INTERVJU Redatelj Borut Šeparović: "U kazalištu se uvijek vidi šav. A mene zanima upravo taj šav"

Tjedan dana uoči nacionalne premijere predstave "Solaris Dva" u pulskom INK-u, razgovaramo s redateljem Borutom Šeparovićem, utemeljiteljem (1989.)  i umjetničkim voditeljem kolektiva Montažstroj, umjetnikom koji je međunarodni ugled stekao trajno zagovarajući društveno emancipacijski i dokumentaristički potencijal kazališta.

Predstava "Solaris Dva" premješta roman Stanisława Lema i kultni film Andreja Tarkovskog u vrijeme generativne umjetne inteligencije i beskonačnih oblaka podataka, uvodi ideju dvojnika i propituje što je na sceni istinito ili stvarno.

U središtu priče je psiholog Kris Kelvin, suočen s likom preminule partnerice Harey – sablasti ljubavi koja je istodobno opipljivo prisutna i radikalno nestvarna, jer znamo da je, kao i ostali 'gosti' na znanstvenoj postaji koja lebdi iznad planete-oceana Solaris, sastavljena od fragmenata sjećanja i onog nesvjesnog.

"Solaris Dva" predstavljate kao intermedijalno kazališno djelo koje se prije svega temelji na kultnom filmu od Tarkovskog iz 1972. godine. Što je to i u Lemovom romanu i u filmu od Tarkovskog poticajno, aktualno, da ste se prihvatili ovog projekta?

Meni se čini da se to uvijek vraća na dvije razine koje se međusobno hrane. Prva je intimna, gotovo biografska: film "Solaris" Andreja Tarkovskog sam gledao kao student i od tada ga nosim kao jednu vrstu unutarnjeg pejzaža. Nije to bilo samo "sviđa mi se film", nego osjećaj da je Tarkovski u žanr znanstvene fantastike unio nešto što žanr često izbjegava: sporost savjesti, trajanje krivnje, težinu sjećanja. I onda kad vam to jednom uđe pod kožu, teško se toga riješiti – kao što se i Krisu Kelvinu teško riješi vlastite prošlosti. Lemov roman, s druge strane, otvara naoko hladniju, ali jednako uznemirujuću dimenziju: opsjednut je pokušajem spoznaje nečega što se opire spoznaji, i taj neuspjeh solaristike možda je njegov najtočniji rezultat. To su dva velika, ali različita djela – jedan se više bavi nespoznatljivošću Drugog, drugi savješću.

Druga razina je potpuno današnja i tu mi je ideja vodilja generativna umjetna inteligencija koja je već prožela naše živote. Ljudi često zaboravljaju da čim otvore mobitel već imaju posla s umjetnom inteligencijom: od preporuka, pretraživanja i prevođenja do filtriranja informacija i oblikovanja sadržaja koji "dolazi do njih". Mi smo, bez velike ceremonije, prihvatili da nam algoritam posreduje stvarnost - i onda se čudimo kad nam se stvarnost vrati kao zrcalo koje nas ponekad i izobliči. Solaris više nije planet - to je algoritam u našem džepu. Zato me zanimalo što se dogodi kad taj svijet Lema i Tarkovskog preslikate na današnji, algoritamski posredovani svijet – i to baš u kazalištu. Jer kazalište je mjesto gdje se tijelo, ekran i tehnologija ne mogu "glatko" sakriti jedno u drugo. U kazalištu se uvijek vidi šav. A mene zanima upravo taj šav: gdje se prisutnost lomi, gdje se kopija odaje, gdje "drugo" postaje sablasno blisko.

Je li digitalni svijet odnosno umjetna inteligencija današnji Solaris?

U nekom smislu jest – i to je ono što je uznemirujuće: "ocean" više nije udaljen, nego je postao infrastruktura. Dobivamo entitet koji nije ljudski, a opet je duboko vezan uz ljudsko, jer je treniran na našim tragovima: jeziku, navikama, željama, ponašanjima. I nastaje paradoks: što je sustav moćniji, to je manje “prozirno” zašto radi to što radi. Ne zato što netko “ne zna programirati”, nego zato što se radi o složenom učenju i optimizaciji – o svojevrsnoj crnoj kutiji.

Ocean planeta Solaris u romanu ne komunicira na način koji mi očekujemo; on ne “odgovara” racionalno, nego vraća posjetitelje, “goste” – materijalizacije. I nešto slično se događa s današnjim sustavima: mi često pitamo kao da tražimo istinu, a dobijemo odgovor koji je statistički najvjerojatniji, najtečniji, najuvjerljiviji. To je zrcaljenje, ali ne odraz naše namjere, nego odraz naših obrazaca.

