"Obožavani sportaši i heroji nacije, u javnosti i među društvom nerijetko su veseljaci, šaljivdžije, dobri prijatelji i sposobni poslovnjaci, i javnost onda teško vjeruje da takva osoba može biti nasilna. Nasilnici biraju prema kome će biti nasilni, ne radi se o tome mogu li se ili ne mogu kontrolirati. Ako se u javnosti mogu kontrolirati, znači da mogu i u četiri zida. Oni biraju nasilje, biraju kontrolu, misle da imaju pravo raspolagati ženom i njezinim životom. Uvijek se radi o moći", govori nam Nataša Vajagić, autorica stranice Seksizam naš svagdašnji, u intervjuu povodom završetka prve faze kampanje "Reci to naglas!"
"Obožavani sportaši i heroji nacije, u javnosti i među društvom nerijetko su veseljaci, šaljivdžije, dobri prijatelji i sposobni poslovnjaci, i javnost onda teško vjeruje da takva osoba može biti nasilna. Nasilnici biraju prema kome će biti nasilni, ne radi se o tome mogu li se ili ne mogu kontrolirati. Ako se u javnosti mogu kontrolirati, znači da mogu i u četiri zida. Oni biraju nasilje, biraju kontrolu, misle da imaju pravo raspolagati ženom i njezinim životom. Uvijek se radi o moći", govori nam Nataša Vajagić, autorica stranice Seksizam naš svagdašnji, u intervjuu povodom završetka prve faze kampanje "Reci to naglas!"
Magistrica novinarstva Nataša Vajagić u Centru za građanske inicijative Poreč, kao programska koordinatorica za ženska, LGBTIQ i ljudska prava, radi već dvanaest godina.
Od 2017. godine vodi internetsku, Facebook i Instagram stranicu Seksizam naš svagdašnji, a prije nekoliko dana završila je s radom prve faze kampanje „Reci to naglas!“ koja je krenula 10. listopada. Njome se nastojalo osvijestiti apsurd mrzilačkih komentara upućenih žrtvama, i medijskih članaka kojima se krše pravila izvještavanja, dok se s druge strane željelo pozvati i žrtve svih oblika nasilja da anonimno podijele svoje priče.
S Vajagić smo razgovarali povodom završetka prve i najave druge faze kampanje "Reci to naglas!"
Za početak, što se tiče stranice Seksizam naš svagdašnji, možemo li govoriti o određenim pomacima koji su se eventualno dogodili od 2017. godine naovamo, a po pitanju osvještavanja građana o pojavnosti kršenja ljudskih prava i/ili govora mržnje?
Mi smo dosad objavili preko tisuću primjera seksizma, homofobije i transfobije, iz medija i oglašivačke industrije. Redovito prijavljujemo nadležnim institucijama one najgore primjere. Sada smo baš dobili reakcije na njih šezdesetak, a među njima ima jedno deset primjera iz raznih promidžbenih kampanja.
Što se pak medija tiče, tu je situacija nešto drugačija. Naime, Pravobraniteljica i Novinarsko vijeće časti mogu izdati samo upozorenje i preporuku, a pokazalo se da mediji baš i ne žele mijenjati svoju uređivačku politiku pa im to ne znači previše, i ti članci ostaju. Pomaka ipak ima. Nisu svi takvi. Ima medija koji su mijenjali članke, pa zatim i naslove koji su uvijek najproblematičniji. Događalo se da su ukinute i čitave rubrike nakon određenih istraživanja koje smo provodili.
NATAŠA VAJAGIĆIpak, nažalost, ono što smo sad vidjeli, tijekom kampanje „Reci to naglas!“, nije dobro. U nacionalnim i lokalnim medijima, od ožujka do kraja listopada uočili smo više od 3.700 primjera seksističkih i homo/bi/transfobnih članaka koje je prikupila Neformalna mreža za suzbijanje seksizma u medijima i oglašivačkoj industriji
Kome još, uz Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova i Vijeće časti Hrvatskog novinarskog društva, prijavljujete takve slučajeve?
Agenciji za elektroničke medije, ali s njima nerijetko imamo problema. Oni redovito odbacuju naše prijave, dosad nisu reagirali na nijednu.
S kojim obrazloženjem ih odbacuju?
Da nema povrede nikakvog zakona. Dakle, mi od Pravobraniteljice dobijemo rješenje, HND također utvrdi što je tu loše, ali Agencija za elektroničke medije tu ne vidi ništa sporno. S tim da oni jedini mogu izdavati strože kazne, ukidati koncesije i novčano sankcionirati. Međutim, to se dosad nije dogodilo.
