MUSICA AFFRESCATA Dario Marušić autor vrijedne publikacije o glazbalima na istarskim freskama od 14. do 16. stoljeća

Uz fotografije istarskih freski na kojima se nalaze, knjiga abecednim redom opisuje te povijesno i glazbeno kontekstualizira ove instrumente: bubanj (koji je kao samostalni instrument naslikan samo u crkvi sv. Marije na Škrilinah u Bermu, i to u sceni Poklonstvo kraljeva), cimbal, gajde, gitern (trzalačko žičano glazbalo), harfa, klavičembalo, klavikord, kololira, kotač sa zvoncima, lutnja, portativ (prijenosne orgulje), praporci, prirodne trube, psalterij, rebek, rog, svirala, svirala i bubanj, šalmaj (drveni puhački instrument s dvostrukim jezičkom i lijevkom, predak je svih današnjih glazbala tog tipa, poput oboe, engleskog roga i fagota), tamburin (def), timpan, trokut (triangl), viela i viola da gamba.

Zanimljiv je dio uvoda knjige koji ovdje citiramo:

"U analizi instrumenata na zidnim slikama moramo računati na određene umjetničke konvencije koje utječu na prikaze načina sviranja instrumenata. Jedna od takvih bio je položaj sviranja s "rukom ispod" naslikan pri sviranju viele u crkvi sv. Marije na Škrilinah u Bermu.

U stvarnosti, takva pozicija ruku sprječava normalno sviranje, međutim slikar ju koristi, kako bi omogućio gledatelju da vidi dijelove instrumenta koji bi inače bili skriveni.

Ponekad iz nejasnih razloga nedostaju detalji instrumenta, poput kobilice, pragova ili nekih žica. Do 15. stoljeća gotovo redovito izostaje jedna važna značajka instrumenata o čijem su postojanju usuglašeni svi znanstvenici.

Riječ je o remenima kojima su instrumenti pričvršćeni za svirača. Viđaju se rijetko bez obzira na činjenicu da kod nekih glazbala njihov nedostatak čini sviranje potpuno nemogućim.

Rijedak je i prikaz plektruma (trzalice) kod sviranja lutnje, giterna i drugih trzalačkih instrumenata, čije je korištenje također dobro dokumentirano. 

Trzalice su se tada izrađivale od fleksibilnih ptičjih pera ili crijevnatih žica posebnim vezanjem, no postojale su i duge, ravne trzalice od bjelokosti i kosti koje su mogle biti nešto manje fleksibilne, ovisno o tome koliko su tanko bile strugane.

Svakako su najčešće bile trzalice izrađene od pera i to istom metodom kao i pera za pisanje. Koristilo se perje velikih ptica poput guske, labuda, purana, orla, jastreba ili sove. Zbog svoje šuplje strukture biralo se perje s krila.

Najjača pera pritom nisu bila nusprodukt lova, već su se koristila ona pera koja prirodno ispadaju tijekom sezone mitarenja.

Nije sasvim jasno zašto na istarskim freskama nemamo prikaz trzalica. Je li to propust slikara koji tom detalju nisu pridavali veliku važnost, što je manje vjerojatno s obzirom na freske iz drugih sredina, ili je riječ o rano dokumentiranom prebiranju žica prstima, što je postala praksa u renesansi?

Važno je napomenuti da su kod promjene tehnike sviranja bez trzalice u prvo vrijeme svirači zadržali položaj ruke koji su koristili s trzalicom. To je rezultiralo ranom tehnikom prebiranja nazvanom "palac ispod" (ili "palac unutra"), gdje je palac bio uvučen ispod kažiprsta, kao da se u ruci još uvijek nalazi trzalica.

Prijelaz sa sviranja lutnje trzalicom na prebiranje prstima dogodio se krajem 15. stoljeća, otprilike između 1470. i 1490. godine, pa je zaista moguće da je na istarskim freskama točno prikazan novi način sviranja.

Do kraja 16. stoljeća ta se tehnika razvila u položaj "palca prema van", što je sličnije sviranju moderne klasične gitare. Ova je evolucija transformirala lutnju iz prvenstveno monofonog glazbala u polifoni solistički instrument.

U detektiranju glazbala srednjeg vijeka za nas je posebno važan pariški glazbeni teoretičar Johannes de Grocheo koji u svom traktatu De musica iz oko 1300. godine daje najopsežnije informacije o svjetovnoj glazbi (musica civilis seu vulgaris)...

U priručniku o glazbenim instrumentima Musica getutscht und ausgezogen, koji je u Baselu 1511. napisao i objavio kompozitor i teoretičar Sebastian Virdung, nalazimo popis glazbala među kojima možemo prepoznati ona prikazana na istarskim freskama.

Sve to nas veže uz civilizacijski krug kojemu smo stoljećima pripadali, što je činjenica koju su neki stariji domaći autori često izbjegavali uzeti u obzir.

Prijelaz iz srednjovjekovne u renesansnu glazbu (otprilike krajem 15. stoljeća) bio je tako obilježen prelaskom s misticizma i stroge crkvene tradicije na humanizam, zvučni sklad i slobodnije izražavanje ljudskih osjećaja.

Od dominantnog jednoglasnog pjevanja i ranijih oblika višeglasja razvila se bogata polifonija. Svi glasovi u višeglasju postaju ravnopravni, a instrumentalna glazba se osamostaljuje, što se nastavlja u doba baroka, kada i glazbala poprimaju karakteristike koje su osnova suvremenih instrumentima".