Uoči večerašnjeg početka 31. izdanja Međunarodnog kazališnog festivala PUF, koje otvara 'Anno Domini 2025' u parku bivše Mornaričke bolnice u 21.30 sati, razgovaramo s osnivačem i umjetničkim direktorom PUF-a Brankom Sušcem, pulskim redateljem i producentom, kazališnim pedagogom, osnivačem i voditeljem Kazališta Dr. Inat.
Čovjek je to koji je cijeli svoj život poklonio kazalištu i radu s mladima. Prije Dr. Inata i PUF-a, Sušac je 70-ih bio jedan od osnivača autorske grupe “Pol pet” te glavni i odgovorni urednik lista 'Trefilo', kao i posljednji tajnik EOS-a (Eksperimentalne omladinske scene).
Kad smo ga prošle godine za jubilarnog PUF-a pitali što je njemu Pula, da li ljubavnica, supruga, majka ili maćeha, odgovorio je: "Sve. Svi mi Puležani i obožavamo i mrzimo Pulu".
Koje ti je najbesmislenije pitanje koje ti je dosad postavljeno?
"Zašto to radiš?". Zato što ne znam ništa drugo. Prva scena u životu, u Zagrebu. Mama me vodi i tamo tip prodaje sladoled. 'Mama, kupi mi sladoled, mama, kupi mi sladoled'. Ona neće, ja vrištim. Napravio joj scenu, jer mi nije kupila sladoled. I to je početak mog kazališnog života.
U redu, ali to je s riječima. Kako je s neverbalnim kazalištem, koje se u glavnoj struji često doživljava rubnim , marginalnim?
Mislim da se sve to brka, kao i plesni pokret, fizički teatar, kao i tekstualna predstava. Sve više jedni druge nadopunjuju. Tako da nije to ništa ortodoksno. Imamo sada predstavu koja je isključivo verbalni teatar, predstavu Montažstroja.
... oni su zadnjeg festivalskog dana, u subotu u INK-u, s predstavom "Slijepi vode slijepe".
Šeparović je sjajan režiser, a drugo, načeo je jednu temu koju se jako malo ljudi usuđuje načeti, a to je umjetna inteligencija, koju on, na neki način, stavlja u kontrapunkt renesansi. Malo je takvih predstava. To s umjetnom inteligencijom je strašno područje, stvari se mijenjaju svaki dan.
Ne nužno prema lošem. Više je to bauk.
Vidjet ćemo. Inače, tehnologija uništava ljudsku komunikaciju. Ja jedino sa ženama na tržnici mogu normalno razgovarati, a sve ostalo ili su neki pederi novinari ili intelektualci. Šta ću s njima pričati? (smijeh)
*
Mađarska koreografkinja, plesačica i plesna pedagoginja Rita Gobi deset je dana pripremila predstavu "Anno Domini 2025" u hrvatsko-mađarskoj koprodukciji, kojom će festival biti otvoren večeras s početkom u 21.30 sati u parku kampusu Sveučilišta Juraj Dobrila, u bivšoj Mornaričkoj bolnici u Negrijevoj 6. Njezin rad karakteriziraju hrabro eksperimentiranje i precizna koreografija, a prisutna je geometrija, minimalizam i težnja ka redukciji.
Pulski dirigent i glazbenik Neven Radaković, kojeg Sušac naziva glazbenim genijem, na festivalu će nastupiti sa svojim orkestrom večeras u 23 sata u kazalištu Dr. Inat u Rojcu, a projekt se zove "O tome kako nešto i ništa trebaju jedno drugo".
"Kad Radaković dirigira, to je negdje granično između glazbe i teatra", kaže Sušac.
Tročlani žiri ovogodišnjeg festivala čine briselsko-beogradska pjesnikinja, dramska spisateljica i književna prevoditeljica Svetlana Spaić, znano pulsko lice, francusko-iranski umjetnik Mehdi Farajpour te povjesničarka umjetnosti i producentica Paola Orlić.
