Umjetnički fotograf Hassan Abdelghani, domaćoj publici poznat kao voditelj pulske fotografske galerije Makina, otvara ovog tjedna svoju samostalnu izložbu na Machari Arts Festivalu u korejskom Yeongwolu, koji traje od 24. do 30. listopada 2025. godine.
Riječ je o međunarodnom umjetničkom festivalu koji već drugu godinu zaredom okuplja ugledne domaće i inozemne umjetnike, a organizira se uz potporu i posredovanje Veleposlanstva Republike Hrvatske u Koreji.
Povod je to razgovoru s ovim pasioniranim fotografom razoružavajuće energije, koji će se korejskoj publici predstaviti novim ciklusom fotografija, od kojih poneke objavljujemo kroz ovaj tekst.
- Moja izložba na festivalu temelji se na službenom pozivu Organizacijskog odbora Machari Arts Festivala te službenom pozivu gospodina gradonačelnika Yeongwola Choi Myung Seo, kojim se naglašava važnost mog rada za međunarodnu umjetničku scenu te doprinos razmjeni između Pule - Istre i Yeongwola - Koreje. Smatram da je ova prilika od velikog značaja za predstavljanje hrvatske fotografije i kulture u međunarodnom kontekstu, kao i za jačanje kulturnih i institucionalnih veza između naših dviju zajednica. Vjerujem da će moja fotografska izložba na Machari Arts Festivalu biti važan korak u međunarodnoj afirmaciji Pule i hrvatske kulture, kaže Abdelghani, zahvaljujući se pritom na podršci Grada Pule, Istarske županije i Turističke zajednice Pule.
Manje se zna da se Hassanova obitelj spojila upravo u Istri. Početkom 60-ih godina Hassanova majka Ivanka iz Čepina kraj Osijeka i otac Adel iz Kaira upoznali su se u Poreču.
Otac iz dobrostojeće obitelji, tada student turizma u Beču, Hassanovu je mamu upoznao u Poreču gdje je ona došla na ljetovanje.
- Kad se u Volkswagen Bubi zaustavio i pitao na njemačkom zna li netko gdje je hotel Funtana, jedino je moja majka znala njemački. Sreo ju je ponovno drugi dan i zamolio može li je počastiti sladoledom, priča nam Hassan. Nakon četiri godine su se vjenčali i otišli u Beč, pa u Kairo, da bi, na majčinu želju, Hassana rodila u Osijeku. Potom su se odmah vratili u Kairo, da bi sa sedam godina Hassan došao ponovno u Osijek gdje u osnovnoj školi, budući da mu je prvi jezik bio arapski, ubrzano mora učiti hrvatski jezik.
- Kad sam se rodio 1965., odmah sam bio u medijima, fotografiran u naručju majke. Glas Slavonije napisao je u tekstu da je "sretna majka grlila tamnoputog dječarca crne poduge kose", kaže Hassan.
(Mali Hassan u naručju majke Ivanke, 1965., Glas Slavonije, privatni arhiv)
Govoreći o prvim utiscima u zemlji faraona, majka Ivanka tada je novinarki kazala: "Bila je ponoć kada sam prvi put ugledala Kairo. Impresionirale su me svjetlosti grada i živost koja je vladala na ulicama. Otvorene trgovine. Kasnije sam se privikla na to da se život u Kairu odvija noću. Danju su ulice gotovo puste zbog nesnosnih vrućina".
Hassan je kao dječak često obilazio piramide.
- Kad bi navečer obiteljski dolazili na piramide, sjedili bismo uokolo roštiljali. Danas je sve ograđeno i ne smije se približiti piramidama, nastavlja.
Majka mu je je bila stroža, radišna, dok je otac Adel bio gospodsko dijete, iz bogate obitelji.
- Svugdje sam se osjećao doma, i u Egiptu, i u Hrvatskoj i u Kopenhagenu gdje sam s obitelji živio 20 godina. No kad se sve zbroji najdulje živim u Puli, 21 godinu, kaže voditelj Makine.

Aristo-hipik Haso u mladim danima
Kao dijete iz dobrostojeće obitelji, imao je od najranijih kairskih dana pravi fotoaparat, Kodak Retinu, a po dolasku u Osijek od ujaka je dobio svu opremu za mračnu komoru. "To je bila čista ljepota", prisjeća se Hassan.
Evocirajući osjećaj prvih fotografija, veli: "Ta čarolija nikad me nije napustila. I dan danas, svake nedjelje idem u mračnu komoru. Ta ljepota nastajanja fotografije u razvijaču pogodi me kao prvi put u životu. Za mene je to najveća magija, slična magiji osvjetljenja faraona od alabastera u Ramzesovu hramu u Abu Simbelu".
