Ozbiljan pretendent za Oscara: Ulični sukobi u Belfastu kroz vizuru devetogodišnjaka

We're looking to cleanse the community a wee bit. (Želimo malo očistiti zajednicu.)

    Najnoviji film Kennetha Branagha emotivna je melodrama o ulicama Belfasta, u čijem su naizgled mirnom susjedstvu 1969. godine odjednom nastale ulične borbe katolika i protestanata. Daljnji razvoj događaja i društvene mijene te njihov utjecaj na dinamiku skladne i skromne protestantske obitelji, pratimo iz perspektive dječaka Buddyja (izvrsni Jude Hill), koji predstavlja Branaghov alter ego.

Buddy živi u obiteljskoj kući sa starijim bratom Willom (Lewis McAskie), krhkom ali vrlo hrabrom mamom (Caitriona Balfe) i dobroćudnim tatom (Jamie Dornan) koji radi u Engleskoj, te ih posjećuje svaki drugi vikend.

Prva trećina uratka koncipirana je poput kolaža isječaka iz Buddyjevog života, često snimljena iz visinom njemu bliskih rakursa. Uz simpatičnog dječačića, posebno u scenama druženja s bakom (Judi Dench) i djedom (Ciarán Hinds), redatelj nas postupno osvaja pričom.

Međusobni odnos bake i djeda, te njihov udio u odgoju i povezivanju Buddyja s obitelji, i svi oni 'baka - djed - unuk' trenuci prikazani su dirljivo i toplo, te predstavljaju Buddyjevu snažnu poveznicu s rodnim Belfastom.

Nostalgija u crno bijelom

Branagh je sa snimateljem Harisom Zambarloukosom (s kojim je dosad odradio sedam filmova) odabrao crno bijelu tehniku, tek s nekoliko intervencija scena u koloru. Za Branagha crno bijela slika implicira veći stupanj emotivne istine koju je želio dobiti te sadrži element bajke.

Duboki žablji rakurs pri snimanju scene pogreba Buddyevog djeda te žustri pokreti kamere u prikazu uličnih borbi daju vrlo realističan prikaz. Odabir crno bijele tehnike uz ovakve poteze jedinstveno je vizualno rješenje kojim je izvrsno postignuta percepcija devetogodišnjaka u ovom filmu za odrasle, a budući je ona vrlo stvarna, i njena je prijemčivost na starije generacije snažna.

Branagh je 50 godina čekao ne bi li napravio film o događajima koje je proživio kad je bio mali i koji su mu zauvijek promijenili život. Nakon što je napisao scenarij, prvo ga je odnio na ‘odobravanje’ kod svog brata i sestre, te je nakon što su mu ga oni potvrdili, krenuo u realizaciju filma.

Film prate poznati hitovi Van Morrisona, također rodom iz Belfasta, rođenog nekoliko kilometara dalje od Buddyijeve rodne kuće. Iako Morissonove numere u podlozi nisu iz vremena koje nam je prikazano u filmu, zajedničko veselje i ples značajni su uz tekstove koji govore o tuzi i gubitku, no i o ljubavi i zajedništvu, kojih u Buddyevoj obitelji nije manjkalo. Jezik kojim likovi govore je također sjeverno irski, sa specifičnim konstrukcijama rečenice, autentičnim akcentima i poštapalicama.

Dovedena su u pitanje i imena kojima se određivala pripadnost katoličkoj ili protestantskoj vjeroispovijesti, a time i odvajanje djece po toj osnovi. Vrlo je zanimljivo vidjeti kroz prizmu devetogodišnjaka koji se kao protestant predan u svojoj molitvi zaljubio u djevojčicu katoličke vjeroispovijesti.

Iako su se gotovo 30-godišnje ulične borbe, poznatije kao The Troubles, najviše odnosile na status Sjeverne Irske unutar Ujedinjenog Kraljevstva i zapravo su bile montirane pod religijske sukobe, interesantno je kako Branagh tokom čitavog filma ostaje na percepciji dječaka, ne ulazeći u rasvjetljavanje nepoznanica, niti nudi potencijalno rješenje.

U stavu samog dječaka prema odvajanju od svojih prijatelja i rodnog grada je i najveća poruka ovog izuzetno vrijednog i iskrenog filma: djeci je zajedništvo prirodno i oni ne razumiju izdvajanja kao ni religijske niti imenoslovne podjele. Ovo je poruka odraslog čovjeka odraslim ljudima, ispričana kroz vizuru dječaka.

Buddy: You know she’s a Catholic? (Znaš li da je ona katolkinja?)

Pa (tata): Oh. That wee girl can be a practicing Hindu or a Southern Baptist or a vegetarian antichrist, but if she’s kind and she’s fair and you two respect each other, she and her people are welcome in our house any day of the week. (Ta mala djevojčica može prakticirati hinduizam ili biti južnjačka baptistica ili vegetarijanski antikrist, ali ako je ljubazna i poštena i vas dvoje poštujete jedno drugo, ona i njezini ljudi dobrodošli su u našu kuću bilo koji dan u tjednu.)

Pandemijsko zatišje prizvalo je dubinska sjećanja

Za režiranje ovako osobne i dirljive priče iz svog života, Branagha je potaknula pandemijska situacija. Uslijed smanjenja obujma posla u holywoodskim angažmanima, zateklo ga je razdoblje u kojem nije imao posla kao inače, pa je, kako kaže, zaronio u svoju tišinu iz koje je čuo zvukove ulica Belfasta u doba kad je imao devet godina.

Kaže da mu je lockdown prizvao introspekciju i donio dragocjeno vrijeme pri kojem se mogao posvetiti osjećajima i doživljajima iz tadašnjeg vremena. U tome je definitivno i uspio, kao i u predanom radu s pomno odabranim sjevernoirskim glumcima.

Ističe se dječakova emotivna izvedba, snažna i kompleksna karakterizacija likova, toplina odnosa te jednostavnost izvedbe i prikaza.

"Belfast" je na Festivalima u Torontu i Stockholmu osvojio nagradu publike, a svježe je nagrađen Zlatnim Globusom za scenarij, iako je bio nominiran u čak sedam kategorija. Pretendent je za neke od nominacija za Oscara, prema časopisu Variety na prvom je mjestu po broju mogućih nominacija. Konačne nominacije za Oscara znat će se 8. veljače.

Kenneth Branagh dosad je pet puta bio nominiran za Oscara; kao glumac za glavnu sporednu ulogu; kao scenarist te kao redatelj kratkometražnog i dugometražnog filma.