U redakciju nam je stiglo pismo čitatelja Ante Cukrova koji živi u Poreču, a rodom je iz Prvića u Dalmaciji. Nakon ovogodišnje pulske komemoracije za žrtve Vergarole odlučio nam se javiti te upozoriti sudionike komemoracije i ostalo čitateljstvo na činjenice koje je potkrijepio brojnim izvorima iz povijesne i znanstvene literature te novinskih članaka koji su bilježili burna, nerijetko i dramatična, zbivanja prošlog stoljeća. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:
U redakciju nam je stiglo pismo čitatelja Ante Cukrova koji živi u Poreču, a rodom je iz Prvića u Dalmaciji. Nakon ovogodišnje pulske komemoracije za žrtve Vergarole odlučio nam se javiti te upozoriti sudionike komemoracije i ostalo čitateljstvo na činjenice koje je potkrijepio brojnim izvorima iz povijesne i znanstvene literature te novinskih članaka koji su bilježili burna, nerijetko i dramatična, zbivanja prošlog stoljeća. Njegovo pismo prenosimo u cijelosti:
„Ne želim ulaziti u problem Vergarole jer je on rješavan od savezničkih vlasti još u vrijeme počinjenja, bez pravih rezultata. No o samoj tragediji nastoji se steći dojam da su joj autori pripadnici tadašnje JA, premda je nakon Beogradskog odnosno Devinskog sporazuma iz 1945. ukupna civilna i vojna uprava u takozvanoj zoni A (ne treba brkati sa zonama A i B iz 1947.), odnosno, u Puli i okolici, isključivo u rukama saveznika, prvenstveno Engleza, s vraćenim fašističkim režimom iz Mussolinijevog vremena bez ikakvih kompetencija Vojne uprave Jugoslavenske armije.
Ukupne akte potpisivao je engleski pukovnik Alfred Bowman, a odnos saveznika prema ustanku u Istri i VUJI je bio sve samo ne benevolentan. Da se prstom upire u pripadnike tadašnjih stvarnih osloboditelja Istre, Hrvata i Talijana, najbolje govori činjenica da su komemoraciji, uz protokolarne pripadnike pulskih gradskih vlasti, nazočili isključivo predstavnici Talijanske unije te predstavnici Republike Italije, dvije senatorice, konzul, predsjednik autonomne regije Friuli Venezia Giulia, predstavnici Slobodne općine Pula u egzilu (što će reći da postoji nekakva asocijacija koja radi na vraćanju Pule u negdašnje krilo).
Možemo to pokriti činjenicom da su u tragediji stradali pulski Talijani jer su Vergarolu kao omiljeno kupalište oni koristili. No, o uperenom prstu govori teza predsjednika autonomne regije Friuli Venezia Giulia, Massimiliana Fedriga, kako je Vergarola prvi i najkrvaviji teroristički čin u Republici Italiji te da su događanja u Puli onog vremena identična današnjim događanjima u Ukrajini ali i glavna misao predsjednika Talijanske unije Maurizia Tremula „kako je neriješena tragedija utjecala na EGZODUS I PROMIJENILA ETNIČKO, KULTURNO I JEZIČNO LICE PULE I REGIJE“.
No nije mi jasna uloga sudjelovanja Borisa Siljana, predstavnika Udruge antifašističkih boraca i antifašista Grada Pule. Kakve veze ima ta Udruga sa zbivanjima iz kolovoza 1946., 15 mjeseci nakon završetka rata. Pružanje podrške? Kome?
Osvrnut ću se tek na izjave Fedrige i Tremula jer bi nas analiza svega daleko odvela.
Izjava Fedrige o najkrvavijem terorističkom činu u Republici Italiji govori tek o krajnjem nepoznavanju i iskrivljavanju povijesti vlastite zemlje: 1946. Republika Italija (vlada De Gasperija) nema NIKAKVIH kompetencija nad Istrom. Uspoređujući događanja u Istri 1945.-1947. s trenutnim stanjem u Ukrajini promašio je za 2 godine: situacija je na vlas slična stanju u Istri 1943. i rasplamsavanju ustanka u Istri nakon Cassibila i generala Castelania, odnosno bezuvjetne kapitulacije Italije (resa incondizionata) od 3. odnosno 8. rujna 1943. ili tzv. Velikog primirja (Armistizio lungo).
