PROMOVIRANA KNJIGA "Valvasor u Istri" - značajno djelo i za znastvenike i za širu javnost

U Povijesnom i pomorskom muzeju Istre na Kaštelu večeras je predstavljena vrijedna publikacija "Valvasor u Istri" autorica Katarine Marić i Sunčice Mustač, kojom je zaokružena ljetošnja, još uvijek otvorena i dostupna istoimena izložba ovih dviju stručnjakinja o kapitalnom djelu 'Slava Vojvodine Kranjske' autora Johanna Weicharda Valvasora, polihistora, vojnika, putnika, istraživača, zaljubljenika u umjetnost i znanost. Još uvijek se može na Kaštelu vidjeti i originalno, 333 godina staro izdanje u tri sveska koje ovaj muzej prvi puta predstavlja javnosti.

Valvasor je zajedno sa svojim prijateljima bakrorescima, književnicima i savjetnicima pisao, a 1689. objavio enciklopedijski konstruiranu knjigu na čak 3532 stranice, opremivši je s 528 bakroreza i 24 priloga. Od te su knjige nama najpoznatije grafike istarskih mjesta, kaštela i utvrđenih gradova, često samostalno reproduciranih u javnosti koje nam i danas najbolje služe za rekonstrukciju nekadašnjeg izgleda povijesnih jezgri.

Govoreći o knjizi Katarine Marić i Sunčice Mustač, dr. sc. Dean Krmac iz povijesnog društva Histria iz Kopra istaknuo je da posrijedi nije katalog izložbe.

"Ovo je puno više od kataloga. To je transkripcija dijelova knjige s gotice dijelova koji se odnose na Istru te prijevod s mittelhochdeutscha na standardni njemački a potom na hrvatski jezik", kaže Krmac.

Uz već poznatu Valvasorovu tezu da u Istri ima više vina nego vode, ova knjiga na 150 stranica sadrži opise istarskih gradova, kaštela, crkava, prirode i ljudi te naravnih i nadnaravnih pojava koje su stanovnike tadašnje Istre prožimale.

Uz originalni mittelhochdeutsch transkript, sadrži i grafike s izložbe te prijevode na hrvatski, talijanski i engleski jezik, a cijeli je događaj, glazbom s konca 17. stoljeća, uveličao duo Arcticae Horulae koji čine Dario Marušić i Marino Kranjac.

Nadahnuto je o važnosti ovog Valvasorovog dijela, ali i vrijednosti integralnog prijevoda dviju pulskih autorica govorio dr. sc. Marijan Bradanović, redovni profesor na katedri za povijest umjetnosti Sveučilišta u Rijeci.

Valvasor je, veli Bradanović, napisao knjigu manirom znanstvenika koji je provjeravao sve spoznaje, poput navodnih grčkih bunara u Kastvu, ne vjerujući slijepo kazivačima na terenu. No iz knjige se vidi da je volio taj narod i da mu je pristupao s velikim razumijevanjem. 

Fascinantnim drži da i danas vjerodostojne Valvasorove grafike iz daleke 1689. godine vjerno pokazuju današnje ostatke kula i ulaza u pojedina istarska mjesta, dok originalni crteži crvenom kredom, za one koji su ih imali prilike vidjeti, oduševljavaju "čistim impresionizmom".

Posebno se zahvalio autoricama jer su dosad, mimo integralnog prijevoda, znanstvenicima bili dostupni tek djelići Valvasorove knjige u časopisu Dometi.

Autorice pored originalnog izdanja Valvasarove knjige iz 1689. godine

Sunčica Mustač naglasila je Valvasorov literaran dar, ali i njegovu odlučnost da u ime ljubavi prema baštini, pritom znajući da od toga neće imati financijskih koristi, rasproda gotovo svu imovinu kako bi objavio svoje knjige. To je obje autorice dodatno motiviralo da se posvete mukotrpnom prijevodu njegova monumentalna djela.

Katarina Marić kazala je da je njima bilo najvažnije da Valvasor dobije zasluženo mjesto u široj javnosti u Istri, gdje je dosad, iako je riječ o velikom historiografskom imenu, bio prilično nepoznat. 