Svima njima smo sad dostavili čitav dosje koji se tiče seksualne objektivizacije žena u medijima. Dosje sadrži čak 500 članaka, a Agencija nam se već povratno javila sa zahtjevom da im pošaljemo svaki članak posebno, i to s objašnjenjem koji se točno članak kojeg zakona krši. Zapravo, kad se radi o seksualnoj objektivizaciji, uvijek se krše isti članci, ali izgleda da ćemo se s njima morati još malo „natezati“.
Upravo ste jučer na Instagram profilu Seksizam naš svagdašnji objavili poruke koje su zgrozile javnost. Radi se o "slučaju Ivanišević". Mediji su, naime, došli do poruka u kojima je naš proslavljeni tenisač, pobjednik Wimbledona 2001. godine i trener Novaka Đokovića, Goran Ivanišević, brutalno vrijeđao svoju bivšu suprugu i majku njegove djece.
Nasilje se rijetko događa pred očima javnosti, skriveno je iza četiri zida. Nasilnici nerijetko imaju određen društveni status koji se čini dijametralno suprotan onome kojeg imaju u svom domu. Obožavani sportaši i heroji nacije, u javnosti i među društvom nerijetko su veseljaci, šaljivdžije, dobri prijatelji i sposobni poslovnjaci, i javnost onda teško vjeruje da takva osoba može biti nasilna.
Nasilnici biraju prema kome će biti nasilni, ne radi se o tome mogu li se ili ne mogu kontrolirati. Ako se u javnosti mogu kontrolirati, znači da mogu i u četiri zida. Oni biraju nasilje, biraju kontrolu, misle da imaju pravo raspolagati ženom i njezinim životom. Uvijek se radi o moći.
S kojim ste konkretno motivima ušli u kampanju „Reci to naglas!“, odnosno koje ste društvene promjene pri tom priželjkivali?
Na kampanju su nas, nažalost, potaknuli brojni slučajevi femicida i nasilja u obitelji. Bilo je toga i među osobama iz javnog života koje su izlazile u medije sa svojim pričama. Među člancima koji su se objavljivali s tim temama, bilo je mnogo onih koji nisu bili u skladu sa zakonima i kodeksima, a ispod njih čitali smo jako puno komentara koji su puni mržnje, okrivljuju žrtvu, a podržavaju nasilnika.
Imala sam osjećaj da ljude moramo suočiti s tom količinom toliko odvratnih komentara, osvijestiti taj apsurd okrivljavanja žrtve, informirati javnost što ne valja s takvim medijskim izvještavanjima, i pozvati medije da se drže pravila izvještavanja posebice kod izvještavanja o žrtvama nasilja.
S druge strane, željeli smo pozvati žene žrtve svih oblika nasilja da podijele svoje priče. Jedino tako možemo senzibilizirati javnost pa i medije kako bismo osvijestili brutalnost nasilja, i pojasnili im da i oni svojim pisanjem otežavaju žrtvama nasilja samu prijavu tog istog nasilja.
Osim što se žrtvu okrivljuje, nerijetko se u komentarima propitkuje njena vjerodostojnost, odnosno je li žrtva uistinu žrtva. Odakle nam uopće takvo poimanje stvari?
Kao društvo još očito nismo spremni prepoznati nasilje. Pretpostavljam također da još uvijek postoji ta jedna slika „idealne žrtve“. Da je to neka jadna, pokunjena žena, puna modrica, koja je negdje zatočena i nad kojom se neki monstrum iživljava. Kad smo kod toga, i nasilnike se često naziva monstrumima ili nečim tako skandaloznim. Zapravo su to osobe koje žive među nama, uglavnom nemaju dijagnoze ni patologije, ali su jednostavno nasilni.
NATAŠA VAJAGIĆIdealna žrtva bi, nadalje, valjda trebala biti osoba bez novaca, po mogućnosti da nije u stanju ni sama prijaviti nasilje jer ona ipak mora biti „mega, mega“ nemoćna. Dakle, nemamo još uvijek percepciju da sve žene mogu biti žrtve, neovisno o tome jesu li bogate ili siromašne, imaju djecu ili nemaju djecu, karijeru, što god...