Svaka odredba govori o bezuvjetnoj kapitulaciji (vidi knjigu generala G. Castelania: Come ho firmato la resa di Cassibile) - kad je narod Istre, hrvatski i talijanski, ustao protiv fašizma u što se Ukrajina u posljednje vrijeme, s blagoslovom NATO-a, dovela.
Benigne izjave Massimiliana Fedrige opasne su stoga što dolaze iz usta osobe koja obnaša određenu političku funkciju koja može uvelike zatrovati odnose.
Da je tragedija u Vergalori unijela neke promjene o kojima govori Tremul vjerojatno jeste, ali da je promijenila etničko, kulturno i jezično lice Pule i regije sigurno nije. Etničko, kulturno i jezično stanje Pule i regije nastoji promijeniti doktrina nakon prvog ulaska talijanskih snaga u Istru početkom studenog 1918. godine. Pjesnik Gabrielle D'Annunzio, koji ni sam nije znao kome pripada, kako piše Il giornale d'Italia br. 119 od 5. svibnja 1919., u rimskom Augustineumu grmi: van ropska kopiladi sa svojim izmetom i svojim čoporima svinja.
Mussolini pri prvoj posjeti Puli, tek kao parlamentarni zastupnik, 20. rujna 1920. izreče: Prema nižoj i barbarskoj rasi kakva je slavenska, ne treba slijediti politiku davanja slatkiša, nego batina. Granice Italije trebaju biti na Brenneru, Snježniku i Dinari: vjerujem da se tom cilju može žrtvovati 500.000 slavenskih barbara za 50.000 Talijana.
U nekoliko godina nestale su škole, učitelji, svećenici, nikad utvrđen broj Hrvata napustio je Istru, ni intervencije tršćanskog biskupa Bartolomasia ni pape Benedikta XV. nisu pomogle. Mijenjaju se desetci tisuća prezimena i imena, etnonima i toponima ne bi li se promijenilo etničko, kulturno i jezično lice Istre a time i Pule, ali nikako shvatiti da su i Hrvati u Istri svoji na svom od 7. i 8. stoljeća.
Narod je na zulum promptno reagirao Proštinskom bunom i Labinskom republikom, a osvajač krvavo i paljevinom pokazao svoje pravo lice ali i buduće korake svoje „civilizacije“: rastrelamenti nedužnih i paljevina. Rimljani su utvrdili čvrsti pravni poredak (namjerno ne navodim kako su ovi eventualno vaši preci, jer od rimskih krvnih zrnaca pod kopitima Ostrogota, Langobarda, Franaka, ostalih Gota, Francuza i inih malo je ostalo) s osnovnom premisom Pacta sunt servanda.
No, cijelo međuratno vrijeme nijedan međunarodni ugovor, kad je Istra u pitanju, a koji je Italija sama kreirala nije i ispunila.
A onda dolazi 1941. i 250.000 vojnika zaposjesti će prostor od Istre do Boke kotorske s dva načela: onim generala Maria Robottija, zapovjednika Ljubljane: ubija se premalo i drugom – cirkularu C3 od 1. ožujka 1942. generala Maria Roatte zapovjednika Druge armije Ljubljana-granica Crne Gore, ranijeg načelnika Glavnog štaba a koji predviđa: internaciju cijelih obitelji, korištenje talaca, uništenje kompletnih naselja, konfiskaciju imovine… a kad je etničko čišćenje u pitanju: Ako je neophodno nemojte se ustručavati biti okrutni. Čišćenje mora biti široko… sve do potpunog iseljavanja cijelih regija i na njihovo mjesto naseliti Talijane… U odmazdi prema lokalnom stanovništvu treba se rukovoditi načelom ne oko za oko, zub za zub, već glava za svaki zub (piutosto una testa per ogni dente)…
Naređeno - izvršeno: popaljeno, poubijano ili internirano stanovništvo od Istre, Podhuma na Grobinštini do Boke kotorske.
