Drago Draguzet: Sluh mi je oštećen 80 posto, ali nije to problem jer glazba se sluša i stvara s dušom

Dogovor za razgovor s Dragom Draguzetom sviračem, slikarom, plesačem, pjesnikom i graditeljem tradicionalnih istarskih instrumenata, odvio se u trenutku, samo je poručio "Nađemo se u Šijanskoj šumi, tamo je čist zrak, a to volim", i tako je bilo.

Naravno, nije sve bilo savršeno, kiša od škure bure padala je cijelo vrijeme, i kao da smo ju samo mi primjećivali - za Draguzeta to nije bio ni najmanji problem - bez kišobrana, kao da je željno dočekao njeno lupkanje po otpalom lišću te ga prihvatio kao ritam neke poznate istarske melodije.

Sjeo je, pokraj sebe odložio drveni kovčeg. Njegova rukotvorina, kaže nam, i s osmijehom navodi: "Ovo sam napravio od 24 vrste drveta, a služi za prijenos roženica, miha, šurla, i svirala, ali i nekih od alata za izradu ovih tradicionalnih puhačkih instrumenata".

Kovčeg s instrumentima napravljen od 24 vrste drveta

Koliko je važan i snažan kulturan utjecaj koji je Draguzet ostvario svojim radom kojim čuva i promiče istarsku kulturnu baštinu, i to ne samo kroz sviranje, plesanje, slikarstvo i poeziju, već i kroz izradu instrumenata kao jedan od najbitnijih segmenata njegovog djelovanja svjedoči činjenica ključnosti očuvanja tih starih tradicija, koje Draguzet želi podijeliti sa zainteresiranima.

.

Prvi istarski instrument zasvirao tek u 27 godini života

Draguzet je rođen 1951. godine u Puli, od majke Fume rođene u Rojnićima barbanskim i oca Marka rođenog u Jurićev Kalu također pokraj Barbana. Navodi da su tada u tom kraju postojala dva posla, jedan u kamenolomu, a drugi u rudniku, pa su se shodno tome ljudi selili u Pulu u potrazi za lakšim životom.

Na početku razgovora ističe da ga je cijeli taj svijet svirala počeo zanimati relativno kasno, prvi put je na jednoj takvoj zasvirao tek u 27 godini života, a prvu sviralu izradio u svojoj 35 godini. Ipak, kaže da je i ranije znao zasvirati na usnoj harmonici, a posebno je bio oduševljen, kako ga naziva genijalnim instrumentom - crkvenim orguljama.

Znanje se 'kralo' od majstora

Kao svog glavnog uzora u izradi tradicionalnih istarskih puhačkih instrumenata ukazuje na barbu Martina Glavaša iz Šajini od kojega je dobio osnovno znanje, ali navodi i druge ondašnje majstore graditelje kao osobe koje su skrivale svoje znanje u izradi što kvalitetnijeg instrumenta.

- Nije bilo lako dobiti znanje, trebalo je to lukavo odigrati. Najviše sam toga 'ukrao' u oštarijama. Jednostavno bi počeo razgovor s nekim od majstora i to dolijevao sa žesticom. Brzo bi im se 'odvezao jezik' nakon što su malo popili, i onda su otkrivali svoje 'strogo čuvane majstorske tajne'.

Brat od Martina Glavaša je bio kovač po zanimanju, te je onda njemu bilo lako doći do alata za izradu instrumenata, tih posebnih noževa, što je bilo najveći problem za nabaviti. Taj najosnovniji za izradu roženica je nož koji je s jedne strane uži, a s druge deblji. Nekada se sve radilo s toplim željezom kojim se palila unutrašnjost drveta i tako izdubljivala. Mana je bila što je od vrućine drvo znalo puknuti, pa su se svirale radile u dva dijela, kaže nam Draguzet.

Među sviralama koje je Drago donio kako bi nam ih predstavio, nalazila se i jedna na kojoj se naziralo da je starija od ostalih.

"Ima sto godina, još uvijek je u potpunosti funkcionalna, a izradio ju je Miro iz Marčane kojega su zvali Peteh. U to vrijeme bilo je mnoštvo nadimaka, jer bilo je puno ljudi s istim imenom i prezimenom, pa je to bila potreba, kako bi ih razlikovali. Tako da je bilo raznih nadimaka, poput Petak, Tovarica, a posebno zanimljivi su bili nadimci u Ližnjanu.

U svim selima je toga bilo, a Ližnjan je bio specifičan jer su ljudima davali nadimke po crkvenoj hijerarhiji, pa su tako postojali nadimci: Fratri, Popini, Papini, Koludrica, Biškupi. Jednom dok sam radio u Uljaniku sam u članku napisa da Rim i Pula imaju dosta zajedničkog. Rim ima Arenu, a ima ju i Pula, Rim ima Vatikan, a mi Ližnjan - bila je cijela smijurija oko toga" prisjeća se Draguzet.

Drago pokraj instrumenata koje nam je predstavio

Nove tehnologije udaljuju mlade od tradicije

O zainteresiranosti mladih za očuvanje istarskih tradicijskih glazbala, govori razočaravajuće, bez želje da krivicu prebaci na mlade, već ukazuje na probleme koje su dovele nove tehnologije.

