KARATE: PREPOZNAJETE LI OVA LICA? Prekretnicu je označio dolazak u Pulu Japanca Tokuhise Takashija - kroz klub prošlo 11.000 djece!

Proslaviti pola stoljeća djelovanja i tradicije izniman je uspjeh u bilo kojem segmentu života, a pogotovo u sportskom djelovanju.

Ove godine time se može pohvaliti Karate klub Pula, prvi takav klub u tom sportu na području Istarske županije kroz koji je, prema riječima njegova osnivača i trenera, nedavno preminulog Matiju Rojnića poznatijeg kao legendarni Mate Karate, prošlo više od 11.000 djece koji su se u klubu zadržali minimalno šest mjeseci.

Velik je to uspjeh za ovaj klub i potvrda ustrajnosti i kvalitetnog rada.

Matija Rojnić – Mate Karate i Željko Kordoš, snimljeno 80-ih godina 20. stoljeća

Sve je počelo davne 1966. godine kada je Ljubomir Cerovac okupio tada grupu zaljubljenika u sport među kojima je bio i Matija Rojnić te osnovao Shuto klub Pula koji u biti predstavlja preteču današnjeg kluba.

Klub djeluje nekoliko godina do svog gašenja 1970. godine da bi nakon toga, 15. veljače 1973. godine, Matija Rojnić s grupom zanesenjaka osnovao Karate klub Pula koji do 1978. godine ostaje jedini takav klub na ovim prostorima.

- Zapravo, Cerovac i Rojnić razmišljali su osnovati taekwon do klub, ali im se to potom nije baš svidjelo pa su osnovali karate klub. Odmah se učlanilo nekih 50-ak sportaša, uglavnom srednjoškolaca, jer osnovnoškolaca nije bilo među članovima. Tako sam i ja stigao 1974. godine, kao 15-godišnjak i tu sam, ne samo napravio prve korake u karateu, već sam se ipak dao malo više, bio ustrajan i uložio u edukaciju i ostao gotovo do današnjih dana, ispričao nam je, danas 64-godišnji, Željko Kordoš.

Kaže da su tada, za razliku od danas, sva djeca bila po igralištima, u redu se čekalo za košarku i nogomet, dok danas djeca uglavnom sjede doma i rijetko su aktivna, mnoga ne znaju niti trčati. Zato imaju problema i s koordinacijom, agilnosti i drugim elementima osnovnih sportskih odlika, a kamo li  s karate pokretima.

Tadašnje generacije tih problema nisu imale. Priznaje i žalosnu istinu da je danas djece daleko manje, kako kaže, "upisuju se dva prva razreda s po 12 učenika, to je tužna stvarnost!".

- Prvi treneri bili su mi Rojnić, pa Geršić i onda, kada smo svi već bili tri, četiri godine u klubu, počeli su nas slati na seminare, na dodatne edukacije. Za to se nikada nije štedjelo, nikada nije bilo dvojbe ima li novaca za tu edukaciju ili ne, jednostavno, na to se išlo. To su bili glavni pokretači znanja koja mi u klubu nismo imali tada. Znate tko nam je donio to znanje? Vojska. Dečki koji su ovdje služili vojsku iz cijele Jugoslavije, a kod nas su trenirali, donosili neke novine koje smo mi u klubu rado prihvaćali i primjenjivali. A svojevrsna prekretnica u radu i uzlazna putanja do uspjeha bio je dolazak Japanca Tokuhise Takashija u klub, priča nam Kordoš.

- Oni su tada slali Japance diljem Europe da uče i šire znanje o karateu, a Takashi, kao najmlađi među njima, dobio je područje Jugoslavije. Nastanio se tada, a i dan danas živi u Ljubljani, pa je dolazio kod nas u klub ili mi kod njega na seminare u Ljubljanu. Čak su dva naša člana išla studirati u Ljubljanu pa su kod njega trenirala i potom se vraćala u Puli i prenosila svoja znanja. Takashi je dolazio često u Pulu, a zadnji seminar je imao ne tako daleke 2003. godine. Prije par godina mu je japanski car uručio i medalju za promicanje karate kulture u Europi. On je stvarno bio top karatista. Stoga niti naši rezultati nisu izostali, veli on.  

Treninzi borbi 70-e godine 20. stoljeća

Klub tako svoje najsjajnije dane dugačke povijesti bilježi 80-ih godina prošlog stoljeća kada je u jednom trenutku sa svojih više od 600 članova najbrojniji klub u Hrvatskoj, a tada bilježi i najveće uspjehe u sportsko-natjecateljskom smislu kada u sezoni 1989./90. osvaja tadašnju republičku ligu i ulazi u drugu jugoslavensku ligu.