Oko 200.000 mrtvih, interniranih preko 100.000. Popaljeno uglavnom sve. Na talijanskom tlu otvoreno je 200 koncentracijskih, sabirnih i kakvih sve ne logora, razasutih širom Italije, od Gonarsa kod Udina (uglavnom za Slovence), do Fraschetta u južnoj Italiji … Ogromna većina za Slavene, Slovence i Hrvate.
Duž hrvatske obale njih 10-ak od Raba (za Ljubljančane) i Molata do Prevlake pred Bokom. Mit „Italiani buona gente“ (Talijani dobar narod) rasplinuo se kao mjehur od sapunice. I jedna nevina žrtva je zločin, o desecima i stotinama da ne govorimo. No ovdje nije riječ o zločinima, ovdje je riječ o ratnim gubicima a oni su u svakom ratu neminovni. Prevedeno: deseci nevino smaknutih je zločin dok popaljena cijela sela s poubijanim ili interniranim kompletnim stanovništvom neminovni je ratni gubitak. Uslijedio je kraj rata.
Vjerolomna vanjska politika Italije ponovno se pokazala korisnom: kako je, premda članica Centralnih sila, započela I. svjetski rat na strani Antante jer je ova više obećala tuđeg, uglavnom hrvatskog teritorija, tako je i na kraju II. svjetskog rata sjela za stol pobjednika premda je jedna od začetnica rata.
Amerikanci su vrlo brzo procesuirali Hitlerovo društvo. I od Talijana se očekivao Nürnberg. Za njihovog - oko 10.000 političkog, vojnog i policijskog vrha. Među njima i krvnik Primorja i Dalmacije general Mario Roatta. Talijanski sud ga je i osudio na doživotni zatvor (u odsustvu, sklonio se kod F. Franca). A onda je uslijedio šok. Ministrom milosrđa i pravde imenovan je Palmiro Togliatti, dotadašnji potpredsjednik Staljinove Kominterne i građanin SSSR-a.
Togliatti, inače pravnik, piše čuvenu, po njemu nazvanu Amnistia Togliati koja briše sva moguća zlodjela počinjena od strane Talijana tijekom Drugog svjetskog rata, ili kako kaže suvremeni talijanski povjesničar Mimmo Franzinelli: Jednim potezom spužve sve je izbrisano (Colpo di spugna sui crimini fascisti). Nitko od njih 10-ak tisuća nije procesuiran. Prikrivena je istina o vlastitoj odgovornosti za ratne zločine. O poznavanju svega, posebno vlastite, talijanske povijesti najbolje govori izjava predsjednika Francesca Cosigge, inače sveučilišnog profesora ustavnog prava, u intervjuu za list L'Unita 90-ih: „Mi Talijani nismo poznavali grozote koncentracijskih logora. I isto ponovi predsjedniku Tuđmanu u veljači 1992.
Tuđmanu se vjerojatno zavrtjelo u glavi. Togliatti je nazvan ministrom milosrđa ali ne i pravde. Roatta je umro kao veletrgovac međunarodne trgovine. To što suvremeni talijanski povjesničari pišu kako je time narušena uopće ideja amnestije, kako je to učinjeno pod pritiskom prvenstveno SAD-a jer im je Italija trebala kao saveznik u Europi, malo je fajde. Dobar dio suvremene talijanske historiografije pišući o Drugom svjetskom ratu u prvi plan stavlja njemačke zločine dok talijanske jedva da i spominje. Iz stvarnog neznanja, neshvaćanja ili namjere?