Što je najteže u fizičkom teatru?
Prije svega, teške pripreme. Trenira se kao da se baviš nogometom ili nekim drugim sportom. Znači, prije svega teške fizičke pripreme, onda pokret i tako dalje.
Postoji dramaturgija pokreta?
Apsolutno.
Koliko je to pričanje pokretom zahtjevno za redatelja? Ili je to ipak neka vrsta kreativne slobode?
Pa to je kreativna sloboda. Čak i više mogućnost tumačenja. Jer, dok se na pozornicu stavlja predstava u kojoj se oni u početku upoznaju pa se zaljube, pa netko nekog ubije i kraj priče, ili se na kraju sretno ožene, što je tragičniji ishod priče (smijeh), ovdje svaki gledatelj može imati svoju impresiju i izvući svoju priču. Mislim da je to dobro. Pusti čovjeku koji gleda na volju njegove mašte.
I iskustva?
I iskustva.
(Mladi Branko)
Imaš li neku ideju u glavi koju si kao redatelj htio napraviti, koju iz objektivnih okolnosti nisi dosad napravio, a koja ti ne napušta glavu?
Imam tri, ali ne mogu reći u kojim prostorima da mi neko ne ukrade ideju.
A autorski, koja je tema?
O ljubavi i smrti, najkraće rečeno. A prostori su ti koji stimuliraju cijelu priču. Dr. Inat je kroz 40, odnosno PUF kroz 30 godina umnogome otkrivao neke zaboravljene, za većinu zaboravljene a lijepe prostore. Ako mi dozvoliš, nešto ću ti reći. Prije 10-15 dana u Rojcu dosta mlađih ljudi i ja ih pitam neka digne ruke onaj tko zna gdje je i što je studentski kampus. Samo dvoje ih je diglo ruke.
Koliko su imali godina?
Dvadesetak, to je stravično, njih ništa ne zanima, pa ni vlastiti grad.
Ali dobro, kampus je tek zaživio. Zanima me hoće li večeras Anno Domini biti odigran u onom središnjem parku u ex Mornaričkoj bolnici?
Da.
To je sjajan prostor koji, čini mi se, nije bio toliko iskorišten ni u doba pacijenata.
Nije, nije. Bila je neka kafanica tamo sa strane. Fenomenalan je prostor… A ti znaš da je Dr. Inat prvi igrao u kamenolomu, a sad se tamo svašta zbiva.
Da, sad je, kao, mjesto spektakla.
Zerostrasse je sam počeo igrati prije nego što se zvalo Zerostrasse. Da, i prije što su bili uređeni. Ili dvorište Arena Trikotaže, kad smo tamo igrali. Morali smo stavljati putokaze na sve strane da ljude lakše uputimo. Nitko nije znao gdje je to. A sad su tamo kafići, svašta. To ne znači da smo jednom predstavom nešto promijenili. Ali smo pridonijeli da ljudi počnu razmišljati o jednom dijelu grada koji je lijep i interesantan.
Koliko si puta u životu zaista pomislio da više nema smisla?
Velika je to brojka, strašna.
Mislim da je ta brojka velika kod svakog čovjeka.
Čovjek se umori, znaš.
A i ne gleda se na život isto s 20 ili s 50, 60 ili 70 godina.
A i mijenjaš svoje svjetonazore. Pa upoznaš gomilu drugih ljudi, pa te to opet digne malo i tako, znaš. Meni je sad teško s ovom kičmom popeti se u svoj stan na treći kat. Ja mislim da ću još uspjeti jednu ili dvije predstave u životu napraviti, ali ne bih se zakleo. Kažem, imam dvije, tri ideje sa dvije, tri sjajne lokacije, a da li ću to uspjeti, ne znam.
Koliko imaš sad, 70?
Šta te boli .urac.
