Pulski dogradonačelnik Gordić umirovljenicima poručio da sedam minuta hoda do parkinga nije problem. "Ako ne mogu hodati, kako mogu voziti!?". Dominik Janović: "To je strašno i diskriminirajuće!"

Ovotjedno glasanje o uvođenju novog modela parkiranja s tisuću sati godišnje po povlaštenoj cijeni, u Gradskom je vijeću očekivano izazvalo burnu raspravu, ali donijelo i jedan popuno neočekivan komentar. Neki bi ga nazvali rubni, dok drugi bez dileme kažu da je otišao i – preko ruba. 

Odgovarajući na primjedbe vijećnice Danijele Križman s Nezavisne liste Lorene Boljučnić, kako je nemogućnost parkiranja duljeg od dva sata u samom centru grada ograničavajuća za građane iz udaljenijih naselja, slabije povezanih gradskim prijevozom, ali i za umirovljenike i osobe koje bi ovu zonu htjele koristiti prilikom, primjerice, odlaska u kazalište, za što dva sata nisu dovoljna, dogradonačelnik Siniša Gordić izgovorio je jednu, u najmanju ruku, problematičnu rečenicu.

Gradonačelnik Peđa Grbin i Siniša Gordić

"Ako ne može hodati..."

-  Vezano za parking, odnosno za umirovljenike koji dolaze u kazalište, više sam puta govorio o tome da očito u Puli, nažalost, prevladava onaj stav da bi trebalo autom ući u kazalište, u teretanu, da bi trebalo autom ući u trgovački centar. Kao što je rekao kolega Červar (Branimir Červar, vijećnik IDS-a, op.n.), mi smo više puta isticali - ako parkirate na parking preko puta stare mljekare, vama od tamo do centra grada treba sedam minuta laganog hoda. Znači, sedam minuta laganog hoda nije problem za nikoga! Ako neki penzioner, sad nemojte me krivo shvatiti, nije sposoban hodati, onda se postavlja pitanje kako može upravljati osobnim automobilom!? Zato što je za hodanje potrebna nekakva motorička sposobnost“, rekao je Gordić, nastavivši ovo proizvoljno medicinsko tumačenje u sličnom stilu: „U upravljanju automobilom je isto tako nužna stvar, znači, da morate imati motoriku“.

I bez da se krivo shvati, nažalost, ova je izjava problematična upravo ako se shvati onako kako je izgovorena. Prvenstveno zbog toga što nije točna! Činjenica da osoba ne može hodati ni približno ne znači da ne može upravljati i vozilom, a nepoznavanje takvih činjenica u samom gradskom vrhu zabrinjavajuće je, tim više što bi se upravo tamo trebao kreirati kvalitetniji život za osobe smanjene pokretljivosti.

Što o ovoj izjavi pak misle predstavnici samih umirovljenika, na koje se ona prvenstveno podnosila, pokušali smo doznati prvo od  Maura Ukušića, predsjednika pulskog ogranka Hrvatske stranke umirovljenika, inače koalicijskog partnera vladajućih IDS-a i SDP-a u pulskom Gradskom vijeću, no neuspješno.

Politički predstavnik umirovljenika, naime, ne samo da nije htio prokomentirati izjavu dogradonačelnika, već nam je, čim smo se predstavili, odbio dati ikakvu izjavu, poklopivši nam potom slušalicu.

Dominik Janović

"To je strašno!"

Za mišljenje smo upitali i predsjednika Udruge cerebralne paralize Istarske županije Dominika Janovića. Ne predstavlja možda umirovljenike, no itekako je pozvan da govori o ovoj temi. Naime, osim što o kretanju osoba smanjene pokretljivosti sve zna i iz prve ruke, Janović se gotovo svakodnevno bori protiv opće raširenog nerazumijevanja i „trpanja svih osoba s invaliditetom u isti koš“. Bili oni umirovljenici ili ne.

-  Pa, svi ćemo jednog dana biti umirovljenici!, veli Janović, koji je zgrožen izjavom koja se jučer čula u vijećnici, u kojoj je nešto ranije i sam bio govornik povodom novosti u najmu prostora u Društvenom centru Rojc.

- To je strašno, ali i diskriminirajuće! Osobe s invaliditetom su jučer na Gradskom vijeću spomenute u više konteksta, ali ova izjava pokazuje da je njihovo razumijevanje samo administrativno, veli Janović.

Na pitanje je li osoba koja ne može samostalno hodati sedam minuta zaista automatski nesposobna za upravljanje vozilom, odgovara brzim i kategoričnim „ne“  koje je, osim poznavanja materije, i rezultat njegovog vlastitog iskustva. Dominik, koji živi s cerebralnom paralizom i za kretanje se služi pomagalima, konkretno štakama, iskusni je vozač koji u svom prilagođenom osobnom automobilu svakodnevno sudjeluje u gradskom prometu.

-   Izjava da osoba koja ne može hodati sedam minuta ne može voziti auto u najmanju je ruku smiješna, ali me i uznemiruje. Postoje osobe, poput distrofičara, koje ne mogu hodati ni 30 sekundi, a voze automobile. Teško je i pobrojiti sve primjere, rekao je Janović, dodavši da očekuje i što žurniju reakciju nezavisnog gradskog vijećnika Marina Giljanovića, koji u Vijeću na svojevrstan način zastupa i interese osoba s invaliditetom.

Vijećnika Giljanovića međutim jučer nismo uspjeli kontaktirati, ali ćemo njegov stav svakako prenijeti naknadno.

Što se zastupnika interesa umirovljenika tiče, pak, sreće nismo imali ni na drugoj adresi. Ostali smo, naime, uskraćeni i da komentar dogradonačelnikove izjave kada je u pitanju predsjednik Udruge Sindikata Umirovljenika Hrvatske (USUH) Pula-Pola Drago Marić, inače i bivši SDP-ov gradski vijećnik, koji funkciju krovne osobe umirovljeničkih sindikata obnaša još od 2024. godine. Marić, koga smo kontaktirali telefonski, obećao nam se javiti naknadno jer je u trenutku poziva bio spriječen vožnjom, no do zaključenja teksta povratni poziv nismo primili.

Koliko minuta je sedam minuta hoda?

Konačno, iako za ovu priču manje bitno, ali ni slučajno nebitno, provjerili smo koliko zaista traje put od parkirališta kod bivše mljekare do tržnice i kazališta koji je Gordić savjetovao umirovljenicima (koji voze).

Prije no što donesemo  podatke našeg mjerenja, ipak, vrijedi podsjetiti da na ovoj trasi, odmah nakon parkirališta, na jednom dijelu prestaje nogostup pa je potreban prelazak na drugu stranu ulice. Ne bi ovo bilo posebice problematično, da na drugoj strani ulice uskoro također ne nestaje nogostup, a povratak na prijašnju stranu (na kojoj sada ponovno postoji nogostup!) nije moguć jer nema pješačkog prijelaza. Ukratko - dio ovog puta predloženog za umirovljenike, put je koji je sve samo ne za predlaganje.

Konačno, hod, na koji smo krenuli sa samog srca parkirališta, kontroliranim korakom, koji je i dalje vjerojatno brži i "sportskiji"od onoga što bismo mogli okarakterizirati "ležernim" ili prosječnim, trajao je oko 12 minuta do tržnice i punih 14 do ulaza u zgradu INK.

Sedam minuta, dakle, zaista, ali puta dva!

Gdje nema nogostupa, nema ni prijelaza