Između ponosa i galame. Što nas Mate Parlov i more uče o snazi

Cijeli tjedan je južina. Ona teška, koja umara i glavu i tijelo. More je sivo i nemirno, ali ne divlje. Valovi dolaze u pravilnim razmacima kao da uporno ponavljaju istu misao.

Dok sam šetala uz obalu, promatrala sam kako svaki val dolazi, udari o stijenu i povuče se. Bez razbijanja. Bez dokazivanja snage. More samo radi ono što zna.
U toj tišini između dva vala lakše je vidjeti razliku između snage i buke. I tad me to podsjeti na rukometaše. I oni su udarali snažno.

Tijelom i ponavljanjem, dan za danom, do krajnjih granica tijela. Kao more. Borili su se, izdržali i zaslužili poštovanje zbog onog što su napravili na terenu.

Ali u sportu kao i u prirodi nije presudan samo udar, nego ono što ostane nakon njega. Imala sam i sama priliku predstavljati zemlju. I jednu stvar su nas učili bez ikakve dvojbe: u tom trenutku više nisi samo ti. Nisi svoje ime, svoj karakter, svoje želje. Postaješ simbol. Nositelj prostora, publike i države.

Emocija je dopuštena ali razuzdanost nije. Ponos je obavezan, ali ego nije. Učili su nas da se snaga pokazuje kontrolom. Da se strast vidi u preciznosti, a ne u galami. Da se zemlja ne predstavlja vikom, nego kulturnim ponašanjem.

Zato je razlika između vala i čovjeka bolno jasna. Val ne mora dokazivati snagu. Čovjek često misli da mora.

Val udari i povuče se. Čovjek često ostane još malo… da objasni, da uvjetuje, da podigne ton kao da bez buke uspjeh nije potpun.

I tu sport prestaje biti sport, a postaje nešto drugo.

Jer kad se slavlje počne uvjetovati, kad se dres koristi kao poluga, a javni prostor kao privatna pozornica, onda više ne govorimo o emociji nego o gubitku mjere. A mjera je temelj svakog sporta koji želi biti veći od samog rezultata.

Nekad se znalo …. ako si popustio u školi, nije bilo treninga. Ako si se ponašao bahato, klupa ti je bila lekcija. Ne kao kazna, nego kao poruka: da talent nije iznad odgovornosti i da se uzor ne postaje medaljom već načinom na koji je nosiš.

Danas, dok se sve opravdava uspjehom ta se lekcija gubi. Dok pobjeđuješ sve ti je dopušteno…tako barem izgleda. A klinci gledaju. Gledaju više nego što slušaju. I ne pamte statistiku i rezultate, nego obrasce.

Pamte da se može biti glasan, da se može uvjetovati i gurati granice jer rezultat to navodno opravdava.
A to je opasna poruka.

Kad obučeš dres prestaješ biti privatna osoba. I to nije nikakava metafora, to je činjenica. Dres nije majica s koncerta niti produžetak ega. Dres je obaveza prema svima. I prema onima koji navijaju i onima koji šute. I prema onima koji se ne slažu s tobom ali te svejedno priznaju kao svog predstavnika. U dresu ne biraš publiku. Govoriš u ime društva koje ti je dalo povjerenje.

I taman kad sam mislila da sam sve rekla…. u centru Pule, gotovo usput, prolazim pokraj biste Mate Parlova, jedan je od najvećih sportaša svih vremena. U samom centru Pule stoji njegova bista, simbol poštovanja grada i zajednice prema čovjeku koji se izdvojio po svojoj tehničkoj virtuoznosti jednako kao i po disciplini te iznimnoj radnoj etici.

Parlov je bio sportaš koji je poštovao protivnika i često govorio o važnosti morala, samokontrole i discipline.

Njegova čuvena izjava kad su ga pitali je li nacionalist odgovorio je jednostavno:
“Kako ću biti nacionalist? Ja sam prvak svijeta.”

Taj jednostavan, ali duboko snažan odgovor savršeno objašnjava njegov odnos prema sportu i domovini. Parlov nije morao dokazivati identitet galamom. Njegova snaga nije tražila pojačanje. Njegov ponos stajao je sam.

U moru buke, baš dok sam završavala ovaj tekst, lako se zaboravlja činjenica koja sve stavlja u perspektivu.

Jedna druga reprezentacija koja je ostala van fokusa, Hrvatska rukometna reprezentacija gluhih vratila se s olimpijskim zlatom. Bez galame. Bez ultimatuma. Njihova rečenica bila je jednostavna: „Srce nam je puno.“ I to je sve. Samo rezultat i dostojanstvo. Samo sport.

Najtiši sportaši donijeli su najglasniju lekciju ovog tjedana: da se zemlja može predstavljati bez buke, da ponos ne treba razglas i da zlato ne mora vikati da bi sjalo.

More to zna.
Val udari i povuče se.
Ne prijeti da neće doći.
Snaga ne viče. Buka to mora.
A dres?

Ako ga već nosiš traži upravo to … snagu koja zna stati i ostaviti obalu cijelom.