Edi Kiseljak – Ja sam Edi... i to je dovoljno

Piše: Sanela Pliško 

Kod autobiografija uvijek se nađem pred malom čitateljskom nedoumicom. Koliko imam pravo secirati priču kada znam da se ona nekome doista dogodila?

Književnom oblikovanju, dakako, mogu. Ali životu? On nema obvezu biti dosljedan, dramaturški uvjerljiv ni dovršiti svaku započetu priču. Za razliku od njega, fikcija mora proći strože kontrolne točke unutarnje logike i uvjerljivosti. Od izmišljenih događaja očekujem da imaju smisla, od likova da su njihovi postupci dovoljno motivirani, a od slučajnosti da ne iskušavaju previše moje povjerenje. Stvarnost si može dopustiti sve ono što bismo piscu inače zamjerili. Uostalom, život je čudniji od fikcije pa mu je tim teže suditi prema njezinim pravilima. 

Edijev život obilježili su psihičko i fizičko nasilje u obitelji tijekom djetinjstva, seksualno zlostavljanje koje je doživio od osobe od povjerenja, kasnija zaraza HIV-om te zdravstvene i emocionalne krize. Mnogo je toga stalo u ovu kratku autobiografiju, ali njegova je želja prilično jednostavna. Voljeti i biti voljen, živjeti s osobom koju je odabrao i imati pravo na vlastite odluke. Međutim, ono što se heteroseksualnim parovima podrazumijeva za njega često znači vječno opravdavanje. Kakva je to sloboda za koju treba tražiti odobrenje?

K tomu, kroz čitav život mora dokazivati da je dovoljan takav kakav jest. Najprije zbog seksualne orijentacije, potom zbog HIV-a, a naposljetku i zbog radne nesposobnosti. Nikad nije dobro. Čak ni kada izgleda dobro, jer tada drugi dovode u pitanje njegova zdravstvena ograničenja i radnu nesposobnost. Kao da društvo priznaje bolest samo kad vidi otvorenu ranu. Ni zdravstveni sustav nije ga poštedio ponižavajućih iskustava. Došao je po pomoć ljudima od kojih bi se očekivalo da o njegovoj bolesti znaju više od ostalih, a zbog diskriminacije tijekom liječenja pokrenuo je sudski postupak protiv bolnice.

Čitajući, sjetila sam se Philadelphije (r. J. Demme). U filmu se čovjek s HIV-om bori protiv diskriminacije na radnom mjestu, a kod Edija se ona događa ondje gdje bi trebao dobiti pomoć. Film je snimljen prije više od 30 godina. 

Iako mu se kroz život jedna nevolja nadovezuje na drugu, između njih uporno se uguraju ljubav, prijateljice i pokoji lijep dan. Ponegdje se stječe dojam da je Edi protiv svih ili svi protiv njega. Sukobe uglavnom upoznajemo kroz njegovu povredu, ljutnju ili razočaranje. To je ograničenje pripovijedanja u prvom licu, osobito kada je riječ o stvarnim ljudima. Kako bi iste događaje opisali drugi sudionici, ne znamo. Više sam ga puta poželjela prekinuti i upitati, ma čekaj, a što je s tim bilo?

Ne tražim dosljednost od života, ali o nekim važnim događajima koje autor spominje voljela bih saznati više. Primjerice, o seksualnom nasilju u djetinjstvu saznajemo razmjerno malo, a nedovoljno su razjašnjene i okolnosti zaraze HIV-om, za koju Edi tvrdi da je bila namjerna. Ono što je uslijedilo nakon dijagnoze opisuje mnogo podrobnije. Njegova bolest u knjizi ima dva života. Jedan medicinski, sa svime što dijagnoza, liječenje i komplikacije donose tijelu. Drugi društveni, obilježen neznanjem i predrasudama. Kada je saznao da ima HIV, Edi je dijagnozu skrivao od drugih i teško se s njom suočavao. U tom skrivanju kao da se udaljavao i od sebe. U njegovu je slučaju HIV infekcija napredovala do stadija AIDS-a. Srećom, medicina je napredovala mnogo brže od naših reakcija. 

Edijevo pripovijedanje uglavnom je razgovorno, što ovoj ispovijesti pristaje. Osjeća se da autor zna kamo želi stići, premda mu glas nije uvijek ujednačen. Početak teče kao kazivanje, s ponešto samoironije, a sredina skakuće između događaja i razmišljanja. U završnom dijelu piše o liječenju HIV-a, medicinskim spoznajama i zabludama koje još prate dijagnozu. Ton je tada drukčiji, gotovo priručnički.

Zanimljivo je da svako od petnaest poglavlja započinje pitanjem. Ona su upućena nama, ali iz njih mnogo saznajemo i o Ediju. Navode nas da razmišljamo zašto njegova ljubav ne bi vrijedila koliko i tuđa, što znači pripadati, koliko se dugo čovjek može skrivati i što mu ostaje kad ga drugi prestanu vidjeti. Život je zagonetka s virusom i bez njega.

Edi Kiseljak, Ja sam Edi... i to je dovoljno, Naklada Fragment, 2026., 155 str.