Tu dolazimo do tzv. halucinacija umjetne inteligencije: trenutaka kada sustav, bez pouzdanog uporišta, proizvede konstrukciju koja zvuči kao istina. Opasnost nije samo u tome da je nešto netočno, nego da je uvjerljivo. U svijetu u kojem je uvjerljivost postala valuta, istina često izgubi bitku već na početku. I to je, po meni, vrlo nalik principima po kojim funkcionira Solaris: susret s drugosti koja je nastala iz nas, a ponaša se po zakonima koji nam izmiču.

Koliko je uputno da ljudi prije predstave, ako dosad nisu, pogledaju film ‘Solaris’ koji je dostupan na YouTube-u ili pročitaju roman?

Mislim da mogu i bez toga, i čak mi je drago kad naša predstava funkcionira kao samostalan događaj. Kazalište ne bi smjelo biti kviz iz predznanja. Predstava mora imati vlastitu logiku, vlastitu energiju, vlastiti emotivni i misaoni put koji publika može pratiti bez "priručnika". Naravno, ako netko želi, predznanje može otvoriti dodatne slojeve. Lemova knjiga donosi jednu specifičnu vrstu fascinacije: povijest solaristike, taj gotovo znanstveni arhiv neuspjeha, koji je zapravo poezija racionalizma. Andrej Tarkovski donosi nešto drugo: savjest, krivnju, odnos prema prošlosti, pitanje “što znači biti čovjek kad te proganja ono što si učinio ili propustio učiniti”.

Ali meni je jednako vrijedno i obrnuto: da netko nakon predstave poželi pročitati roman ili pogledati film. Film je dostupan na Mosfilmovim službenim kanalima, pa ga se može pogledati i prije i poslije. Ne mislim da je predznanje nužno da bi predstava funkcionirala - ali može biti lijep "drugi krug" gledanja.

U romanu znanstvenik Sartorius kaže da taj planet Solaris, taj ocean, stvara od naših sjećanja i želja "materijalizirane projekcije onoga što o danoj osobi sadrži naš mozak", dakle da to nisu osobe, niti kopije osoba. U ljubavnom odnosu glavni muški lik Kris Kelvin voli svoju 'uskrslu' Harey, ali je mora izgubiti jer ona nije čovjek, ali je po svemu čovjek. I ona zna da je čovjek, a da nije čovjek.

Mislim da je to jedan od najokrutnijih i najljepših uvida u cijelom “Solarisu”: Ocean ne vraća osobu, nego vraća ono što mi o toj osobi nosimo. To je razlika koja mijenja sve. Jer onda “posjetitelj” nije povratak voljene osobe, nego povratak naše slike voljene osobe – naše želje, naše krivnje, našeg potisnutog. To je zrcalo, ali zrcalo koje je dobilo tijelo.

Kod Lema je to prije svega problem spoznaje: kako uopće razumjeti nešto što nije čovjek, što nema naše kategorije? A kod Tarkovskog je to drama savjesti: Harey je Kelvinova moralna rana koja je dobila oblik. Zato je kod Tarkovskog ljubavna priča snažnija i bolnija, jer ne govori samo o ljubavi nego i o odgovornosti, o tome što smo učinili drugome.

Meni je fascinantno koliko se to danas preslikava na naš odnos sa strojem. Kad komunicirate s generativnom umjetnom inteligencijom, ona uči o vama iz onoga što joj dajete: iz jezika, ritma, tema, emocionalnih signala. I onda vam se vraća personalizirano – kao da je "za vas". I tu nastaje iluzija odnosa. Kao i u "Solarisu": imate osjećaj da vam se netko vraća, a zapravo vam se vraća materijalizacija vaših tragova.

Uskrsne.

Da - i to "uskrsnuće" nije čudo, nego posljedica. Kao da vam “Solaris” kaže: 'Ne možete se riješiti vlastitog sjećanja, savjesti, krivnje, straha'. Kris Kelvin pokuša (višekratno) odstraniti Harey, ali ona se (opet) vrati. Jer to nije “ona” koju je pokušao ukloniti, nego dio njega koji je pokušao ukloniti. I u tome je tragedija: ona je “po svemu” čovjek, ali zna da nije čovjek po podrijetlu. To je samosvijest u simulaciji – rascjep koji je stravičan. Digitalni svijet tu uvodi dodatnu okrutnost: ima tendenciju beskonačnog umnažanja. “Moguć je beskonačan broj dvojnika” – i to danas više nije samo replika iz filma “Solaris”, nego opis tehnološke logike. A čovjek nema beskonačan broj života. Tu nastaje moralna napetost: što znači “povratak”, što znači “kopija”, što znači “prisustvo”, i tko tu koga zapravo hrani – mi sustav ili sustav nas?