Evo svi smo nedavno čitali o "slučaju Buntić", a „problem“ je čini se bio taj što supruga rukometaša Buntića ne izgleda kao „idealna žrtva“. Ona izgleda sređeno, dotjerano, i ljudi joj samim time ne vjeruju. Imali smo zaista priča koje su bile katastrofa, a institucije često ne reagiraju dobro
Dakle, i policija i centri za socijalnu skrb postavljaju pitanja kojima sekundarno viktimiziraju žrtve. Pitaju ih što su imale obučeno, jesu li pile, zašto su bile tamo, zašto nisu pazile i tako dalje. Drugim riječima, žrtve se okrivljava za nasilje jer su one, na neki način, navodno, to uzrokovale ili tome doprinijele. Pri tom, ne razumijemo da silovanje nije izraz neke velike seksualne želje, već izraz moći. Zato bivaju silovane djevojčice od četiri godine i bakice od osamdeset i četiri. To apsolutno nema veze sa slikom neke mlade, zgodne djevojke kakvu očito mnogi imaju u glavi kad se spomene silovanje. Mi moramo, za početak, početi pričati o nasilniku, a ne o žrtvama. Trebamo raditi na tome da kreiramo društvo koje neće biti nasilno jer nasilje se uči. Nasilne osobe se ne rađaju.
Često se u komentarima mogu vidjeti i primjedbe poput Zašto nije ranije otišla, Što je dosad čekala i slično? To također ukazuje na činjenicu da ne razumijemo „spiralu nasilja“.
Čitatelji, doduše, okrivljavaju žrtvu i kako bi sami sebe distancirali od nasilne stvarnosti kojom su okruženi. Lažu sami sebe, čuvaju iluziju vlastite sigurnosti. Ne shvaćaju koliko je uopće velika stvar prijaviti nasilje, a onda te još s druge strane dočekaju i komentari, i sustav koji je takav kakav je.
Mi idemo već godinama po srednjim školama diljem Istre. Držimo radionice o prevenciji nasilja u partnerskim vezama mladih. Govorimo im dakako da je vrlo važno otići već na prvi šamar, s time da tu postoji čitav spektar psihičkih načina zlostavljanja, iako se fizičko najlakše prepoznaje.
NATAŠA VAJAGIĆOno što nakon tog prvog šamara obično slijedi jest opravdavanje poput: Neću nikad više. Ne znam što mi je bilo. Međutim, protokom vremena nasilje je sve češće i jače. Zato je važno otići, iako je jasno da kad te netko prvi put udari ti ga ne prestaješ automatski voljeti. Bilo bi super da je tako, i lakše bi se odlazilo. Ali tu postoje i osjećaji. Nasilje se ne dogodi na prvom spoju već nakon nekoliko mjeseci ili godina. Važno je stoga znati prepoznati znakove za uzbunu; kontrole, zabrane i slično
Osim toga, ako nasilje dugo traje, žrtva se boji. Nerijetko im se i prijeti smrću. Boje se da im netko neće vjerovati ako prijave nasilje, što vidimo da je itekako realno. Možda nisu financijski u mogućnosti otići ili smatraju da nemaju nikakvu podršku. Priče su razne, ali uvijek se radi o, hajmo reći, igri moći - odnosno tome da te netko drži pod kontrolom i da iz tog kruga ne možeš izaći. Pa čak i kad pokušaš izaći, sustav te „zgazi“. Tako da je jako teško napraviti taj prvi korak, ali on je najvažniji.
Možemo onda ovom prilikom educirati i medije. Koja su sve pravila kojih bi se trebali pridržavati tijekom izvještavanja? A možemo pozvati i čitatelje da sami prijave određene članke i/ili komentare.
Da, mediji često romantiziraju i banaliziraju nasilje. Znamo čitati o paru koji je, recimo, bio jako zaljubljen, ali su se napili pa je on nju ubio. Dakle, ne romantizirati nasilje, ne izvještavati senzacionalistički, ne oslovljavati počinitelja s monstrum, ne uzimati u obzir nagađanja susjeda, ne iznositi detalje iz intimnog života žrtve, ne propitkivati kako je bila odjevena, je li bila pod utjecajem alkohola i slično, ne opravdavati nasilnika, ne gajiti simpatije, nego tražiti izjave stručnjaka, organizacija za ljudska prava koje se bave tom problematikom, dizati svijest o toj temi, a ne samo tražiti klikove.
Čitatelji mogu slati prijave Pravobraniteljici, HND-u i nama putem stranice seksizam.hr. Što više prijava, to bolje. Jednom kad ljudi nauče stvari oko sebe promatrati kritički, više nema nazad na staro.
Žene su vam se u sklopu kampanje „Reci to naglas!“ mogle javljati anonimno. Mogu li to činiti i dalje?
Da, jer sada nam slijedi nova faza kampanje. Mogu nam pisati i u inbox gdje smo i dobili jako puno potresnih priča, a sve što objavljujemo je anonimno. Moram reći da koliko god se bavimo ovom temom, uvijek se iznova šokiramo razinom brutalnosti priča tih žena. Nadam se da će to ljude navesti da se zamisle nad time što zapravo čine kad pišu takve komentare.
