Možemo!: Preduvjet rješenja problema korupcije je micanje HDZ-a i IDS-a s vlasti

Ispred stranke Možemo! odgovore na naših 10 pitanja dostavila je pulska gradska vijećnica i saborska zastupnica Dušica Radojčić.

Korupcija se u Hrvatskoj doživljava kao jedan od najvećih društvenih problema. Koje konkretne mjere predlažete u smjeru njenog smanjenja? Jeste li zadovoljni stupnjem neovisnosti pravosuđa u Hrvatskoj? Podržavate li rad europskog tužiteljstva u našoj zemlji? Smatrate li da bi rad europskih zastupnika trebao biti transparentniji kao i da bi trebali na početku i kraju mandata priložiti svoje imovinske kartice?

Korupcija je najveći društveni problem, a ključ rješenja u neovisnosti sudstva, transparentnosti postupaka nabave, zaštiti zviždača, neovisnosti novinarstva, ukidanju Lex AP-a, anti-SLAPP zakonodavstvu - te micanju HDZ-a i IDS-a s vlasti. Potreban nam je sistemski okvir za borbu protiv korupcije, a ne, kao sad, okvir koji omogućava korupciju. U sustavu državnog odvjetništva ključna je prepreka neovisnosti način imenovanja glavnog državnog odvjetnika (GDO) o čemu na formalnoj razini odlučuje natpolovična većina u Saboru, a u praksi se to imenovanje zbiva iza zatvorenih vrata, pred povjerenstvom koje čini vrhuška izvršne vlasti. Od GDO, kojeg de facto na tu dužnost imenuje i te dužnosti razrješava Vlada RH i o čijem proračunu odlučuje ta ista vlada, ne može se očekivati visok stupanj neovisnosti. Istodobno tako izabran GDO imenuje ravnatelja USKOK-a. U sustav je, dakle, ugrađen niz rješenja koja priječe stvarnu neovisnost državnoodvjetničkog djelovanja.

Svakako podržavamo rad europskog tužiteljstva i smatramo da je ključno izmijeniti način rješavanja sukoba nadležnosti između Državnog odvjetništva i Ureda Europske javne tužiteljice. O tome ne može odlučivati GDO, jer se u takvim situacijama neminovno nalazi u sukobu interesa. Stoga o tom pitanju mora odlučivati Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Slažemo se da bi rad eurozastupnika trebao biti transparentniji, da bi trebali objavljivati imovinske kartice, kao i da bi registar lobista u EU morao postati obavezan kako bi bilo jasno koje sve grupacije pokušavaju utjecati na europsko zakonodavstvo, tko zastupa koje interese i kojim financijskim sredstvima raspolaže. 

Svake godine Hrvatsku napušta velik broj pretežno mladih ljudi. Je li mobilnost radne snage koja se isticala kao jedan od najvećih benefita pri ulasku u EU donijela više štete ili koristi? Na koji način osigurati jednako kvalitetne radne uvjete koji će zadržati mlade u Hrvatskoj? Na koji način mladima omogućiti priuštivo stanovanje?

Jedan dio mladih iz Hrvatske se odselio iz razloga što s plaćama koje su dobivali u Hrvatskoj nisu mogli spojiti kraj s krajem. Drugi dio odselio se zbog općenito loše društvene klime u kojoj bez stranačke iskaznice nije moguće niti se zaposliti niti napredovati. Ekonomski model koji počiva na rentijerstvu doveo je do toga da se štedi u nekretninama, što je pak uzrokovalo porast cijena stanova kao i najamnina koje mladi ne mogu pratiti. Rješenje je gradnja stanova za javni najam, uvođenje poreza na višak nekretninskog bogatstva, uz regulaciju količine stambenih jedinica i broja dana koji mogu biti “upregnuti” u kratkoročni najam. No, to je pitanje koje bi se zasigurno puno lakše riješilo ukoliko bi na razini EU postojala takva Direktiva. Bez nje, sve što pojedini gradovi ili pak države-članice učine nedovoljno je, jer dok regulacija nije jedinstvena dotle će se taj špekulativni kapital seli iz države u državu.

