'Di si bio '91 je važnije od lijeka za sve bolesti

Gazda Krešo obećao je da će ovaj vikend na piće dovesti poznatog beogradskog advokata Dušana Hadžitonića. On je naime 'consigliere' od Jamezdina Kurtovića, o čijem ulaganju u sadnju 20.000 borova između Marčane i Duge Uvale se već povela žustra rasprava u gostioni 'Šepava vjeverica'. Nova investicija u pelud bora i pastu od smole iz zelenih šišarki zaprepastila je ovu skupinu politički nekorektnih, društveno neprilagođenih i imunokompromitiranih.Najviše se novom gostu obradovao konobar Bane. Bivši novinar koji je u zadnjoj redakciji u kojoj je radio, dobio otkaz jer je 'slučajno' ljubovao sa ljubavnicom od glavnog urednika.

Gazdarica Loredana (gleda kroz prozor): ćo moj, evo ga ide ovaj tvoj Srbin.

Konobar Bane: Misliš Krešin Srbin?! Točan je Bogami. Rekao je u 11.55 i evo ga stiže. 

Gazda Krešo: nevjerojatna preobazba iz zapuštene bitange kakvog ga pamtim, u discipliniranog yuppiea. Kapa dole. 

Ex-pijanac Jozef: sigurno je na kokainu non-stop. 

Gazda Krešo: dajte molim vas nemojte maltretirani čovjeka sa pitanjima 'di si bio '91? i slično. 

Gazdarica Loredana: zašto ne? Meni je to bila jedna od najljepših godina. Udala sam se i rodila prvo dite. Netko je plakao od tuge, netko od sreće. Stari život završava, novi život počinje bez obzira koja je godina.

Dušan Hadžitonić (pruža ruku Kreši): di si legendo, care, kralju, tigre, ašu!?

Gazda Krešo: di si Dule. Šta ima, kad si stigo'? 

Dušan Hadžitonić: po Istri sam već mjesec dana. Zamisli, nitko me još nije pitao gdje sam bio '91? Kakvo olakšanje.

Dr. Lattinger: nas bi zanimao vaš projekt uzgoja i proizvodnje peludi od bora i paste od smole iz zelenih šišarki. Možete nam nešto više reći o tome. To je panaceja. Sve liječi.

Gazdarica Loredana: nas bi ipak više zanimalo gdje ste bili '91?

Konobar Bane (obraća se dr. Lattingeru): doktore, ipak sam ja bivši novinar. Znamo da vas više zanima lijek za sve bolesti, ali ovo je važnije. Uostalom, i ti si došao u Istru pobjegavši iz Zagreba u Pulu jer ti je žena Srpkinja. Zato poslušajmo, takve priče znaju imati terapeutski učinak.

Dušan Hadžitonić: ma gledajte, nemaju svi ljudi istu predodžbu stvarnosti. Za mene je '91 bila okrutna u svakom pogledu, ne samo zato jer sam rođen od roditelja Srba i zatekao se u Puli. Pobjegli smo jer je otac bio vojno lice. Ali ja sam tada već bio upao u jako loše društvo propalica, narkomana i društvenog taloga, zbog čega mi je - kada danas gledam na to vrijeme - odlazak zbog rata bio pun pogodak. Ispada da me je rat spasio od sigurne propasti.

Ex-pijanac Jozef: kako znaš da bi baš tako loše završio. Zar je '91-e bilo toliko droge u Puli?

Dušan Hadžitonić (osmjehuje se): bio je tu još jedan faktor kod odlučivanja. Razmišljao sam, tamo bi mi moglo biti dobro, obilazit ću poznate beogradske žuraje, SKC i Akademiju. Bio sam pod utjecajem filma 'Kako je propao R'N'R, slušao sam EKV i Partibrejkerse. Ali stvarnost me demantirala.