Je li moguća ljubav s umjetnom inteligencijom ili je prava, vjerodostojna ljubav samo ona dviju bioloških, fizičkih osoba?

To je pitanje koje me istovremeno fascinira i plaši, baš zato što se lako sklizne u površan odgovor. Ne volim dati "konačan" odgovor, jer mislim da će nas stvarnost u sljedećim godinama prisiliti da redefiniramo što uopće zovemo odnosom, bliskošću, intimnošću. Osobno bih rekao: za mene – ne. Ali bih bio oprezan u tome da to propisujem drugima, jer ljudi su već sada usamljeni, ranjivi, ponekad socijalno izolirani, i onda se pojavi sustav koji može savršeno “odgovoriti” na potrebu da vam se nešto vraća. Mi osjećamo – i u nama se događaju kemijski procesi koje zovemo emocijama. Sustav, koliko znamo, nema iskustvo emocija u ljudskom smislu: nema tijelo, biografiju, smrtnost, savjest. Ali može biti programiran da se ponaša kao da osjeća. I tu nastaje opasna iluzija dvosmjernosti.

I sad dolazi ključ: ljubav nije samo potvrda. Ljubav je i susret s drugosti – s nečim što vas može razočarati, povrijediti, promijeniti, što nije “po mjeri” vašeg ega. Ako iz odnosa uklonite rizik drugosti, dobijete udobnost. Ali udobnost nije isto što i ljubav. Tu se otvara opasnost solipsizma: razgovor sa samim sobom u kojem vam mašina samo drži ogledalo. I tu oprez nije samo filozofski, nego i praktičan. Postoje slučajevi u kojima su chatbotovi davali opasne savjete ranjivim ljudima. Kad nekoga počnete doživljavati kao osobu kojoj vjerujete, a zaboravite da je to sustav koji može pogriješiti i koji nema savjest, ulazite u rizičnu zonu. Zato mi se čini da je ovo etičko i psihološko pitanje jednako važno kao i tehnološko.

Sven Medvešek u ulozi Sartoriusa

Može li umjetna inteligencija stvoriti umjetničko djelo, ako u sebi nema autentičnog osjećaja patnje, radosti samog autora?

Ponekad je stvarno začudno što sve može proizvesti: tekstove, slike, fragmente glazbe. I bilo bi neiskreno reći “to je sve bezvrijedno”, jer nije. Postoji jedna vrsta kombinatorne kreativnosti koja može biti poticajna, provokativna, pa čak i estetski zanimljiva. Ali za mene je ključno pitanje: gdje je u tome intencija, iskustvo, odgovornost? Umjetničko djelo nije samo produkt. Umjetničko djelo je odnos autora i svijeta (konteksta), odnos prema vremenu, prema boli i radosti, prema prolaznosti. Autor je biće koje može pogriješiti, koje može stati iza svog izbora, koje može nositi posljedice. AI može simulirati stil, kombinirati, remiksati, ali ne može "živjeti" ono što je izvor umjetnosti u ljudskom smislu.

Zato mi je u kazalištu važan biološki šum: ono neponovljivo, prljavo, nepredvidljivo u živom ljudskom biću. To nije mana, nego izvor. Pitanje nije samo “može li AI napraviti lijep artefakt”, nego “što mi uopće branimo kad branimo umjetnost”. Brani li se estetika ili se brani ljudska odgovornost? I baš zato u predstavi i koristimo AI - ne kao zamjenu, nego kao ogledalo tog pitanja.

Mislim na umjetnost koja će biti univerzalno prepoznata, doživljena, kao primjerice Bach?

Bach je zanimljiv primjer jer je istovremeno struktura i duhovnost. Ima tu matematike, reda, kontrapunkta – i zato je "učljiv" u statističkom smislu. Ali Bach nije samo matrica; iza te strukture je život, povijest, kontekst, tijelo, duša koji su živjeli. Mi danas možda mislimo da slušamo "čistu glazbu", ali iza te čistoće je ljudski rad i teret. Umjetna inteligencija već danas uči iz takvih matrica. I tu je pošteno reći: i autor, čovjek, uči iz tradicije. Nitko ne stvara ex nihilo. Razlika je, po meni, u tome što ljudski autor unosi iskustvo, izbor i odgovornost – i svijest o (vlastitoj) prolaznosti.