Naš je stav kao stranke članice Europske stranka zelenih kako je rješavanje problema priuštivog stanovanja prioritet koji se mora rješavati na europskoj, nacionalnoj i lokalnoj razini. Na europskoj osiguravanjem sredstava namijenjenih upravo izgradnji priuštivih stanova za najam i to kroz dizajn novog sedmogodišnjeg proračuna, te nacionalno i lokalno izmjenom europskih pravila dostupnosti tih sredstava. Konkretno, u Europskom parlamentu ćemo se zalagati da jedinice lokalne samouprave, prvenstveno veći gradovi gdje je taj problem najizraženiji, kao i gradovi gdje je turizam uzrok nestašici stambenog prostora, imaju izravan pristup EU sredstvima, bez nacionalnih ugovornih tijela. 

Svake godine broj stranih radnika se udvostručuje. Smatrate li da je taj proces prebrz? Na koji način pomoći njihovu integraciju?

Samo u prva dva mjeseca ove godine, prema službenim podacima MUP-a, izdano je čak 44 tisuće radnih dozvola za strance. Dakle, jasno je kako Hrvatska treba strane radnike, međutim njihov broj ni struktura ne smiju biti prepušteni isključivo poslodavcima, kako se dogodilo jer je HDZ odlučio izmaknuti se iz aktivnog upravljanja politikom useljavanja. To je dovelo do rušenja cijena rada u uslužnim djelatnostima, što šteti i domaćoj radnoj snazi, kao i izrabljivanju radnika koji su došli u Hrvatsku.

Ovdje nije ključno pitanje brzine. U Hrvatskoj se zalažemo da država kroz dijalog ministarstva, poslodavaca i sindikata određuje društvene potrebe za radnicima u pojedinim zanimanjima, a državljanima trećih zemalja omogući useljavanje na temelju radnih dozvola koje nisu vezane za poslodavca, nego za kvalifikacije potrebne na tržištu rada, odnosno uvođenjem kvota za određene djelatnosti.

Na razini EU borit ćemo se za reviziju migracijskog okvira kako bismo uspostavili zakonite, sigurne i dostupne načine migriranja i okončalinehumanost, izrabljivanje i trgovinu ljudima u EU. Takvo novo, sveobuhvatno migracijsko zakonodavstvo pružat će mogućnosti rada na različitim razinama kvalifikacija, spajanje obitelji te npr. promjenu statusa, primjerice iz statusa studenta u radnika. Novopridošlima želimo olakšati i da se integriraju kroz pristup obrazovanju, učenje jezika, prilike za zaposlenje i druge oblike podrške. EU mora nastaviti osiguravati sredstva za kvalitetne integracijske politike.

Hrvatska je na ključnim migrantskim pravcima. Kako očuvati sigurnost granica i osigurati humani tretman migranata? Treba li na granice staviti vojsku?

Ne, vojsci nije mjesto na granicama. Kako smo već rekli, smatramo da na razini EU treba uspostaviti zakonite, sigurne i dostupne načine migriranja. Tako ćemo spriječiti i trgovinu ljudima i njihovo izrabljivanje od strane krijumčara, ali i prakse “push-backova” od strane policije na granici. Naprosto, kad se uvede zakonit i siguran način migriranja u EU radi zaposlenja ili školovanja primjerice, nestat će potreba za ilegalnim prelascima granica. Upravo je nedavna odluka EU o politici azila bila korak unatrag, pooštravajući pravila za dobivanje azila, ali bez uspostave jasne, transparentne politike zakonitih migracija. Tako ćemo dobit ćemo situaciju u kojoj će profitirati samo šverceri ljudi.

Kakav stav bi u okviru EU Hrvatska trebala zauzeti u odnosu na ratove u Ukrajini i Izraelu/Palestini? Treba li Hrvatska u tim sukobima konkretnije izraziti svoje pozicije ili se možda suzdržati od zauzimanja strana? Podržavate li priznavanje palestinske države?