Uz mentorstvo Matije Rojnića i suradnika na čelu sa Željkom Kordošem, uspjeh kluba nose natjecatelji Tomislav Šipura, Dubravko Kolec, Korado Juričić, Boris Čabrunić, Saša Nešić, Dražen Slamar, Nenad Katalinić i Ermin Kadrić.

- Zapravo bilo je 200-tinjak aktivnih članova, ostali su povremeno dolazili, a nas 20-ak je išlo po natjecanjima koji smo više stisnuli i dali se u to. Osvojili smo brojne medalje na prvenstvima Hrvatske, a plasman u drugoj zapadnoj ligi krajem 80-ih i početkom 90-ih bilo je najveće dostignuće. Pola Jugoslavije bilo je u ligi zapad, dok je u prvoj ligi doista bila cijela Jugoslavija. Bio je to naš najbolji ekipni rezultat, ispričao nam je Kordoš, a kao možda i ponajboljeg pojedinca među njima izdvojio je Dražena Slamara.

Početkom 90-ih godina prošlog stoljeća dolazi do osnivanja novih klubova čime se kvaliteta razvodnjava da bi u novom tisućljeću velikim uzletom drugih borilačkih sportova ta činjenica još više došla do izražaja.

- S Matetom sam se i ja razišao i osnovao Karate klub Istra da bi me prije nekoliko godina Mate zvao ponovno natrag, jer je sada bilo daleko više članova pa sam se tako i ja vratio tih par zadnjih godina u svoj stari klub. Znanje treba prenositi dalje, a ne ga skrivati, zato sam i ja otišao tamo gdje je bilo više sportaša. Treba reći da je Mate Rojnić cijelo vrijeme bio predsjednik kluba i uglavnom su djeca prve korake i znanje o karateu učila od njega, mi smo ih kasnije preuzimali. Mate je jako volio taj klub, a treba mu se priznati i nemjerljiv doprinos za sam status karatea. On je, primjerice, uspio ugurati karate u Savez sportova grada Pule, što nikom prije nije uspjelo jer se karate natjecanja nisu održavala pod sportskim savezima. Eto, njemu je to uspjelo, priča nam nadalje Kordoš.

Članovi kluba u ranijim danima (gore) i u novije vrijeme u Domu braće Ribar

Svoj je dom Karate klub Pula na samom početku imao u Osnovnoj školi 43. istarske divizije, danas OŠ Vidikovac, te se potom preselio u Sportski centar Mirna (Pattinaggio) gdje ostaje do otvaranja Doma mladosti (Dom sportova Mate Parlov) u kojem potom djeluje uz najbolje uvjete za rad i trening.

- Kad se 1978. godine otvorio Dom sportova, Mate je uspio u njemu dobiti prostor za karate klub. Topla voda, tuševi... bili su to stvarno veliki koraci u razvoju jednog kluba, prisjeća se Kordoš. 

Danas, već dugi niz godina, klub djeluje u dvorani Doma braće Ribar pod vodstvom Tomislava Šipure, samog Kordoša i Borka Đuknića uz neke nove natjecatelje i osvajače brojnih odličja poput Lucije Šipura, Andreja Elbla, Elene Brletić... da nabrojimo samo neke od njih. Poticaj su, uzor i motivacija brojnim mališanima koji će, baš poput njih, stasati kao odlični karate majstori u ovom pulskom klubu.

Uspješni članovi kluba, trener Šipura s ekipom na ekipnom prvenstvu Hrvatske 2017. god. (lijevo) i Elena Brletić, kadetska prvakinja Hrvatske 2023. god. (desno)

Novi vizualni identitet za vrijeme koje dolazi

Za svoj 50. rođendan klub je odlučio malo osuvremeniti svoju sliku prema javnosti te je izrađen novi logo kao početna točka novog vizualnog identiteta, a koji u svojoj jednostavnosti objedinjuje u jednom simbol izlazećeg sunca i stisnute šake kao poveznicu postojbine karatea Japan sa samom vještinom dok žuto zeleni kvadratići na crnom pojasu čine poveznicu s gradom Pulom. Ponad svega, autorskom je tipografijom izvedeno ime same vještine tj. sporta u stilu drevne japanske kaligrafije. Autor loga je Zvonimir Čačić, pulski grafički dizajner, a nekad i sam član Karate kluba Pula.

Uz navedeno, oblikovan je i novi plakat kluba kojim se pozivaju sva djeca i mladi željni učenja ove drevne vještine te stjecanja novih prijateljstava i iskustava da se priključe radu kluba i postanu članovi ove velike sportske obitelji.

Novi logo i plakat kluba, autor Zvonimir Čačić