Ivan Vidić: Dobro, zlo, naopako - koliko dugo osoba može blijedjeti prije potpunog nestanka?

Piše: Sanela Pliško

Prošlo je trideset pet godina otkako je dvadesetdvogodišnji student Ilija Vilenica nestao. Tako pripovjedač na početku romana Dobro, zlo, naopako najavljuje da su stranice koje slijede pokušaj otkrivanja tko je taj mladić zapravo bio. Rekonstrukciju Ilijeva polugodišnjeg zagrebačkog boravka ograđuje mogućnošću pogreške i sviješću o subjektivnosti vlastitog suda.

Takav početak uspostavlja očekivanje potrage, no tekst se manje oblikuje kao istraga, a više kao niz epizoda u kojima Ilija postupno iščezava pod pritiskom sredine u kojoj se njegova ranjivost doima unaprijed osuđenom na slom. U tome ima nečega fatalističkog: poput lika koji ne uspijeva izmaknuti zloj kobi, Ilija se kreće kroz prostor u kojem se svaki pokušaj snalaženja pretvara u novo poniženje. Radnja prati njegov zagrebački boravak do travnja 1989. godine, u vrijeme u kojem se raspad Jugoslavije pripovijeda kroz utakmice, fakultetske razgovore, novinske naslove i društvene oscilacije. 

Nakon odsluženog vojnog roka, Ilija dolazi u Zagreb na studij. Kod kuće, u dalmatinskom mjestu, ostavlja oca koji se tomu protivio, majku, dvije mlađe sestre i voljenu sumještanku Radmilu, koja će u njegovu novom životu ostati prisutna kroz pisma i pozive, uvijek seksualne prirode. Prizivom njihovih nedovršenih ljubavnih susreta uvodi se seksualni naboj koji u Zagrebu poprima suprotan, mračan oblik.

Na spolnim težnjama i razvratnim okolnostima osoba koje ga u glavnom gradu okružuju počiva veći dio romana, zbog čega tekst povremeno priziva erotski triler, premda bez tipično trilerske neizvjesnosti i bez užeg kruga sumnjivaca kakav bi se u takvom žanru mogao očekivati. Umjesto toga, oko njega se okuplja velik broj oštećenih, poročnih, nasilnih, proračunatih ili naprosto moralno rastresenih likova, dok on ostaje jedan od rijetkih kojemu se može pripisati neka vrsta neiskvarenosti. 

Poslije grotesknog incidenta vezanog uz samozadovoljavanje Ilija napušta kuću rodice, kod koje je bio smješten mjesec dana po dolasku. Novi smještaj pronalazi, nakon nekoliko dana beskućništva, kod gospođe Ljiljane, prikazane kao lijepe, dobrostojeće i kulturne žene mutne prošlosti. Ona svira čembalo, dobro kuha, nosi tragove nekadašnjeg braka i aureolu tajnovitosti. Ubrzo, međutim, postaje središnja figura njegova propadanja. Drogira ga čajevima pripravljenima od trava i spolno ga iskorištava dok se on ničega ne sjeća. 

Taj dio ulazi u repetitivni pripovjedni krug: čajevi, halucinacije, spolno iskorištavanje, hospitalizacije izazvane konzumiranjem pripravaka i mladićevo slabljenje vraćaju se u sličnim varijacijama. Ilija je fizički i psihički sve slabiji, iskorišten i opetovano silovan, bez mogućnosti da razumije što mu se događa. Kulminacija perverzije nastaje kad susjede saznaju što se događa, ali ne prekidaju nasilje; pretvaraju ga u vlastiti zahtjev za pristupom njegovu tijelu, što Ljiljana, nevoljko, dopusti. Takva bizarnost uključuje redaljke i prizore skupnog iskorištavanja uz pratnju sviranja čembala, pa čak i majčin poticaj kćeri da sudjeluje u silovanju istog nemoćnog tijela. U tim se prizorima roman približava groteski poniženja: osoba se svodi na tijelo koje postaje predmet tuđe moći, rituala i prisile. Pritom tekst ne imenuje izravno ono što prikazuje pa čitatelja ostavlja pred pitanjem razotkriva li odnose moći, parodira dekadenciju, proizvodi šok ili naprosto gomila primjere svakodnevne razvratnosti. 

Kao lik, Ilija je postavljen između načitanosti, potrebe za izrazom i životne nesnalažljivosti. Roman ga ponegdje prikazuje kao neukog, gotovo karikaturalno prostodušnog došljaka, iako se ta razlika ne mora tumačiti kao nelogičnost jer načitanost ne jamči socijalnu spretnost. Njegove nikad dosegnute želje i stalno prekidana mogućnost izbora stvaraju sudbinu bez jednoga presudnog sukoba. Ilijina nemoć, nazovimo je i naivnošću, svima postaje upotrebljiva. Jedni u njoj vide priliku za poučavanje, drugi za manipulaciju, treći za tjelesno iskorištavanje. Povijesna pozadina dodatno pojačava dojam općeg rastrojstva i nestajanja, pa se osoba gubi u istom prostoru u kojem se već nazire raspad države. 

Roman pritom održava osjećaj nelagode i ima dovoljno grotesknih i neugodnih prizora da zadrži zanimanje, zbog čega se čita kao intrigantna pripovijest o postupnom iščezavanju osobe, pa i države, pod teretom tuđe moći. 

Ivan Vidić, Dobro, zlo, naopako, Hena com, 2025., 246 str.