pitanju kazni koje mogu dobiti malodobni počinitelji vršnjačkog nasilja te kakvi su tretmani predviđeni za žrtvu odnosno za počinitelja? Što je s kaznenom odgovornošću roditelja/skrbnika počinitelja?

Mi na sudovima više ni ne zaprimamo prijedloge za pokretanje maloljetničkog kaznenog postupka za, primjerice, kazneno djelo obične krađe. U 99 posto slučajeva, sva kaznena djela imaju više ili manje elemenata agresivnog ponašanja. To su nasilnička ponašanja, prijetnje, lake i teške tjelesne ozljede, razbojništvo... Kazne su ustvari odgojne mjere koje su, po mom mišljenju, za neke slučajeve relativno preblage jer Zakon o sudovima za mladež predviđa samo kaznu maloljetničkog zatvora, ostalo su sve odgojne mjere.

Iako maloljetnik već sa 14 godina može za teže kazneno djelo biti pritvoren u istražnom zatvoru, to se rijetko događa. Osobno mislim da bi zakonodavac u skladu sa situacijom na terenu trebao presložiti i postrožiti politiku izricanja maloljetničkih sankcija.

Problem je i to što se ponekad postupak prema maloljetniku oduži iz opravdanih i neopravdanih razloga. 

Nakon što sud za mladež izrekne odgojnu mjeru, kreće suradnja s centrima za socijalnu skrb, i s domovima. Najčešće izricana odgojna mjera je pojačana briga i nadzor, a to je savjetodavna odgojna mjera koju provodi stručni voditelj imenovan od strane Centra. Može se provoditi do dvije godine na način da jednom tjedno stručna osoba razgovara s djetetom, po potrebi i s roditeljem. I tu počinju problemi. Centri nemaju stručnih voditelja, malo tko želi provoditi sudske ili mjere Centra, radije provode znatno isplativiju psihoterapiju ili savjetovanje.

Mi doista nastojimo i maloljetne i punoljetne žrtve maksimalno zaštiti u prostoru suda. Sve maloljetne žrtve i svjedoke ispitujemo u posebnoj prostoriji, uz snimanje na način da dijete (svjedok - žrtva) komunicira samo sa mnom tijekom pripreme i procjene za sposobnost davanja iskaza, i tijekom snimanja. Dijete štitimo i od susreta s počiniteljem. Ono samo mene vidi i čuje, te odgovara na pitanja koja mu ja postavljam. Tijekom intervjua s djetetom, prisutan je i roditelj ili skrbnik, te u tom razgovoru - ukoliko se ukaže potreba ili me roditelj direktno pita - savjetujem ili sugeriram ustanove i ljude koji pružaju psihosocijalnu ili terapijsku pomoć.

Kaznena odgovornost roditelja je propisana kaznenim zakonom. Kada se radi o odgovornosti roditelja čije je dijete počinilo neko kazneno djelo, prijava za postupanje roditelja imamo jako malo jer je vrlo teško dokazati kako je određeni roditelj utjecao na svoje dijete da počini određeno kazneno djelo. Ali zato, ukoliko državno odvjetništvo u roditeljskom postupanju, po prijavi škole, centra, susjeda ili rodbine, nađe elemente povrede djetetovih prava, pokrenut će sigurno kazneni postupak na sudu. 

Niz zakona obvezuje sve nas stručnjake da prijavimo ukoliko imamo saznanje da su prava nekog djeteta ugrožena. Postoji i kaznena odgovornost ukoliko to ne prijavimo. 

Koliko na najmanje među nama utječe ono što čine oni „najveći“ među nama? Naime, ne mogu se oteti dojmu da razina komunikacije našeg Predsjednika i Premijera, između ostalih, ne doprinose zdravoj društvenoj klimi ove zemlje.

Zdravoj klimi u ovoj zemlji ne doprinosi gotovo nijedan političar! Verbalni sukobi premijera i predsjednika države samo su vrh ledenog brijega. S tim da moram reći da je teško ne odgovoriti na laži koje plasira jedan od njih.

Po meni je još gore od toga to što se politika jako miješa u sektore u koje se ne bi nikako smjela miješati. Tu prvenstveno mislim na zapošljavanja u ministarstvima i čelnim pozicijama ustanova, domova, centara za socijalnu skrb i slično, gdje se uhljebljuju politički podobni HDZ-u, potpuno nestručni ljudi. Naravno da onda ljudi nemaju povjerenja u institucije kojima su takvi ljudi na čelu jer takvi ljudi truju međuljudske odnose, nemaju dovoljno iskustva i stručnih znanja, a kamoli viziju da unaprijede instituciju koju vode.

Po mom mišljenju, veliki su problem male plaće. Zato često kvalitetni ljudi odlaze, pogotovo iz škola.

Ima onih koji nam savjetuju da „stanemo na loptu“ s ovom temom. Kakav je stav struke? Trebaju li se ovakve teme uistinu „gurati pod tepih“?

Novinarima treba biti misija kvalitetno istraživati i pisati o ovim temama, i to gotovo svakodnevno, ali nikako ne donositi bilo kakve zaključke i procjene slušajući samo jednu stranu.

Novinari svojim člancima, opservacijama i drugim formama, mogu vrlo kvalitetno educirati javnost. Treba izbjegavati senzacionalizam, pogotovo u naslovu, i naravno da bi se temama o djeci trebali baviti oni novinari koje to zanima. Ti ljudi bi se trebali specijalizirati za ta područja.

Oni koji vam savjetuju da "stanete na loptu" su moguće inspirirani nekim primjerima vrlo nekvalitetnih članaka o osjetljivim, tragičnim događajima iz domene školstva i socijalne skrbi.