Konobar Bane: šta je bilo? Pa nije tamo bio rat? Bio si među svojima.Dušan Hadžitonić: ajme majko! Za one koji ne znaju, Beograd je već početkom 90-ih sličio na nešto između Bejruta i Chicaga. Ludi Srbi koji skaču jedni preko drugih u borbi za vlast I prevlast u politici i na ulici. Hrpe nacionalističkih kretena koji bljuju mržnju preko RTS-a. Dakle šizofrenija. Vidite, ja se tamo nisam dugo zadržao, ali sam bio izbjeglica. Jednom mjesečno u nekoj garaži na Voždovcu su nam dijelili humanitarnu pomoć koja se sastojala od nekoliko 'lunch paketa' NATO vojske. Da nisam doživio, ne bih vjerovao. Nikad ne zaboravim riječi jedne žene iz Slavonskog Broda; Isuse, da sam znala kao ćemo završiti, nikad ne bih napuštala Hrvatsku. A ja sam si mislio: da nisam ovdje, ležao bih u bolnici ili na groblju. Ovo je privremeno. Ovo je primjereno. Bogu hvala.

Čistačica Dragica: kod nas je u trećem srednje došao dečko izbjeglica iz Vukovara. Roditelji su mu bili u hotelu u Rapcu, a on je bio u učeničkom domu ovdje u Puli. Tada sam vidjela što znači izreka 'život ni na nebu ni na zemlji'. Pun straha i nade. Kažu da je iskustvo izbjeglištva jedno od najdubljih iskustava iz vremena naših predaka. 

Dr. Lattinger: čovjek je nomad, a rat je pokretač. Danas opet imamo pune gradove izbjeglica i migranata. Kakve strašne sudbine. Kuda ovo sve ide?

Dušan Hadžitonić: život piše romane. Svatko nosi svoj križ, svatko živi svoju karmu. Moja najveća trauma iz tog vremena počiva u činjenici da su tada Beogradom, ali i ostalim mjestima 'krstarili' Arkanovci koji su ulazili u tramvaje, gradske autobuse i kafiće te izvlačili muškarce koji su posjedovali samo jedan dokument - službeni karton na kojem je ćirilicom bilo napisano 'izbeglica'. Srbijanci su bili ljuti što moraju ginuti za SAO Krajinu, a mi smo se čudili gdje je ona slavna gostoljubivost koju smo gledali na televiziji?

Gazdarica Loredana: prema ovoj priči ja bih prije rekla da si ti mogao postati samo još veći klošar i narkoman. Na kužim kako si postao odvjetnik?

Dušan Hadžitonić: ljubav me spasila. Srećom sam volio pisati pisma, pa sam ostao u kontaktu sa Ksenijom Hodak, jednom od najboljih matematičarki koje su išle u pulsku Gimnaziju. Ona je već 1990. otišla na razmjenu učenika u Wichitu, grad na rijeci Arkansas u Saveznoj državi Kansas. Pomogla mi je oko prikupljanja dokumenata kod postupka razmjene. Tako sam dospio u obećanu zemlju Ameriku, gdje sam završio 'school of law'. Ništa naročito teško. Nisam imao izbora. Spasio me Ksenijin disciplinirani način života. Učenje, učenje i opet učenje, dok ne diplomiraš. A ja sam lako upao u tu šemu, jer mi je otac vojno lice pa su mi red, rad i disciplina došli kao terapija.

Ex-pijanac Jozef: Ksenija Hodak mi ne zvuči kao srpsko prezime!?

Dušan Hadžitonić: da, to je samo jedan od blistavih momemata u trenucima zlokobnih životnih preokreta. Mi smo bili ljubav iz osnovne škole. Njezini su Hrvati iz Like. Čak malo previše Veliki Hrvati, koji su joj sugerirali da se ipak ne vraća u Domaju i nek' ostane u Americi. Ona i ja nismo imali vremena za nacionalizam. Kada živiš u tuđini daleko od kuće, shvatiš da granice postoje samo u glavi.

Čistačica Dragica: divno ste to rekli. I šta je bilo dalje? Mislim sa vašom ljubavi i općenito...

Gazda Krešo: čekaj malo. Pusti romantiku, daj ti nama reci kako da se mi 'ugradimo' u ovaj projekt kojeg vodiš za Jamezdina. Ljekoviti dodatak prehrani od stabla kojeg imaš u svakom kutu ove zemlje - to bi mogla biti naša 'zlatna žila'.

Dušan Hadžitonić (svima): vrlo rado ću vam to ispričati neki drugi put, sada jako žurim. Iako, Jamezdinova priča je još zanimljivija. On je od rata pobjegao u Katmandu. Kasnije je iz Indije otišao na Tibet gdje je primio učenja škole tibetanskog budizma Karma Kagjü. Možda next time.