Kultura

Racconti istriani: Pišu Gianni i Elio Velan

RAKOTULE: U crkvici sv. Nikole "skrivaju" se ponajljepše istarske freske

Kažu da se jedan od majstora koji su slikali u crkvici zvao Tommaso Barisini. Bio je poznatiji kao Tomaso da Modena (1326.- 1379.). Naš Tomaso, rodom iz Modene, radio je najviše u Trevisu, na poziv Barboa skočio je do Motovuna. Jedan detalj: Tomasov lik iz faze radova u Trevisu nosi - naočale. Kažu povjesničari da je to prva zabilježena pojava naočala u umjetnosti; godina je 1352.


 
4 min
Istra24

Kažu da se jedan od majstora koji su slikali u crkvici zvao Tommaso Barisini. Bio je poznatiji kao Tomaso da Modena (1326.- 1379.). Naš Tomaso, rodom iz Modene, radio je najviše u Trevisu, na poziv Barboa skočio je do Motovuna. Jedan detalj: Tomasov lik iz faze radova u Trevisu nosi - naočale. Kažu povjesničari da je to prva zabilježena pojava naočala u umjetnosti; godina je 1352.

Obzirom na novinarski poziv, kronika je moja sudbina, bilješka na papiru. Ona je poput suhozida koji prkosi vremenu unatoč labilnoj ravnoteži. Kameno zdanje je amblem vještine podređivanja anarhije i bezobličnosti sirove materije funkcionalnom skladu. Gradim ga riječima i pitam se: ćemu će poslužiti? Možda dižem orjentir, uporište i zaklon, ako hoćete. Svijet se preko njega širi u daljine, moj mali, veliki, vrijedan i ponekad bezvrijedan svijet.

Nepodnošljiva tišina

Zastanem pred Arenom, pred zvonikom Sv. Eufemije, pred baladurom, pred samotnom crkvicom, pred freskom, pred kapelicom na kružeri... Oni su tu, mogu ih dodirnuti, kružiti oko njih, odrediti njihov položaj shodno mom pravcu kretanja. Kao i ja, prate igru sunca i mjeseca, smjenu sezona, kretanje oblaka u visinama, smjer vjetra, trpe sunce i kišu. Jedina postojanost u tom odnosu je tišina, nalik posjeti groblju. S razlikom da pred grobnicom stanem s bremenom ili toplinom sjećanja proživljenog života dok oni kao da mi nemaju što poručiti. Tišina je nepodnošljiva. Kako je prekinuti? Njihov prostor je i moj prostor, kružim njime već nekoliko desetljeća pokušavajući uspostaviti komunikaciju. Ima li smisla?

Zavičaj je moja knjiga položena pored noćne lampe, čitam je znajući da je neću dovršiti. Ulazim i izlazim iz pojedinih odlomaka da bih pokušao odrediti nautičku poziciju. Gdje sam, u kojoj godini?

Na mjesnom groblju u Rakotulama nalazi se crkvica koja potječe iz četrnaestog stoljeća. Posvećena je Svetom Nikoli, a izgrađena odlukom obitelj Barbo koja je tada vladala Motovunom.

Crkvica sv. Nikole

Iznad ulaza nalazi se grb venecijanske plemičke obitelji. S platoa groblja nudi se dojmljiv pogled na Motovun, zvonik se diže iznad guste šume.

Već je taj pogled vrijedan dar, isplati se posjetiti to malo mjesto pored ceste koja od Karojbe vodi prema Poreču.

Grb obitelji Barbo

Gianni je ušao u crkvicu, počeo fotografirati i prvo što je snimio bio je mali križ na golom zidu. Crkvica je obogaćena dragocjenim freskama, no on je stao pred taj jednostavni simbol vjere. Slučajnost? Ja ga uopće nisam primjetio.

Jednostavan križ, usamljen na zidu crkvice

Freske su jako lijepe, po mom skromnom mišljenju, to je nešto što spada u ono najvrijednije što Istra može ponuditi. Zastao sam ispred oltara, to je gruba kamena ploča, postavljena na kameno postolje,  pred kojom i na kojoj svećenik vrši obred.