Objema autoricama nit vodilja bila je, kako su rekle ovaj Valvasarov citat: "Bez hvalisanja i umišljene žudnje za slavom, priznajem da su me znatiželja i žeđ za znanjem oduvijek obuzimale i poticale me da istražujem prirodne rijetkosti ili tajne, kao velikog obožavatelja svih umjetnosti i prirodoslovlja. Nijedan put nikada nije bio predug, nijedna opasnost nije bila prevelika ili napor pretežak da ne putujem gdje god sam naišao na čovjeka željnog učenja. Nada da ćete saznati ili otkriti nešto izvanredno uvijek je činila kiselkasti okus slatkim; ne samo u Europi, nego i na putovanjima nadaleko po Africi iz puke radoznalosti i u potrazi za znanjem prirodnih znanosti. Mnoge stvari sam morao naučiti sam na ovaj način.”

Katarina Marić podsjetila je prisutne da je za vizualni identitet izložbe zaslužan Mauricio Ferlin, a za dizajn i prijelom knjige Matko Plovanić, dok su knjigu na talijanski i engleski jezik preveli Vito Paoletić i Andrew Hodges.

Glazbu 17. stoljeća oživjeli Marino Kranjac i Dario Marušić

Tko je Johann Weichard Valvasor?

Autor knjige 'Slava Vojvodine Kranjske', Johann Weichard Valvasor, znatiželjni kranjski plemić odličnog isusovačkog obrazovanja nakon gimnazije u Ljubljani ne upisuje studij, već prema vlastitom svjedočanstvu odlučuje školovanje nastaviti prvo u vojnoj službi, potom putujući i, naposljetku, pribavljajući svaku knjigu do kojih je mogao doći. Kako je tijekom putovanja provodio i mnoga istraživanja, ali i upoznao širok krug istomišljenika, primijetio je da se o njegovoj domovini Kranjskoj, koja je po njegovom tumačenju obuhvaćala nešto širi teritorij, ali i gotovo polovicu Istre, malo toga zna izvan njezinih granica.

U želji da situaciju poboljša, kako su rekle autorice, na krilima je svoga prosvjetiteljstva odlučio sastaviti monografiju u kojoj će napokon sistematizirati sve što je desetljećima istraživao o zemljopisu, arhitekturi, povijesti, običajima, poljoprivredi, praznovjerjima i vjeri ljudi iz kranjskih gradova i trgovišta, od kojih 30-ak pripada geografskoj Istri.

Kako u njegovo vrijeme u Kranjskoj nije bilo tiskare koja bi mogla pripremiti takav slikovni i pisani materijal, osnovao je grafičku radionicu i bakroreznu tiskaru u svom dvorcu Bogenšperk te s brojnim suradnicima, koji su s njime godinama živjeli, s ljubavlju pripremao ovo veličanstveno djelo. Poduhvat ga je toliko osiromašio da je nedugo nakon tiskanja rasprodao gotovo cijelu svoju plemićku imovinu.

Valvasor nije nastavio školovanje nakon gimnazije, već izobrazbu traži u vojnoj službi i na putovanjima u inozemstvu, koja su ga privlačila punih 14 godina, a s kojih se u domovinu vraća vrlo rijetko. Na prvo putovanje kreće s 18 godina, te posjećuje Salzburg, München, Ingolstadt, Nürnberg i Augsburg.

Ratovao protiv Turaka kod Senja

Kako bi se usavršio u vojnim vještinama, ratovao je od 1664. do 1665. protiv Turaka kod Senja. Nakon toga nastavlja put Austrije i Njemačke, a ubrzo odlazi i u Italiju, da bi napokon 1669. završio u Africi. Oduševljavaju ga drugačije kulture, nove spoznaje, običaji, ljudi, a posebno područja današnjeg Tunisa i Libije. Koju godinu zadržao se još i u Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj, te se preko Italije vratio kući.

Na svojim putovanjima Valvasor postaje i duboko religiozan čovjek, posjećuje hodočasnička mjesta, zanima ga alkemija, podzemne špilje, povijest i znanost.

Valvasor sistematizira vlastita istraživanja i sve nalaze koje je prikupio u dosadašnjim putovanjima, te osmišljava ambiciozni izdavački program inspiriran njemačkim pejzažnim slikarstvom koje je tada bilo u modi, a koji bi kulminirao izdavanjem jedne velike knjige, sadržajno enciklopedije o Kranjskoj. Bili su to prvi koraci stvaranja grandioznog djela – Die Ehre deß Herzogthums Crain (Slava Vojvodine Kranjske).