U sukobu između Izraela i Palestine zalažemo se za bezuvjetan prekid vatre, bezuvjetan povratak talaca, uspostavu trajnog mira i pokretanje političkih pregovora premarješenju s dvije države. Trajan mir zahtijeva pregovaračka rješenja koja poštuju pravo Izraela i Palestine da obje postoje kao demokratske i suverene države, povlačenje Izraela iz okupiranih područja te pravo palestinskog naroda na vlastiti dom. Zato ćemo kroz koordiniranu akciju na razini EU aktivno raditi na što skorijem priznanju Palestine kao države, što je preduvjet za dogovor između dvije jednakopravne strane. Zahtijevamo potpunu odgovornost kroz neovisne istrage o kršenjima međunarodnog prava od strane svih strana u sukobu. Pozivamo EU i njene države članice da podrže rad Međunarodnog kaznenog suda i Međunarodnog suda pravde.

U Hrvatskoj smo pak suočeni s gotovo nevjerojatnom bezdušnošću HDZ-ove Vlade, koja ne čini ništa da bi se aktivno uključila u diplomatske aktivnosti kojima bi se Izrael prisilio na prekid vatre, koji je ponovno u Rafahu odnio golem broj civilnih žrtava. 

A upravo od HDZ-ovih kandidata na EU izborima, poput Željane Zovko i Tomislava Sokola možemo čitati i otvorenu podršku izraelskoj politici etničkog čišćenja Palestinaca, od Zovko koja tvrdi da u pojasu Gaze nitko nije gladan, do Sokola koji tvrdi “Izrael čini što je moguće da bi žrtve sveo na minimum” nakon što su izraelske snage ubile preko 38 tisuća Palestinaca, od toga gotovo osam tisuća djece.

U slučaju Ukrajine, smatramo da treba nastaviti s aktivnim pružanjem humanitarne i vojne pomoći. Hrvatska iskustva iz Domovinskog rata vezana za razminiranje, provođenje istraga i procesa za ratne zločine, dizajniranje mirovnih sporazuma i mirne reintegracije treba ugraditi u vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a i dodatno pružiti i tu vrstu podrške Ukrajini i kroz EU institucije. Međutim, ne možemo samo raditi na vojnoj i humanitarnoj podršci. EU mora intenzivirati napore oko postizanja mirovnog sporazuma između Rusije i Ukrajine. Podržat ćemo ukrajinske vlasti u procesu pridruživanja i uvođenju reformi potrebnih za članstvo u EU.

Na koji način na nivou EU treba riješiti pitanja korištenja umjetne inteligencije, odnosno kako pomiriti njen razvoj s etičkim standardima i zaštitom privatnosti? Kako amortizirati sve izraženiji problem gubitka ljudske radne snage koju će zamijeniti umjetna inteligencije?

Zalagat ćemo se da se u implementaciji Zakona EU-a o umjetnoj inteligenciji (UI) na razini država članica provodi načelo da čovjek mora kontrolirati sustave UI i da ti sustavi poštuju ljudsku autonomiju, dostojanstvo i pravo na odlučivanje. Implementacija treba osigurati strogu kontrolu visokorizičnih primjena koje uključuju osobne podatke, sigurnosni nadzor i kritičnu infrastrukturu te transparentnost dizajna i upotrebe UI sustava. Primjene poput deepfakeova - računalno generiranih simulacija koje lažno predstavljaju osobe i događaje i chatbotova - automatiziranih programa za razgovor s korisnicima moraju biti jasno označene kao takve.

Podržavamo koncept "dostojanstva podataka", što znači da podatke generirane ljudskim radnjama ne mogu besplatno koristiti komercijalni razvijatelji UI-a, već da prije svega pripadaju ljudima koji su ih stvorili. 