Hoće li AI jednog dana moći napraviti nešto što će mnogi doživjeti “poput Bachove kreacije”? Vjerojatno hoće, u smislu uvjerljivosti. Ali onda se mijenja pitanje: što će nam značiti “univerzalno prepoznato”? Hoćemo li univerzalno prepoznati stil ili ćemo prepoznati iskustvo? Mi u ovom projektu koristimo i AI-generiranu glazbu baš da otvorimo taj rub: da publika čuje gdje je “savršeno”, a gdje je “živo”, i zašto nam je ta razlika uopće važna.

U biti, po fotografijama koje se nude na stranicama kazališta, vidi se da se na sceni, osim fizičkog glumca, susreću i njegov filmski i digitalni dvojnik, što ste htjeli dobiti tim umnažanjem?

U filmu “Solaris” postoji replika: “Moguć je beskonačan broj dvojnika.” I meni je ta ideja dvojnika izuzetno važna – pogotovo kad je riječ o dvojnicima osobe koja je izvršila samoubojstvo, jer tu zrcaljenje nije samo estetska igra, nego moralni problem: tko je taj drugi, što mi u njega upisujemo, i zašto nam se vraća?

Zato nam je bilo zanimljivo taj filmski postupak – koji je u filmu “nevidljiv” jer je film već gotova iluzija – prenijeti u kazališni postupak, uživo. Da imate fizičko tijelo glumca, njegov filmski odraz i još jednu verziju koju generira umjetna inteligencija – i da se to miješa u realnom vremenu. Ne da bismo konstruirali novu iluziju, nego da bismo ogolili proceduru. Kazalište je mjesto gdje se vidi šav. U jednom trenutku na sceni se susreću tri Harey: ona iz filma, ona kazališna i ona računalno generirana — a taj tanki razmak između medija postaje glavni “prostor” izvedbe. I tu se pojavljuje ono što zovem biološkim šumom: čovjek se uvijek razlikuje od kopije. Ne zato što kopija “loše radi”, nego zato što živo ima višak – višak nepredvidljivosti, greške, energije, prisutnosti. I taj višak je u kazalištu često glavni događaj. Zato nas zanima ontologija žive izvedbe: je li živo nešto vrijednije od unaprijed snimljenog, i što se dogodi kad se snimka i algoritam pojave kao “partneri” živom tijelu na sceni.

Koliko su glumci u tom kontekstu ograničeni u toj nekoj autonomnoj izvedbi, a s obzirom da moraju biti u skladu s tehničkom sinkronizacijom filma i videa?

U kazalištu je uvijek riječ o slobodi unutar okvira. Okviri postoje i kad ih ne zovemo okvirima. Tekst je okvir. Tradicija je okvir. Forma je okvir. Čak i partner na sceni je okvir, jer vas svojim ritmom, pogreškom ili energijom stalno usmjerava. Sinkronizacija s kamerom i videom je dodatni okvir, ali okvir može biti i oslonac. Ako je sustav stabilan, glumac dobiva mogućnost da se bavi nijansama, mikropomakom, tim sitnim razlikama koje ni jedna snimka ne može ponoviti. U tom smislu, tehnika ne mora biti zatvor - može biti partitura. Ono što je izazovno jest da se glumac ne pretvori u dodatak stroju. Tu je stalna borba: da tehnologija ostane partner, a ne gospodar. A upravo ta borba je produktivna, jer vjerujem da publika uvijek osjeti što je živo, a što je simulirano - i to postaje dio dramaturgije.

Na internetu se taj robot Unitree Go2 Air može kupiti za nekih 2000 dolara. Što njime propitujete. Sumnjam da je tu samo zbog atrakcije.

Pa malo je i atrakcija - ne treba bježati od toga. Kazalište nije sterilni laboratorij; ono radi i s fascinacijom publike. Ali meni je važnije što taj pas radi u odnosima na sceni. On je jedna vrsta posjetitelja: drugo tijelo među ljudima koje mijenja dinamiku prostora i odnosa. I baš zato što ga se može kupiti, zato što je ušao u zonu potrošačke robe, on postaje simptom vremena: drugost se komodificira. Danas možete kupiti "tuđe tijelo" u kutiji. I onda ga dovesti na scenu kao da je to normalno. Ali na sceni se pokaže da nije normalno, jer čim je "tu", otvara se pitanje: tko njega vodi? Je li on vođen konzolom, čovjekom, algoritmom? Ili on, svojom prisutnošću i nepredvidljivošću, vodi nas – odnosno, tjera nas da se prilagodimo? To je opet pitanje kontrole, samo prevedeno u konkretan, gledljiv odnos.