Pripreme za izdavanje Slave sastojale su se u izradi više atlasa bakroreza u sljedećih nekoliko godina. Prvi od njih, i za nas najvažniji, nazvan je Topographia Ducatus Carnioliae Modernae (Topografija sadašnje vojvodine Kranjske) koju tiska 1679. godine, a u kojoj je 316 bakroreza kranjskih i istarskih mjesta. Valvasorov prijatelj i poznati grafičar Pavao Ritter Vitezović izradio je 54 do 60 bakroreza, a jedan su dio izradili Andreas Trost i Peter Müngersdorff. Dvije trećine tih grafika korišteno je kasnije u pripremi Slave u prilagođenom formatu.

Teško je nabrojati sve Valvasorove interese i grupirati njegove zapise, grafike, knjige i predmete. Uz povijesna i etnografska istraživanja, proučavanja geoloških, geografskih i astronomskih pojava, bio je i veliki zaljubljenik u paleontologiju, pa dosta vremena provodi sakupljajući fosile, zanima ga i kartografija i topografija, a sviđa mu se i gotičko slikarstvo.

Zadnje godine života

Svi navedeni interesi nisu pomogli da sačuva obiteljski imetak, čak naprotiv, kako bi nabavio tuđe i objavio svoje knjige, te novčano popratio opsežnu znanstvenu, sakupljačku i izdavačku djelatnost,

Valvasor je bio prisiljen prodati gotovo svu imovinu. Naposljetku se odvaja od knjižnice i grafičke zbirke poklonivši je, po nekim autorima prodavši je, zagrebačkom biskupu Aleksandru Mikuliću. Biskup je 1694. završio gradnju nove knjižnice Metropolitane ispred katedrale, te je Valvasorova zbirka postala njezin sadržajni temelj. Nakon prodaje Bogenšperka 1692. godine, Johann Weichard povlači se s obitelji u građansku kuću u Krškom, gdje shrvan umire u 52. godini života. Zbog nedostatka arhivskih izvora ne zna se točan datum njegove smrti. Navodno je pokopan tamo gdje je odrastao, u obiteljskoj kapeli dvorca Medija.

Zajedno sa svojim prijateljima bakrorescima, književnicima i savjetnicima piše a 1689. objavljuje enciklopedijski konstruiranu knjigu na čak 3532 stranice, opremivši je s 528 bakroreza i 24 priloga. Od te su knjige nama najpoznatije grafike istarskih mjesta, kaštela i utvrđenih gradova, često samostalno reproduciranih u javnosti koje nam i danas najbolje služe za rekonstrukciju nekadašnjeg izgleda povijesnih jezgri.

Često su se hrvatski znanstvenici služili samo grafikama, a sada ispred sebe imaju cjeloviti višejezični  prijevod Valvasarova djela vezanog uz Istru.

O samim grafikama

Grafike na ovoj izložbi (osim Kašćerge i Voloskog) su preuzete iz Valvasorovog djela 'Topographia Ducatus Carnioliae Modernae', 1679. Izrađene su u tehnici bakroreza. Bakrorez je grafička tehnika kod koje se crtež urezuje izravno na bakrenu ploču, premazuje masnom bojom koja se odmah obriše s ploče da bi ostala tek u utorima, pa se tako otisne na navlaženi papir. Nakon otiska dodaju se detalji koji možda nisu bili dobro otisnuti.

Skice za bakroreze izrađivane su najvjerojatnije na terenu, tušem, a u izradi su sudjelovali crtači Pavao Ritter Vitezović i Johann Koch, bakroresci Andreas Trost, Almanach i Peter Werex, Matthias Greyscher i Peter Müngersdorff, a priloge su radili Johann Alexander Böner, Johann Azelt i Bartl Rambschissl. Potonji je naslikao grbove svih kranjskih plemićkih porodica za veliku Grbovnicu.

Ti isti bakrorezi kasnije su prerađivani i mijenjan im je format kako bi se svojim oblikom prilagodili knjizi "Slava Vojvodine Kranjske" iz 1689.