Iz godine u godinu svjedočimo padu poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj i smanjenju broja životinja u uzgoju. Na koji način okrenuti taj trend? Kako bolje koristiti EU fondove u poljoprivredi? Kako riješiti problem premalih poljoprivrednih posjeda, a, s druge strane, poboljšati status mali i srednji poljoprivrednika? Treba li ograničiti uvoz iz trećih zemalja koje su zbog blaže regulative cjenovno konkurentnije?

Naša poljoprivredna i prehrambena politika stavlja lokalne proizvođače i potrošače na prvo mjesto: želimo poljoprivredu i ribarstvo otporne na klimatske promjene, želimo osigurati zdravu, lokalno proizvedenu hranu za naše građane, kao i dostojanstvena primanja za naše poljoprivrednike i ribare.

Da bismo to postigli nužan je radikalan zaokret od ulaganja u poljoprivredu koja potiče razvoj velikog agrobiznisa i proizvodnju hrane ovisne o pesticidima i monokulturama prema ulaganjima koja će podržati ekološku poljoprivredu i mala poljoprivredna gospodarstva, zaštititi bioraznolikost i omogućiti dostojanstvenu plaću lokalnim poljoprivrednicima.

Ključna poluga za to je reforma Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP). EU troši otprilike trećinu svog sedmogodišnjeg proračuna na zajedničku poljoprivrednu politiku (387 milijardi eura za razdoblje 2021-2027). Međutim, trenutni ZPP ne potiče lokalne proizvođače već daje prednost industrijskoj proizvodnji koja koristi najvećim igračima na tržištu, ekološki je neodrživa, prekomjerno koristi pesticide i druge štetne tvari za ljudsko zdravlje. Trenutno se 80% poticaja iz ZPP-a dodjeljuje manjem broju proizvođača jer poticaji ovise o veličini zemljišta umjesto o načinu na koji se zemlja obrađuje. U Hrvatskoj, 20 najvećih poljoprivrednih gospodarstava prima u prosjeku 546 puta veće potpore od prosječnog poljoprivrednog gospodarstva. To u prijevodu znači da lavovski dio poticaja u Hrvatskoj primaju tvrtke iz sustava Vujnovčeve Fortenove, Ervačićeve Osatine i drugih miljenika HDZ-a. 

Umjesto poticaja vođenih veličinom zemljišta, zalagat ćemo se za sustav poticaja koji će biti pravedniji prema malim i srednjim poljoprivrednim gospodarstvima te ih rasteretiti od pretjerane birokratizacije vezane za dobivanje poticaja. Poljoprivrednici moraju ostati poljoprivrednici, a sustav poticaja ne smije ih pretvarati u  birokrate. Zalagat ćemo se za jačanje Uprave za stručnu podršku razvoju poljoprivrede sa zadatkom pružanja podrške malim i srednjim poljoprivrednicima u lakšem dobivanju EU sredstava, primjeni politika Europskog zelenog plana i bržoj tranziciji na agroekološke mjere i organsku poljoprivredu.

Osigurat ćemo zaštitu poljoprivrednika od nepravedne konkurencije uvoznih proizvoda iz trećih zemalja koji ne poštuju iste standarde kao proizvodi unutar EU. Istodobno, proizvodi iz starijih i većih država članica zbog veće razvijenosti i ekonomije obujma ugrožavaju poljoprivredu manjih zemalja s tehnološkim deficitom (primjerice, prosječna starost traktora u Hrvatskoj je 31,82 godine). Kako bismo osigurali zaštitu domaće poljoprivredne proizvodnje kao osnovne ekonomske grane koja čuva biološku raznolikost i razvija ruralne krajeve u EU, a za koju u Hrvatskoj, unatoč ogromnom padu proizvodnje, još uvijek postoje prirodne mogućnosti, znanje i iskustvo, zalagat ćemo se da u svakoj članici Europske unije koja ima adekvatne proizvodne resurse na policama trgovina osiguramo visoki postotak zastupljenosti prehrambenih proizvoda iz domicilne proizvodnje.

