ZAPUŠTENO TLO

Tlo je živi sustav. U njemu se odvijaju bezbrojni procesi o kojima ovisi život biljaka, životinja, i nas ljudi. Kada o tlu brinemo i hranimo ga organskom tvari, čuvamo njegovu plodnost, održavamo ravnotežu i stvaramo uvjete za zdrav rast i razvoj. Za tu nam brigu tlo višestruko vraća.

A što se događa kada ga prestanemo njegovati?

Tlo ne ostaje prazno niti čeka da se mi ponovno zainteresiramo za njega. Prostor počinju zauzimati biljke koje najbolje iskorištavaju novonastale uvjete. Neke se šire brzo, druge postupno potiskuju vrste koje smo njegovali godinama. Ono što smo strpljivo stvarali gubi ravnotežu, a povratak u željeno stanje zahtijeva puno više truda nego što je bilo potrebno za njegovo održavanje. Naše odsustvo uvijek ostavlja trag.

foto: Freepik

S društvom je isto. I društvo ima svoje tlo. Generacije prije nas obrađivale su ga radom, znanjem, obrazovanjem, kulturom, solidarnošću i borbom za prava koja danas uzimamo zdravo za gotovo. U njega su usađivane vrijednosti na kojima bi trebalo počivati svako zdravo društvo. Poštenje, odgovornost, međusobno poštovanje i svijest da osobni uspjeh ne bi smio nastajati na štetu drugih.

Pa što se događa kada to društveno tlo prestanemo njegovati?

Znakovi društvene zapuštenosti svuda su oko nas. Vidimo ih kroz podobnost koja otvara više vrata od sposobnosti, kada pošten radnik jedva spaja kraj s krajem, a razmetanje bogatstvom, bez pitanja o njegovu porijeklu, predstavlja se kao uspjeh. Vidimo ih u urušavanju autoriteta nastavnika, nasilju među mladima, vandalizmu, korupciji i političkoj trgovini u kojoj načela vrijede koliko i ponuđena fotelja.

A najjasniji i najpogubniji znak zapuštenosti društva trenutak je u kojem ono što bi nas nekada zgrozilo počnemo smatrati normalnim.

Prisjetimo se koliko smo puta posljednjih godina slušali o političkim aferama, pogodovanjima, sukobima interesa i zlouporabama položaja. Koliko smo puta čuli opravdanja, prebacivanje odgovornosti, relativiziranje i onu poznatu “pa svi to rade. I u tome je opasnost zapuštenog društvenog tla. Kada se na nepoštenje naviknemo, ono više ne mora tražiti opravdanje. Dovoljno je da postane uobičajeno.

A kakvu poruku time šaljemo čovjeku koji pošteno radi, plaća svoje obaveze i nastoji nešto stvoriti? Kakvu poruku šaljemo obrazovanom mladom čovjeku kada stekne dojam da su podobnost i poslušnost važnije od znanja, sposobnosti i od rezultata? Što mu govorimo? Da je pogriješio što je vjerovao u vrijednosti kojima smo ga učili? I onda se čudimo nepovjerenju u institucije, odlascima mladih i sve raširenijem uvjerenju da se poštenje ne isplati.

A kome takvo, zapušteno, društveno tlo odgovara?

Onima kojima su neznanje, podjele i šutnja građana jamstvo opstanka. Onima koji se radije okružuju poslušnima nego sposobnima. Onima kojima je javni interes samo parola, a osobni interes cilj. Jer čovjek koji kritički razmišlja postavlja pitanja i traži odgovore, pamti obećanja i uspoređuje ih s djelima, te ne pristaje tako lako na manipulaciju.

foto: Freepik

Zvuči poznato?

Ali nemojmo sada napraviti još jednu, možda i najveću pogrešku. Nemojmo dopustiti da nam oni koji pune naslovnice aferama postanu mjerilo cijeloga društva. Jer treba biti svjestan činjenice da najglasniji nisu i nužno najbrojniji. A oni koji su zauzeli najviše prostora nisu i oni koji najviše vrijede.

Hrvatska nisu samo političke afere, međusobne uvrede i trgovina funkcijama. Hrvatska su i ljudi koji svaki dan odlaze na posao, stvaraju, obrazuju, liječe, istražuju, proizvode, poduzetnici koji svojim radom stvaraju vrijednost, građani koji brane javni interes i svi oni koji odbijaju okrenuti glavu pred nepravdom. Njihov rad nije novinska i televizijska senzacija, pristojnost rijetko donosi naslovnice. Ali baš na tome društvo počiva.

Nismo izgubili vrijednosti, samo smo dopustili da ih u javnom prostoru zasjene oni koji ih svojim ponašanjem dovode u pitanje.

Naravno da uređeno društvo nije ono u kojem nema nepoštenih ljudi. Tako ne postoji. Uređeno društvo prepoznaje se po tome kako na nepoštenje reagira. Po institucijama koje vrijede jednako za sve, obrazovanju koje razvija kritičko razmišljanje, javnim dužnosnicima koji odgovaraju za svoje postupke i građanima koji razumiju da demokracija ne završava izlaskom na izbore.

I tu se vraćam na početak, zapuštenom tlu.

Zapušteni vrt ne obnavlja se samo uklanjanjem korova. Potrebno je obnoviti plodnost tla i stvoriti uvjete u kojima će uspijevati ono što želimo njegovati.

Tako je i s društvom. Treba ponovno dati prostora znanju, radu, poštenju, kulturi i odgovornosti. Ne samo govoriti o tim vrijednostima, nego ih svakodnevno potvrđivati vlastitim primjerom. I prestati ponavljati da pojedinac ništa ne može promijeniti. Svako izboreno pravo, svaka obranjena javna površina i svaka uspješna građanska inicijativa započeli su nečijom odlukom da ne ostane po strani.

foto: Freepik

Gotovo cijeli život se bavim stvaranjem vrtova. Znam koliko je truda potrebno da nešto izraste, koliko se strpljenja ulaže da opstane i koliko se brzo može izgubiti ono što smo godinama njegovali. Ali znam i nešto drugo. Nijedno zapušteno tlo nisam obnovila tako da sam stajala pokraj njega i žalila se na korov. Zato ne pristajem na tvrdnju da se poštenje ne isplati, da su svi isti i da se ništa ne može promijeniti. Takvim riječima samo obezvrijeđujemo ljude koji svakodnevno dokazuju suprotno.

Ne dopustimo da nam tuđa bahatost postane razlog za vlastitu ravnodušnost, da zbog nečijeg nepoštenja posumnjamo u vrijednost vlastitog rada. Ili da zbog onih koji zloupotrebljavaju moć prestanemo vjerovati u snagu znanja, odgovornosti i zajedništva. Jer upravo su to vrijednosti na kojima se gradi svako uređeno društvo.

A najviše od svega želim da naša djeca odrastaju znajući da se poštenja ne treba sramiti, da znanje nije uzaludan trud i da uspjeh ne mora nastajati na tuđoj šteti.

Najteže nasljeđe koje im možemo ostaviti nije zapušteno tlo već uvjerenje da bolje od toga ne postoji. A postoji. Vidim to u ljudima koji svakog dana rade, stvaraju, pomažu i ne odustaju od svojih načela.

I za kraj, budućnost našeg društva neće odrediti oni koji su ga zapustili već oni koji su spremni preuzeti odgovornost za ono što će na tom tlu izrasti.

A za početak, prestanimo podcjenjivati snagu vlastitog primjera.