Oko njega nižu se likovi koji su crtani majstorskim potezima, imaju težinu, pripadaju ovom svijetu, ljudskom vremenu, svjedoče o svetosti života. Što bih još mogao dodati? Povjesničari umjetnosti nisu složni u procjeni da su freske u Rakotulama nastale pod utjecajem Giotta.

Detalj freske

Giotto da Bondone (1267.- 1337.) nacrtao je freske u privatnoj kapeli padovanskog plemića Enrica degli Scrovegni, između 1303. i 1305. godine. Freske u crkvici Svetog Nikole pripadaju istom stoljeću. Svi se slažu da su freske plod venecijanske tradicije, pa ako i jesu nastale nakon Giottovog remek-djela, ne treba sumnjati da su svi tadašnji majstori koji su djelovali na tom sjevernojadranskom prostoru, zavirili u privatnu kapelu i pogledali ono što je Giotto, prethodnik renesanse, prenosio.

Pečat Tomasa iz Modene

Kažu da se jedan od majstora koji su slikali u crkvici zvao Tommaso Barisini. Bio je poznatiji kao Tomaso da Modena (1326.- 1379.). Naš Tomaso, rodom iz Modene, radio je najviše u Trevisu, na poziv Barboa skočio je do Motovuna. Njegovi radovi dišu “Giottovim realizmom”, likovi napuštaju bizantske okvire, smješteni su u realni, opipljivi ambijent u kojemu se svako od suvremenika može prepoznati i s njime poistovjetiti. Jedan detalj: Tomasov lik iz faze radova u Trevisu nosi naočale. Kažu povjesničari da je to prva zabilježena pojava naočala u umjetnosti; godina je 1352. Tomaso da Modena služio se modelima, slikao ih je onako kako ih je vidio, od krvi i mesa. Piše Branko Fučić: “U Rakotulama, u sceni, kako sv. Nikola ubacuje kesu zlatnika u kuću siromašnih djevojaka, razgovor sa svecem prisan je do pučke sirovosti: Daj meni niki soldin, Miko, tako ti Boga!

Djelo starog majstora

Između fresaka crkvice u Rakotulama i onih u svetoj Mariji na Škriljinah u Bermu (1474.) postoji vremenska distanca od nekih sto godina. Novi vjetrovi u umjetnosti teško su dopirali do rubnih područja. Naručitelj freski u Bermu kao da je majstoru Vincentu od Kastva poručio: “Ti napravi kako Bog zapovida”, s kratka, u duhu tradicije (kasnogotičke).

Zapisi Branka Funčića

Evo što o freskama u Rakotulama kaže pokojni Branko Funčić:

“U XIV. stoljeću ulazi u Istru nova umjetnost - humanija i bliža zemlji, bliža neposrednom plastičnom i prostornom iskustvu otkrivenog svijeta. Ona prodire izvana, najprije iz Italije, koja, poslije osvajanja sijenskog slikarstva i Giottove pojave, postaje u tom stoljeću žarištem iz kojeg se širi nov likovni govor daleko u europski prostor. Uskoro će, međutim, pritjecati i struje s kontinenta, a istarsko će se slikarstvo otvoriti svijetu gotike.

Posredstvom motovunskog ogranka mletačkih Barboa nastaju u njihovoj kapeli, na njihovoj zemlji u Rakotulama, slikarije iz ruku, bez sumnje, nekog pozvanog talijanskog slikara. Mnogo još u tom lijepom djelu ima daha Giottova otkrića, toliko tu ima strogog smisla za plastičnu jedru statuarnost ljudskog lika, toliko nove prostornosti, izgrađene u smišljenim dubinskim slojevima, da rakotolsku legendu o sv. Nikoli treba smjestiti, čini se, negdje u sredinu XIV. stoljeća.

Kvaliteta rakotolskih slikarija nije se pojavila više nigdje u Istri. To je djelo ostalo i bez ikakvih odjeka u regionalnom stvaranju. Drugi talijanski tokovi, dekorativniji i manje racionalni i konstruktivni, prenose se u Istru i nailaze na lakši prijem u domaćem slikarstvu.” (Istarske freske, 1963.)


Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.