U mračnoj komori uvijek je imao zanoktice, jer je htio osjetiti fotografiju i nije nikad nosio rukavice.
- Digitalija je donijela brzinu. No, kad gledam fotografiju koja je prošla kroz kemikalije u mračnoj komori, ona mi je i dan danas trodimenzionalna. To crnilo, to nijedan printer ne može dati, kao i te prekrasne nijanse sive, veli Abdelghani.
Dugo je radio kao fotograf na filmskom setu.
- U stara vremena trebao si zabilježiti svaki kadar filma. To sam i radio. Digitalna kamera koja danas snima film ne treba više fotografa, ona samo zamrzne svaki kadar koji se potom isprinta.
Nakon hipi stopiranja i putovanja po svijetu ranih 80-ih, nakon upoznavanja s prijateljem Klausom Hostingom, odlučuje živjeti u Kopenhagenu.
Tu se zbližava s glumcem Zlatkom Burićem Kićom, osnivačem Kugla glumišta, dobitnikom europskog Oskara za rolu u 'Trokutu tuge', kojemu se na počecima u Danskoj dogodila uloga u kultnom filmu 'Pusher'.
Zanimljivo je da je dvojac Hassan-Kićo za dansku televiziju glumio 90-ih u reklami za Tuborg pivo, i to na hrvatskom jeziku, koja je doživjela ogromnu popularnost u Danskoj i osvojila brojne nagrade na festivalima reklame.
Hassanu se zatim dogodila danska filmska akademija, pa rat, no po povratku u Osijek nije htio fotografirati rat.
- Tugu, jad i bijedu našeg naroda ja nisam mogao zabilježiti. Nisam na tome želio zaraditi. Netko može, netko ne može. Ja nisam to želio, veli.
Sjeća se kad mu je granata pogodila stan i uništila u ormaru njegove stare negative.
- To me strašno pogodilo. Iako, izgubio sam puno prijatelja u ratu, ali nećemo o tome.
Nova pulska kletva kaže: "Da bog da te Hasso portretirao kao pokojnika", proizašla iz njegovog međunarodnog uspješnog ciklusa "1914. - From a Distance", s uvećanim (3x5 metara) portretima pokojnika na Mornaričkom groblju u Puli.
- Moji mrtvaci vidjeli su svijeta i dobili puno nagrada, kaže ovaj fotograf i galerist, no najviše ga ispunjava i veseli vođenje foto školice u Rojcu, i za mlade i za odrasle.
- Uvijek kažem polaznicima: hoću promišljenu fotografiju, nemoj bez veze pucati kao s digitalnim fotoaparatom. Kadriraj i obrati pažnju na svjetlo.
Priznaje da je velik fan fotografkinja.
- Mislim da su žene u svemu bolje od muškaraca, a prvenstveno u fotografiji. Muškarci kukaju da im fali ovaj ili onaj objektiv, a žene nauče tehniku, odu i naprave čudo od fotografije, čudo od emocija.
Došavši u Puli, Hassanova obitelj zaljubila se u grad, i ta ljubav, veli, traje i dan danas.
- Uživamo ovdje, ne pada mi na pamet otići negdje drugdje, zaključuje naš vedri sugovornik.
Hassan je rođen u Osijeku 1965. godine, a odrastao je u Kairu. U Kopenhagenu 1991. završava školu fotografije, a 1998. osniva privatnu foto školu Global Fotoskole. Hassan je dosad realizirao i organizirao brojne fotografske izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu.
Velik uspjeh postiže projektom/ciklusom fotografija "1914. From a Distance", nastalim u kontekstu obilježavanja 100. godišnjice početka Prvog svjetskog rat, snimajući portrete s nadgrobnih spomenika ljudi umrlih tijekom Prvog svjetskog rata na grobljima u Puli, Bugarskoj, Grčkoj, Turskoj, Srbiji i Sloveniji.
Potpisuje niz umjetničkih projekata: bio je kustos na više od 30 izložbi, umjetnički direktor fotogalerije «Vrata starog grada» u Osijeku, imao je samostalne i skupne fotografske izložbe u Danskoj, Italiji, Hrvatskoj, Srbiji, Austriji i BiH.
Po povratku u Hrvatsku radio je kao fotograf na filmovima "Sve džaba", pobjedniku Pula Film Festivala 2008., filmu “Kenjac“ te „Buick riviera“ i „White lightning“.
Fotografije mu se nalaze u Muzeju primijenjene umjetnosti u Zagrebu, a fotografije iz ciklusa “Sa distance" nalaze se u kolekciji Kontese Candella Alvarez u Madridu i Julian Agut u Barceloni.
Ove je godine na Dan Europe, 9. svibnja, postao članom Europske filmske akademije.