Zea Mays: Pokraj puta - Jedan eksperiment, deset dobrovoljaca, stotinu pitanja

Piše: Sanela Pliško

Prvijenci me vesele. Čitam ih s nešto drukčijom znatiželjom, pokušavajući nanjušiti kreativne tragove, naslutiti koliko se pažnje posvetilo samom pisanju i čuti glas koji je autora bodrio da nastavi. U nekima mi se čini da ozbiljnost teme ili intelektualna ambicija obećavaju više nego što sam tekst daje. U drugima gotovo mogu osjetiti koliko se po tekstu turpijalo i brusilo, s kakvom se ustrajnošću razmišljalo o njegovim dijelovima i njihovim međusobnim odnosima. Naravno, to je tek moj čitateljski instinkt. Pokraj puta, prvijenac Zee Mays, ubrajam među ove druge. Simpatičan mi je i njezin pseudonim, latinski naziv za kukuruz, koji je, kako sam pročitala u jednom internetskom intervjuu, odabrala još kao studentica agronomije. Knjiga ima svojih slabosti, ali autorica je tako pomno osmislila tih deset susreta da sam cijelo vrijeme navijala za nju. 

Deset dobrovoljaca, deset ispitivača, deset učionica i jedan eksperiment. Tim matematičkim rasporedom autorica okuplja ljude različite dobi, obrazovanja i životnih iskustava. Sve je organizirano s uredskom pedantnošću, od dolazaka do načina ispitivanja. Jedno ipak ne znamo. Čemu sve to? Nejasno je i tko je okupio sudionike te na što su točno pristali. Ta me neodređenost isprva zbunjivala; svejedno sam nastavila tražiti odgovor. Dobrovoljci govore o odrastanju, ljubavi, obiteljskim sukobima, ovisnostima, gubicima i vlastitim odlukama. Premda međusobno nemaju mnogo zajedničkog, svi prolaze istu proceduru. Neke se teme jedva dotaknu, druge prerastu u duga izlaganja. 

Ujednačen raspored susreta daje eksperimentu uvjerljiv administrativni karakter. Međutim, u ovako kratkoj knjizi ponavljanje se brzo osjeti. Nakon nekoliko poglavlja već prepoznajemo slijed upoznavanja, osobnih pitanja i povjeravanja. Nekima je posvećeno znatno više stranica, bez jasnog razloga za takvu razliku. Osobito je to uočljivo u poglavlju o autizmu, gdje sudionik povremeno više izlaže nego što razgovara. Premda dobrovoljci imaju različite biografije, njihove rečenice zvuče slično, kao da ih više određuju teškoće o kojima svjedoče nego vlastite osobnosti. Kada se zanemare imena i životopisni podaci, ponekad je teško razabrati čije riječi čitamo. Nijedan mi zato nije postao osobito blizak. Ispitivači povremeno preuzimaju ulogu tumača tuđih života, dok odgovori dobrovoljaca uglavnom potvrđuju njihove misli. Tako razgovor gubi spontanost, a ozbiljne teme često se zaustavljaju na općim tvrdnjama. Ali treba imati vjere.    

Autorica piše jednostavno, s naglaskom na vanjskim opisima. Bilježi odjeću, poglede i geste, ponešto detaljnije nego što sam prizor opravdava. Učionice su opisane do sitnica, no o važnijim pravilima pokusa saznajemo vrlo malo. Neki se elementi toliko naglašavaju da očekujem kako će imati posebnu ulogu, iako ona nije uvijek jasna. Nisu mi sve te nejasnoće bile intrigantne; gdjekad sam samo željela znati čemu nešto služi. Ali i tu treba imati vjere. 

A onda me završetak uhvatio nespremnu. Možda sam se lakše upecala zato što takvu prozu rijetko čitam, ali rasplet doista nisam očekivala. Dotad sam deset razgovora pratila kao zasebne priče, a završne su ih stranice povezale na način koji mi nije pao na pamet. Svidjelo mi se što mi autorica gotovo do samog kraja nije dala naslutiti odgovor. Neke sitnice zbog kojih sam se ranije pitala čemu služe tada su dobile smisao. Za druge ni poslije nisam pronašla odgovor, a nisu ni ponavljanja postala manje zamorna samo zato što me rasplet iznenadio. No bilo mi je gotovo drago što me knjiga, kojoj sam tijekom čitanja toliko prigovarala, na kraju ipak uspjela nadmudriti. 

Zea Mays, Pokraj puta, Albus d.o.o., 2025., 162 str.