"Kada se pojavio radio, bio je cirkus, potom televizija - još gore, a danas je sve toliko ubrzano da je nekima teško i bateriju na uređaju zamijeniti, kamoli puhati i svirati, a još je puno teže od svega toga, napraviti instrument".

Slični instrumenti postoje diljem Balkana ali i svijeta

Draguzet navodi da je izrađivao šest instrumenata i kaže da ljudi obično prepoznaju jedan ili dva, a veoma često pomiješaju roženice i sopile.

"Zapravo se radi o istim instrumentima s malim razlikama, između onih iz srednje i južne Istre te onih s Krka, Novog Vinodolskog i Grobnika – u izgledu i u zvuku.

Imamo veliku i malu ili tanku i debelu roženicu, to su dva različita instrumenta, različita po obliku, zvuku i izradi, a ime su dobile po rogu, jer se nekada za izradu upotrebljavao kravlji rog, a druge nazive sopela, sopit, sapit ili puhar dobila je od glagola 'sopiti' - odnosno puhati. Tu su još nazivi iz Šišana, tuturače, radi specifičnog zvuka ili tororo, što je krčki ili grobnički naziv.

Kažu da je roženica nastala od staroindijskog instrumenta šalmaja. Arapi imaju sličan instrument sličnog prstometa i sličnog piska. Grci imaju zurle, Turci nešto nalik tomu, a Makedonci i Albanci to su najbolje sačuvali u izvornom obliku, iako su i oni danas dosta temperirali instrumente", kaže o ovim instrumentima Draguzet.

Mih se nekada radio i od pseće kože

O vizualno, a mnogima i zvučno najatraktivnijem instrumentu, 'mihu', mehu, mijehu, mišini, mijuru ili mišnici kaže da se izrađuje od janjeće, jareće ili kože psa, te drva za tijela instrumenta i trstike za piskove.

- Mih se radi tako da se odere koža janjca ili jarića, a nekada davno i od psa, mada pseća koža ima puno pora koje propuštaju zrak, pa nije bila na cijeni, potom se dobro očisti, opere i namaže, dok se pisci rade od trstike, na poseban način. U Francuskoj postoji bombard, imaju i 'miju', instrument sličan mihu. Škotske gajde imaju pisak gotovo isti kao roženica, a mih se izrađuje i svira duž naše obale Jadrana, ali i u Crnoj Gori, kaže nam.

Nadalje Draguzet nabraja Šurle ili tuture, ili kako navodi da ih Talijani nazivaju pive i pivete, potom svirale, sviralice kojih ima više tipova: volarice, ovčarice, vidalice i dvojnice ili u Dalmaciji diple, te posljednji instrument pastirska svirala, sopelica ili šurla, za koju navodi: "Pastirska svirala bila je često povezana uz pastire, djecu ili ljude koji nisu bili sposobni za druge poslove, pa je naziv s vremenom postao pomalo pogrdan. Zbog toga se danas izbjegava, a instrument je zapravo bolji od mnogih drugih".

- Naši instrumenti imaju prirodnu, netemperiranu skalu – istarsku skalu, kako ju je nazvao Ivan Matetić Ronjgov. Ali instrument se sam prilagodi sviraču. Kad pratiš drugi instrument, ti ga zapravo temperiraš, objašnjava nam.

Posveta na glagoljici

Najcjenjenije drvo za izradu istarskih instrumenata je šimšir

Koliko je zahtjevan izbor drva objašnjava nam Draguzet te tvrdi da su za svirale najbolja tvrda i gusta stabla, navodeći ih redoslijedom po kvaliteti.

"Najcjenjenije drvo za izradu puhačkih instrumenata je šimšir ili buksus, koji raste jako sporo, a za dobru roženicu stablo treba biti staro od 100 do 120 godina. Potom slijedi javor ili šestim, zbog dobre vodljivosti zvuka, kao i gluhač i slične vrste javora. Mnogi preferiraju drvo masline koje je jako lijepo, ali i bogato čvorovima pa stoga ne vodi zvuk kvalitetno kao javor.

Na kraju je drvo smrike, dobro drvo ako je pravilno sušeno, i bez smolnih vrećica. Kada se polira, smola se topi i impregnira unutrašnjost cijevi", kaže o najboljim vrstama drveća za izgradnju istarskih tradicijskih instrumenata, naglašavajući da se svako drvo prije obrade i izrade instrumenta, mora sušiti od tri do pet godina.

Glazba se sluša i stvara s dušom

Što se planova tiče, Draguzet kaže da mu nije problem nekome od mladih prenijeti svoje znanje u izradi instrumenata, ali isto tako kaže da ih već godinama ne izrađuje.

"Imam 80 posto oštećen sluh, čak se i moja doktorica čudi, kako neko s takvim oštećenjem uspijeva i dalje biti aktivan u glazbi. Ja joj jednostavno kažem, da se glazba sluša i stvara s dušom.

Nedavno sam sreo jednog prijatelja, koji se pohvalio kako je kupio veliki nadgrobni spomenik. Pomislio sam, ja takav nemam, ali moj nadgrobni spomenik je napravljen od moje umjetnosti, glazbe, plesa, poezije, slikarstva i instrumenata koji su ostali iza mene", kaže nam za kraj Draguzet, dok u Šijanskoj šumi i dalje pada kiša. Drago zatvara svoj drveni kovčeg. Čini se da u njemu ne nosi samo instrumente, već čitavu jednu tradiciju.