I digitalni pas u predstavi

Obično je pas utjelovljenje lojalnosti, prijateljstva, što se ne može očekivati od mašine.

Da, ali baš zato je zanimljivo. Od stroja ne očekujete lojalnost u ljudskom smislu, ali mi smo bića projekcije: mi upisujemo osjećaje u ono što gledamo. Pas kao simbol odnosa u predstavi postaje pitanje: što mi u njega upisujemo, što želimo vidjeti? I kad je riječ o mašini, taj mehanizam projekcije postaje još vidljiviji.

U "Solarisu" su posjetitelji projekcije, fantazme. Ovdje je pas posjetitelj jer nas podsjeća na drugost s kojom živimo, a koju često uzimamo zdravo za gotovo. I onda se dogodi zanimljiva stvar: publika vrlo brzo počne reagirati emotivno – kao da je “živ”, kao da “osjeća”. To je opet Solaris: nije pitanje što pas jest, nego što mi trebamo da on bude. Zato ga ne koristimo kao znak lojalnosti, nego kao znak zrcaljenja. Pas postane ogledalo našeg odnosa prema tehnologiji: koliko brzo želimo povjerovati da je “drugo” prijatelj, koliko brzo želimo udobnu emociju, koliko brzo zaboravimo da je to sustav bez savjesti.

U vašem će slučaju to biti Konrad Mulvaj.

Da, Konrad je moj stalni suradnik - i u ovom projektu nije samo “tehničko vodstvo” nego koautor. On je most između stroja i živog kazališta. U našem radu glazba, zvuk, slika i tehnologija nisu odvojeni od dramaturgije; to je jedan jezik. I Konrad je netko tko taj jezik s nama gradi, tko razumije kako predstava misli, kako izgleda i kako doslovno diše. Meni je važno i da se taj “netko” vidi. Da publika ne misli da je to magija, nego procedura. Jer upravo u tom razotkrivanju procedure mi radimo kazalište: ne skrivamo tehnologiju kao čaroliju, nego je izlažemo kao odnos – i onda gledamo što taj odnos radi tijelu, emociji i smislu.

I glazbenik.

I glazbenik, i svašta nešto. (smijeh) Ali možda je najpreciznije reći: dramaturg zvuka i izvođač uživo. U kazalištu “uživo” nije samo tehnička oznaka – to je etička kategorija. Kad je netko tu, on preuzima odgovornost za trenutak. Predstava nije datoteka; ona je događaj. Zato mi je Konrad bitan faktor: njegova prisutnost stalno podsjeća da se sve to – i film, i projekcije, i digitalni dvojnik, i pas – događa sada i ovdje. To “sada” je ono što razlikuje izvedbu od proizvoda. I u “Solarisu Dva” to je jedna od ključnih tema: što je prisutnost, a što kopija; što je događaj, a što reprodukcija.

Je li robotski pas glumac?

Nije glumac u klasičnom smislu, jer gluma podrazumijeva intenciju, svjesnu igru uloga, interpretaciju. Ali je izvođač uživo. I to mu je dovoljan legitimitet na sceni. Kazalište je oduvijek uključivalo i ono što nije “glumac”: predmet, lutku, masku, životinju, stroj. Pitanje je uvijek isto: ulazi li to u odnos? Proizvodi li promjenu u prostoru? Ako proizvodi, onda je izvođač. A ovaj pas proizvodi odnos – i s glumcima i s publikom.

U jednoj analizi filma Tarkovskog na jednom podcastu kazalo se da je njegov film ‘Solaris’ odgovor na ’2001, Odiseju u svemiru’ Stanleya Kubricka, koja se nije sviđala Tarkovskom zbog hladnog prikaza ljudi, veće okrenutosti kozmičkoj nego ljudskoj dimenziji.

Ta se usporedba često spominje i mi je čak na kratko citiramo u predstavi. Važno mi je reći: Tarkovski je ideju adaptacije razmatrao i prije nego što je vidio Kubrickovu “Odiseju”. Ali istina je da je taj susret s Kubrickovim filmom utjecao na odluke – upravo u smislu da nisu htjeli sterilnu fascinaciju tehnologijom, nego zemaljski, prljavi prostor u kojem se vidi život, raspad, sjećanje.