Kako gledate na probleme u gospodarenju otpadom u Hrvatskoj? Smatrate li da su županijski centri za gospodarenje otpadom zastarjelo i promašeno rješenje? Podržavate li gradnju spalionica? Podržavate li gradnju vjetroelektrana na moru?

Gospodarenje otpadom je problem s kojim se niti jedna hrvatska vlast do sada nije ozbiljno uhvatila u koštac. Centri za gospodarenje otpadom su nužnost u kružnoj ekonomiji kojoj kao zelena stranka stremimo. Međutim, CGO-i poput Kaštijuna i Marišćine nisu dobro rješenje. Trebaju nam suvremeni pogoni, koji ni na koji način ne ugrožavaju zdravlje ljudi i okoliš, koji su u potpunosti zatvoreni i u kojima, nakon oporabe i obrade otpada ostaje minimalna količina neupotrebljivog otpada kojeg je onda potrebno zbrinuti. A to hoće li se zbrinuti u Hrvatskoj ili će se izvoziti u neku spalionicu u drugim zemljama je pitanje računice - ekonomske i i okolišne.

Što se tiče vjetroelektrana, ni tu ne postoji jednoznačan odgovor. Pitanje je gdje, koliko vjetroelektrana, koliko velikih turbina. Uostalom, niti jedan takav zahvat s takvim utjecajem na okoliš ne smije se nametnuti, već zahtijeva uključivanje predstavnika svih interesa - osim interesa energetike, tu je i ribarstvo, zaštita prirode i okoliša, pomorski promet i turizam. Ako govorimo o sjevernom Jadranu, treba dobro odvagnuti jesu li za to plitko i usko područje Jadrana prihvatljivi takvi monumentalni projekti s visinom vjetroturbina koje mogu doseći i 300  m, te što  s tom ogromnim instalacijama nakon prestanaka rada. Vidjeli smo primjerice da stare plinske platforme zauvijek ostaju u moru, a uvjerili smo i da su se koncesije na vjetroelektrane dodijeljivale uz mito.

Hrvatska se suočava s problemom overturizma kao i izraženom bespravnom gradnje uz more.  Na koji način balansirati održivi razvoj trurizma s zaštitom prirodne i kulturne baštine? Koje konkretne mjere predlažete?  Je li vrijeme za limitiranje broja gostiju i poboljašnje kvalitete turistučkog smještaja i usluge?

Upravljanje turizmom i obalom politički je prioritet Možemo! i upravo smo tim temama posvetili kampanju Za obalu tijekom 2023. Ekološke i društvene posljedice prekomjernog turizma vidljive su na svakom koraku. I u drugim turistički preeksploatiranim mjestima u Europi imaju sličnih problema, zbog koji lokalno stanovništvo prosvjeduje, čak i glađu - Tenerife, Baleari, Venecija… Fokus mora biti na interesu lokalne zajednice. Oni mudriji snažno okreću kormilo u smjeru održivosti zaustavljajući urbanu ekspanziju, uvodeći pravila za kvalitetu gradnje u skladu s okolišem i tradicijom, zaustavljajući potrošnju tla, zabranu greenfield projekata, zabranjujući novu gradnju u urbanim centrima odnosno korištenje postojećih volumena. To nazivaju dizajnom atmosfere, koji se temelji na svijesti o vlastitom identitetu i povezanosti s prirodom, te svijesti o važnosti da je lokalna zajednica najvažniji dionik koja mora imati presudnu ulogu u odlučivanju. Mi smo jako daleko od takvih politika. Desetljećima pogrešna regulacija nekretninskog sektora usmjerila je investitore na intenzivnu gradnju u priobalju. Kad se tome doda lasseiz faire politika prostornog planiranja, dobivamo situaciju u kojoj smo u Istarskoj županiji već za 130.000 kreveta premašili ukupne predviđene turističke kapacitete. Name, u prostornim planovima navode se samo kapaciteti u hotelima, turističkim naseljima i kampovima, dok o privatnom i nekomercijalnom smještaju nitko ne vodi računa, a njihov je broj daleko premašio maksimalne dopuštene brojke. To je dovelo do toga da je 75% kriterija održivosti u Istri ocijenjeno kao loše ili kritično. To mi, lokalni stanovnici osjećamo na svakom koraku - promet, parkiranje, otpad, voda, uništavanje plaža i morskih ekosustava, divlja gradnja, previsoke cijene hrane i nekretnina. Svaka općina, grad i županija ima alate u svojim rukama kojima može zaustaviti probleme povezane s prekomjernim turizmom, npr. ograničavanje građevinskih područja, definiranje količina i uvjeta nekretninske izgradnje; definiranje elemenata estetike izgradnje, vrste, visine i lokacija višeapartmanskih zgrada, gradnja uz prethodnu izgradnju infrastrukture, definiranje maksimalnog broja turističkih kreveta u prostornim planovima uključujući privatni i nekomercijalni smještaj odnosno smještaj u zonama koje nisu turističke, uvođenje razlike između rezidenata (domaćina) i nerezidenata, zabrana nasipavanja plaža, stroga zaštita prirode, fokus na zaustavljanje divlje gradnje, pokretanje javne stanogradnje itd. Zbog stanja svijesti većine lokalnih samouprava daleko smo od rješavanja tog problema.