Tamara Brussich, predsjednica Zajednice Talijana Grada Pule izjavljuje kako je Pula primjer suživota. I u pravu je. No pitamo i gđu Brussich i gosp. Tremula kakav bi Pula tek bila primjer da se uz komemoraciju za Vergarolu skočilo i do 15 kilometara dalekog sela Šegotići, prve žrtve talijanskog bezumlja i prije fašizma, da je netko od prisutnih skočio i do Lipe, Podhuma na Grobinštini, Raba, Molata ili Iža, spaljene Srime ili Rasline, ili do moga Prvića u Dalmaciji i izrazio žaljenje, saučešće, komemorirao puste paljevine i više od 300.000 nevinih žrtava, što pobijenih što interniranih, poput samog mene. Koji je bio krimen mene trogodišnjaka da sam zajedno s bakom 18. srpnja '42., u skladu s cirkularom C3 generala Roatte, kao talac, jer se otac usudio reći da je on svoj na svom, a mati biva u šibenskom zatvoru gdje mlađi brat uči prvi korake, istjeran iz rodne kuće koja biva zapaljena a mi internirani u sabirni centar zadarskog guvernera Bastianinia na Molat, groblje živih, kako je logor nazvao tadašnji šibenski biskup Jerolim Mileta.
U listopadu smo prebačeni u novootvoreni logor u Fraschettama, izgubljenom selu u zaleđu Frosinonea u južnom Laciju, kampu u kojem je vladala crna glad (al campo fu la fame nerra) da bismo na proljeće „preselili“ na preodgoj u negdašnji Colleggio illirico u Loreto kraj Ancone kako bismo zaboravili svoj barbarski jezik i postali sinovi vučice (figli della lupa) jer sad smo bambini italiani.
A nakon kapitulacije 8. rujna počinje bijeg i 900 kilometarsko pješačenje do spaljene rodne kuće zatvorene tek običnom gražijolom - rešetkom za sušenje smokava i jedinim inventarom - bukalinom, na blagdan sv. Kate, 25. studenog 1943. nakon 530 dana progonstva i 80 dana od bijega iz Loreta.
Četvorogodišnje dijete! S kakvim bi olakšanjem prihvatili ovu žrtvu uz jednu jedinu riječ žaljenja od strane, sada tek nasljednika ondašnjih vinovnika ovih tragedija a daleko od ideje negdašnje odgovorne osobe u upravi grada Rima, koja samo podgrijava potencijalne napetosti, kako će voditi školske ekskurzije na mjesta fojbi ali ne i u Gonars, Fraschette, Lipu, Podhum, Rab, Molat …
Stoga odgovor svim sudionicima, gospodinu Tremulu posebno: ova je politika, nastojeći promijeniti etničko, kulturno i jezično lice Pule i regije od Savudrije do Privlake rezultirala egzodusom.
K tome, uvijek, pa i ovom prilikom, nepotpuna istina je ravna neistini. S njom se, svjesno ili nesvjesno, lako i neodgovorno manipulira. Posljedice mogu biti pogubne!
Gospodo, proučite istraživanja vaših sunarodnjaka Carla Spartaca Cappogreca, Mimma Franzinellia, Alberta Madreolia, Nicolette Bourbaki i drugih. Knjige se pišu da bi se čitale.
I na kraju, ne poistovjećujem narod i politiku: imam izvrsne prijatelje Talijane, od Gorizie i Trevisa do Latine, Agrigenta i Cagliaria.“
Ante Cukrov
Poreč
Edi Pastrovicchio pokušao je sudski osporiti za Grad Vodnjan izrazito negativnu nagodbu u Barbarigi koju je sklopio njegov prethodnik Klaudio Vitasović. Na prvom stupnju je izgubio ali najavljuje žalbu
Naime, osim nevjerojatno kratkog roka, u koji se guraju i subota i nedjelja, u tekstu natječaja piše da se pisane prijave trebaju dostaviti isključivo osobno na adresu PUO Labin
Ujutro donosimo detalje sudskog postupka u kojem je vodnjanski gradonačelnik Edi Pastrovicchio pokušao srušiti neke odluke svoga prethodnika Kladio Vitasovića * Analizirali smo i neke događaje s posljednje dvije sjednice vodnjanskog Gradskog vijeća * Sutra rasplićemo i priču o (ne)transparentnosti i mogućim nepravilnostima pri provedbi natječaja za zapošljavanje u Pučkom otvorenom učilištu Labin
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