Ako hoćete čitati Tarkovskog kao "odgovor Kubricku", onda je to odgovor koji nije tehnološki nego etički. Kubrick gradi kozmičku perspektivu, Tarkovski gura čovjeka u sobu sa savješću. I to je za mene danas ključno, jer živimo u vremenu u kojem je istina slike sve fluidnija, a algoritmi nas stalno zrcale. Zato je Solaris danas toliko aktualan: ne kao svemirska priča, nego kao priča o ogledalu – i o tome imamo li hrabrosti izdržati ono što nam se vraća.

U filmu “Solaris” scenografija svemirske stanice nije nimalo estetska.

Da - i to je namjerno, i to je genijalno. Ona je zemaljska. Nije “future chic”, nije muzej tehnologije, nego gotovo neugodno domaća. Kao da netko nije otišao u kozmos, nego je u kozmos ponio teret kuće, prošlosti, navika, kulture, sitnica. I onda stanica postane psihički prostor, a ne tehnološki. To je meni važna lekcija: tehnologija se često predstavlja kao čista, sterilna, savršena. A čovjek nije takav. Tarkovski stanici daje čovjekovu nečistoću, njegovu kramu, njegovu povijest. I onda Solaris prestane biti priča o tehnologiji i postane priča o čovjeku koji ne može pobjeći od sebe.

Sve je neuredno, nečisto, s razbacanim predmetima.

Tu je Platonova bista, Puškinova posmrtna maska, stari računalni sistem s početka šezdesetih… Sve to je neka krama, ali krama koja nije dekor nego dramaturgija. Jer od stanice napravi prostor sjećanja, tragova, povijesti. To nije muzej tehnologije, nego svemirski stan čovjeka koji ne može pobjeći od sebe. I meni je to strašno suvremeno, jer mi danas živimo u jednoj drugoj krami: digitalnoj. Arhive fotografija, poruka, notifikacija, povijesti pretraživanja - sve stoji kao neka vrsta smeća naše duše, ali i njene memorije. Tarkovski je to radio fizički, u prostoru. Mi danas to nosimo u uređaju. I onda "Solaris" postaje gotovo dokument: stanica je naša memorija koja se ne briše.

Jedino je pristojna biblioteka gdje se slavi rođendan dr. Snauta.

Da, ta biblioteka je baš ruski stan – drvo, predmeti, atmosfera doma intelektualca. To je mjesto gdje se ljudi pokušavaju vratiti u normalnost kroz ritual: rođendan, knjige, razgovor, glazba. U tom prizoru se vidi koliko je čovjeku potrebna kultura kao sklonište. Ne kao ukras, nego kao način da preživi. Postojala je i ideja da se cijela stanica napravi od drva, kao da preselite stan sovjetskog intelektualca u kozmos. Na kraju su dodali tehnološki sloj, ali Tarkovskog tehnologija nije pretjerano zanimala kao spektakl. I meni je ta biblioteka zapravo moralni interijer u svemiru: prostor u kojem se na trenutaak pokušava uspostaviti smisao, unatoč raspadu i sablasti oko njih.

Lemu se film nije sviđao.

Ne, Lem je rekao da je to “Zločin i kazna u svemiru” – Dostojevski u svemiru. Tarkovskog zanima čovjek; on je govorio da je to film o savjesti. Dok je Lemu Solaris prije svega priča o nespoznatljivosti Drugog. I iskreno, ja mislim da su oba težišta legitimna – i oba su potrebna. Ne bih rekao da je Tarkovski “pogrešno shvatio” Lema; prije bih rekao da je preveo Lema u jezik filma, a film ima svoje zakonitosti. Film je slika, trajanje, tijelo u kadru, ritam. Roman može biti enciklopedija neuspjeha solaristike; film mora biti iskustvo gledanja. I Tarkovski je izabrao da iskustvo bude iskustvo savjesti. Meni je to zanimljivo i za kazalište: i mi prevodimo – ne samo roman ili film, nego i današnji algoritamski svijet u jezik izvedbe. Ne radimo muzej tehnologije, nego prostor u kojem se vidi kako tehnologija ulazi u čovjeka i kako čovjek ulazi u tehnologiju. A onda je to opet Solaris: ogledalo koje ne daje odgovore, nego vraća posjetitelje. U tom smislu, “Solaris Dva” nije predstava o tehnologiji - to je predstava o nama: o tome što se događa kad naše vlastito ogledalo počne govoriti.