Od presudne je važnosti raditi na povezivanju turizma s drugim sektorima poput kulture, zdravstva ili poljoprivrede kako bismo stvorili kvalitetnu turističku ponudu pored “sunca i mora”.

Hrvatska (posebice Istra) je izrazito loše željeznički povezana s Europom. Na koji način optimalno riješiti taj problem? Kako generalno poboljšati kvalitetu javnog prijevoza u Hrvatskoj?

To je posljedica višedesteljetnog neulaganja u željezničku infrastrukturu, za što su krive sve hrvatske vlade do sada, a ponajviše HDZ, ali i politike štednje koje su nam uvjetovale razbijanje Hrvatskih željeznica na nekoliko manjih poduzeća.

Kroz projekt Infrastrukturne unije zalagat ćemo se za drastično povećanje ulaganja u razvoj željezničke mreže i prometa kako bismo Hrvatsku istinski povezali s Europom. Željeznička infrastruktura u mnogim je europskim regijama zapuštena, a veći dio srednje i istočne Europe nije pokriven željeznicom velike brzine. U okviru razvoja Transeuropske prometne mreže potrebno je usmjeriti ulaganja bez presedana u modernizaciju i izgradnju dionica međunarodnih željezničkih koridora:

• Rijeka – Zagreb – Mađarska uz odvojak od Karlovca prema Splitu, povezujući time brzim linijama Rijeku i Zagreb te Split i Zagreb;
• Ploče – Sarajevo – Osijek – Mađarska, dovršavajući brzu elektrificiranu trasu između Osijeka i Zagreba;
• Pula – Divača – Trst, ubrzavajući povezanost Istre sa Slovenijom i Italijom. Dobar primjer kako to može funkcionirati su novouvedeni sezonski vlakovi koji povezuju Trst i Rijeku;
• Zagreb – Maribor – Graz, spajajući brzom linijom Zagreb s Austrijom i ostatkom Srednje Europe. 

Ubrzanim dovršavanjem ovih koridora pomoći ćemo i razvoju naših luka Rijeke, Ploča i SplitaValja naglasiti i kako Istra nije izravno željeznicom povezana sa Zagrebom i neshvatljivo je kako je kroz Učku probijena još jedna cijev tunela za cestovni promet, a o željezničkom se uopće nije razmišljalo.

Jedan od prioriteta za koji ćemo se zalagati na EU razini je poboljšanje europske željezničke mreže te veza u međunarodnom prometu kako bi željeznički promet mogao konkurirati cestovnom i zračnom.

Jedan od načina da se spriječi dajnje iseljavanje ljudi iz ruralnih područja i loše povezanih regija je dostupan i priuštiv javni prijevoz, koji postaje onda i motor bržeg razvoja.