NATAŠA VAJAGIĆIduća faza bit će javna akcija. Stavit ćemo dvije stolice na javnu površinu; na jednoj će sjediti „žrtva nasilja“, a zamolit ćemo prolaznike da sjednu na drugu i da joj u lice pročitaju komentare i medijske članke.
Dakle, želimo probuditi nelagodu kroz takav jedan performativni društveni eksperiment koji ćemo sigurno provesti u Rijeci i Zagrebu, a moguće i u Osijeku te Poreču. Nakon toga slijedi i zagovaračka faza gdje ćemo ići na sastanke sa saborskim zastupnicima i zastupnicama, po raznim ministarstvima i s raznim političkim strankama, a zahtijevat ćemo strože kazne za medije koji neprikladno izvještavaju
Javni linč veliki je problem s kojim se nose žrtve. A na osnovu pročitanih priča koje su vam stigle, zaključujem kako velik broj komentatora smatra da silovanje nije moguće u vezi i braku. Kako to objašnjavate?
Živimo u patrijarhalnom društvu gdje se smatra da muškarac ima pravo na ženino tijelo kad god hoće. Nemojmo zaboraviti da do dvadesetak godina unatrag silovanje u braku nije ni postojalo u kaznenom zakonu, a čini se da još uvijek neki smatraju da ženu koja je udana njezin muž ne može silovati.
U muške priče i opravdanja se naprosto vjeruje više. Jednostavno odrastamo u takvom društvu. Muškarci su na najvišim pozicijama, i mi nikako ne živimo u društvu koje je ravnopravno.
Pa pozivam i ovom prilikom sve žrtve nasilja, i muškarce i žene, da nam se jave u Centar za građanske inicijative Poreč gdje će dobiti besplatnu psihološku i pravnu pomoć. Nama se godišnje obrati barem 50 žena koje su žrtve nasilja. Ako uzmemo u obzir da 90 posto nasilja nije prijavljeno, koliko njih uopće od preostalih deset posto dođe do nas je veliko pitanje. Dakle, brojke su velike.
Evo prije nekoliko dana je Policijska uprava istarska objavila informaciju kako su 22 žene ubijene u Istri u 20 godina, a čak 18 njih od strane intimnog partnera.
Pa kolegica Silvia Žufić Dujmović je bila jedna od pokretačica Sigurne kuće Istra, i kad su kretali u projekt išli su od grada do grada u želji da pronađu neki oblik financiranja. Tada su dobivali povratne informacije kako to nije potrebno jer u Istri nema nasilja. Eto, sad znamo da ga ima. Kao i svugdje.
Dakle, nismo nikakav izuzetak?
Apsolutno ne. Dobro je to što se nasilje više ne smatra privatnom, obiteljskom stvari. Nekad se smatralo da je bolje ne petljati se u tuđa posla, ali svjedoci nasilja dužni su ga prijaviti. Nasilje nije normalno, zabrane nisu normalne, a reagiranjem na takva ponašanja možemo spasiti nečiji život. Žena nije tu da muškarca poslužuje, opslužuje i trpi.
Za potpredsjednice Kluba žena izabrane su Sandra Ćakić Kuhar i Federika Mohorović Čekada, za članice predsjedništva Elena Puh Belci, Tajana Masovčić, Ilari Miani Dežić, Valentina Buršić i Nela Medakov, a za tajnicu Kluba žena izabrana je Katia Šaina
Dopo che in cità ga comincià circolar la vose falsa he a Pola sarìa sucessi due episodi de strupro per man dei lavoradori asiatici, gavemo scoperto che sto anno imigrati no i se ga macià de un singolo reato. Gnanche uno! Dita altrimenti, el contributo dei muli de l'India, del Bangladesh, del Nepal e dele Filipine al tasso de criminalità de Pola xe uguale a zero * Come tute le robe nela vita, la parola magica xe “misura”. Con la “misura” el velen diventa medicina. In questo modo “l’altro”, el diferente, no ‘l xe una minacia, ma una richessa: una imigrazion fata come che se devi la ne pol far solo diventar persone migliori
"Kroz sve godine radnog iskustva u auto-kućama, vidjeli smo gdje i kako bismo htjeli poboljšati prodaju rabljenih vozila, s jednim ciljem: da svako vozilo, bez obzira radilo se o luksuznom ili standardnom automobilu , bude cjenovno povoljnije i kvalitetnije od ostatka tržišta. To će biti vidljivo već i po našim oglasima", ističu braća Roberto i Kevin
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
