Nagrađen vodnjansko-pulski umjetnik Matija Debeljuh - Žiri: 'Utopija' je jedan od najboljih radova u nacionalnoj suvremenoj umjetnosti koji se referiraju na baštinu"

Projekt "Horizont" Ane Mušćet, jedan od rijetkih u recentnoj hrvatskoj umjetnosti koji se bavi sudbinama nestalih u Domovinskom ratu i poraću, osvojio je Grand Prix 57. zagrebačkog salona vizualnih umjetnosti, objavljeno je na dodjeli nagrada u Meštrovićevom paviljonu.

Žiri (Vanja Babić, Branka Benčić, Iva Čurić, Petra Šarin, Leila Topić, Matko Vekić i Josip Zanki) ocijenio je kako nas "u razgraničenju neba i zemlje – a što je značenje pojma horizont – umjetnica odvodi na obale Dunava, potičući našu sućut i inzistirajući na pitanju možemo li zamisliti godine i godine nemogućnosti odlaska na grob voljene osobe". 

Baveći se temom umjetnica je putovala Vukovarsko- srijemskom županijom i razgovarala s predstavnicima udruga koje traže nestale, a na jednom od putovanja, u općini Lovas, pronašla je biljku ruj koja u njezinoj interpretaciji postaje svojevrsni simbol neoznačenih grobnica ili praznih grobova. 

Žiri je Grand Prixom (20 tisuća kuna) rad nagradio "zbog iznimne složenosti rada, nužnosti teme koju obrađuje, vizualne začudnosti kao i plodne procesualnosti odnosno medijske širine".

Nagrada HS AICA (dvije tisuće kuna) dodijeljena je Matiji Debeljuhu za instalaciju "Utopija", u kojoj on nudi "suptilno i semantički višeslojno tumačenje svoga odnosa prema naslijeđu koje baštini, grada Pule u kojoj živi".

"Utopija je jedan od najboljih radova u nacionalnoj suvremenoj umjetnosti koji se referiraju na baštinu, situirajući ju u politički, ekonomski i kulturni kontekst, i kao takav jednako dobro funkcionira i izvan tematskog okvira Salona", ustvrdio je žiri (Silva Kalčić, Igor Loinjak i Patricia Počanić).

Video rad Kristine Marić "Dune – the Desert Planet", koji "na izuzetno kreativan, autorski originalan te osviješten način postavlja u relaciju djelovanje čovjeka i prirode, problematizira odnose između umjetno povučenih i prirodnih granica" osvojio je 2. Nagradu ovogodišnjeg Salona, 10 tisuća kuna.

Žiri kaže kako je autorica ostvarila "estetsko-etički nadasve uravnotežen, ali jednako tako i aktualan rad, koji je u trenutku nastanka na doista začudno poetski te artistički relevantan način anticipirao stvarnost koju trenutno živimo."

Nagrađeni Ivana Andabaka, Kristina Marić, Ana Mušćet, Leila Topić, Matija Debeljuh, Ivan Prerad i Tomislav Buntak

Posebno priznanje dobio je rad Ivana Prerada "Tricolore" koji se bavi najmoćnijim simbolom  države-nacije: zastavama, na način da boju trobojnice ne određuje ona i njeni sustavi nego individualni slikarski proces, "što postaje sjajna metafora o svjetonazorskoj nekonzistentnosti  i 'mijenjanju zastava', jedinoj dosljednoj političkoj praksi ovih prostora".

Uz predavanje Lidije Butković Mićin o povijesti Salona, predstavljena je nova web stranica i novi vizualni identitet kojeg potpisuje Studio Hrvatin.

Nagrađena instalacija "Utopija" Matije Debeljuha (Foto: Juraj Vuglač)

U višedijelnoj instalaciji (fotografije, video) 'Utopija' iz 2021. godine, Matija Debeljuh slijedi glavne tematske smjernice ovoga Salona i nudi nam suptilno i semantički višeslojno tumačenje svoga odnosa prema naslijeđu koje baštini, grada Pule u kojoj živi.

Debeljuh dokumentira i problematizira prolaznost kroz videorad, fotografije i objet trouvé (kamen s jedva zamjetnim tragovima ljudskog djelovanja). Refleksije prolaznosti i propadanja ponajprije su vidljive u videoradu s prizorima kultne Vile Idole, austrougarske vile na pulskoj Verudi.

Građevina svjedoči smjeni državnih tvorevina i političkih odluka i "trgovina". Kao privatna neorenesansna vila austrougarskog razdoblja, nakon Drugog svjetskog rata nacionalizirana je i pretvorena u dom za starije i nemoćne osobe, tijekom 2000-ih napuštena je i pod državnom skrbi, a 2017. poklonjena Porečko-pulskoj biskupiji u čijem je sada vlasništvu, kontinuirano propadajući.

Točka u kojoj je umjetnik zastao

Drugi dio instalacije Utopija čine fotografije umjetnika kao fragmenti njegove svakodnevice, ali i prepoznatljivi prikazi iz povijesti (umjetnosti). Ti su fotografski 'memoari' (fragmenti svakodnevnog života, fragmenti autorovog pogleda, vizure bez značaja nastali posljednjih 20-ak godina) kao printevi velikih dimenzija izloženi i poslagani jedni preko drugih, uslojeni kao samo sjećanje. Čitamo ih kao svojevrstan autobiografski presjek, točka u kojoj je umjetnik zastao kako bi redefinirao svoju ponajprije društvenu, ali i umjetničku poziciju.

Posljednji dio instalacije čini kamen (preuzet s lokacije) s gotovo neprimjetnim intervencijama, tragom djelovanja, koji se naspram visokoestetiziranih i poetiziranih dijelova ove instalacije doima kao materijalni dokaz prolaznosti, utjecaja čovjeka, ali i materijalne opstojnosti. Tekst Irene Bekić objašnjava izloženo djelo, smjer u kojem se Debeljuhovo utopijsko raspoloženje rasplinje u toj posveti „starosti, prolaznosti, propadanju”.