(smijeh) Dobro, idemo dalje. Ajmo najkraći odgovor na slijedeća pitanja. Verbalno ili neverbalno?
Neverbalno.
Murtić ili platana?
Murtić. Imam ga tu, patio sam tri godine za njegovom slikom, čekao je tri godine.
Papićev film “Lisice” ili vaša davna predstava “Hodanje prugom?
Jedna je stvar tu strašno bitna, kad u "Lisicama" oni plešu kolo. Nemaš ništa osim zvuka njihovih koraka na kamenu. Ja sam to dosta puta primijenio, posudio od Papića. To je ritam u kazalištu, samo ritam.
"Obrni"
Baš to.
Franci ili Kafka?
Ipak Franci.
Utopija ili cinizam? Ti si mi ovako cinik.
Cinik sam, hebi ga.
Ali i utopist... ipak?
Pa jesam, da, ali sam i odvratan cinik.
Pula prije 30 godina ili Pula za 30 godina?
Bojim se da su druga vremena i da se ta prelijepa vremena u životu, druženju, više neće ponoviti. Jednog našeg pjesnika nagovaram da napiše knjigu o pulskom undergroundu prije 30 godina. Jer to su sjajne teme. Toliko je likova prošlo, toliko umjetnika. Bilo je avangarde. A ti danas nemaš neki kafić gdje su naši ljudi. To je sve turizam odnio. Ti nemaš mjesto gdje bi se osjećao ugodno i gdje s ljudima možeš razgovarati, dobacivati sa stola na stol i tako. Nema više toga.
Iz tvog iskustva, koliko je glumcu u fizičkom teatru, neverbalnom kazalištu, zahtjevnije odnos s publikom u odnosu na glumca u klasičnom verbalnom kazalištu?
Prvi veliki doživljaj jedne predstave koja je počela sa šutnjom. To su Sartreove "Prljave ruke" koju je igrao Ljuba Tadić u Jugoslavenskom dramskom kazalištu. Nisam imao ni 20 godina i došao sam u Jugoslavensko dramsko kazalište. Izađe Ljuba Tadić i šuti minutu, šuti drugu minutu, šuti treću minutu. On je šutio pet minuta, a duh Ljube Tadiće samo se širio tim prostorom i kada je prvu riječ progovorio, to je kao da te sjekirom lupio po glavi. Neki put je važnije imati, znati izabrati tišinu.
Ovogodišnji program najkraće? Spomenuli smo Montažstroj. Čini mi se da je program po gostima prilično regionalan.
Prvi put dolaze umjetnici iz Rumunjske na PUF. Dolaze iz Češke, Italije, Srbije, Hrvatske, Portugala...
Gosti iz Portugala nastupaju sutra (srijeda) u 20.30 sati u INK . Kakva im je predstava "The Stone, The Sorrow"?
Odlična.
Je li ovogodišnji program tematski i izvedbeno različit?
Jest, i po pristupu rada, i po interpretaciji. Jer, sad raditi predstavu o gejevima, koga to više zanima?
To je passe.
Prošlo i gotovo... iako si ti zgodan dečko.
Možda u Makedoniji.
Tu su i teme samoće, pitanje komunikacije, ima tih tema... Neki dan, pogledam letak na kojem piše 31. PUF. Idem u kupaonicu, pogledam se, gledam se i sam sebi kažem: “.ebote, još si živ”.
Šta bi poručio ljudima uoči večerašnjeg starta 31. izdanja PUF-a?
Ne želim da me volite, želim da me razumijete, kao što ne želim da svi kažu 'razumijem ovu predstavu'. Važno je osjetiti predstavu. Eto to. Mislim da je PUF postupno stekao svoju pametnu publiku.
Govor, verbalna priča često i zavara.
Zavara. Krleža bi se okretao u grobu kad bi vidio tko sve danas dobiva dozvolu raditi Krležu.
