"Se domislin da mi je jedan danas zrel čovik poveda da se još domišlja kad ga je otac prvi put popelja na samanj u Žminj kad je ima okoli šest let, te kako su pokle šli u oštariju nešto popit. Otac mu је naruči pašaretu koja mu je bila tako dobra da i danas kad popije pašaretu taj gušt ga torna na prvu, magari je već pasalo već od šezdeset let. Forši je to razlog da se ona još vajka dela", kazao nam je za našeg posjeta marljivoj pazinskoj obitelji u lipnju 2007. Renato Ferenčić, srednji od trojice braće koji su nam tada, sa svojim suprugama i još živim ocem Josipom Pepijem izašli ususret * Evo njihove priče
"Se domislin da mi je jedan danas zrel čovik poveda da se još domišlja kad ga je otac prvi put popelja na samanj u Žminj kad je ima okoli šest let, te kako su pokle šli u oštariju nešto popit. Otac mu је naruči pašaretu koja mu je bila tako dobra da i danas kad popije pašaretu taj gušt ga torna na prvu, magari je već pasalo već od šezdeset let. Forši je to razlog da se ona još vajka dela", kazao nam je za našeg posjeta marljivoj pazinskoj obitelji u lipnju 2007. Renato Ferenčić, srednji od trojice braće koji su nam tada, sa svojim suprugama i još živim ocem Josipom Pepijem izašli ususret * Evo njihove priče
Ne reklamira se, a imaju je gotovo svi istarski ugostitelji. Nenametljiva, jedna je od postojanijih kulturoloških simbola Istre. Brend koji to nije. Opisana je kao osvježavajuće bezalkoholno piće od biljnih ekstrakata. Ime joj je - pašareta (originalno 'pasareta').
Štogod posrijedi bilo, tradicija, nostalgija, upečatljiva crvena boja, zvučan naziv ili sam okus, tajnu pašarete treba potražiti u Starom Pazinu, gdje samozatajna i marljiva obitelj Ferenčić, neprekinuto od 1924. godine, uključujući i Drugi svjetski rat, proizvodi pašaretu ili, u originalnom nazivu s ambalaže, Pasaretu (tada bez slova 'š), koja je kroz generacije postala simbolom tradicije i svojevrsni identitet Pazina i Pazinštine pa i cijelog Poluotoka.
Mnogi Istrijani ( i ne samo oni) koji žive ne drugim kontinentima uvijek nakon godišnjeg odmora u svom zavičaju, u povratku nose u Amerike i Australije par boca pašarete.
U povodu impresivnih 100 godina proizvodnje bezalkoholnih pića, među kojima i kultne Pasarete, gradonačelnica Suzana Jašić sa suradnicama posjetila je danas proizvodni pogon obitelji Ferenčić na Starom Pazinu.
O samozatajnosti, posve nespojivoj brutalnoj globalizaciji i agresivnim, sveprisutnim osvajačima kupaca, govori već i to da smo obitelj prilično dugo nagovarali da uopće istupi javno.
- Nitko od nas nije htio u novine. Niti želimo da nas uzdižete. Takvi smo kakvi smo, kazao nam je tada za Glas Istre naš glavni sugovornik Renato Ferenčić.
No, fenomen pašarete osvjetljavaju sljedeće njegove riječi, koje prizivaju Proustove madeleine kolačiće i putovanje u prošlost.
"Se domislin da mi je jedan danas zrel čovik poveda da se još domišlja kad ga je otac prvi put popelja na samanj u Žminj kad je ima okoli šest let, te kako su pokle šli u oštariju nešto popit. Otac mu је naruči pašaretu koja mu je bila tako dobra da i danas kad popije pašaretu taj gušt ga torna na prvu, magari je već pasalo već od šezdeset let. Forši je to razlog da se ona još vajka dela, kazao nam je za posjeta čuvenoj pazinskoj obitelji Ferenčić u lipnju 2007. godine Renato Ferenčić, srednji od trojice braće koji su nam tada, sa svoji suprugama i još živim ocem Josipom Pepijem izašli ususret i bili nam srdačni domaćini cijeli dan.
- Nikad nismo dali nanke jednu reklamu. Nikad. Imam jednu prijateljicu koja dela u marketingu u Puli i ona nije mogla kapiti kad sam joj rekao da nikad nismo reklamirali pašaretu. Rekao sam joj da treba pitati onog koji u trgovini među 500 drugih boca uzme baš našu pašaretu, kazao je Renato.
- Pustimo da nas proizvod reklamira, dodao je najstariji brat Franko.
Pitamo ih u čemu je tajna napitka. Kažu: »Tajna je u recepturi sirupa. Tajna je odnos aroma u sirupu". Uz vodu, šećer i voćne arome agruma, ključni sastojci ostali su tajna već 100 godina.
Uzimamo u ruke najstarije primjerke bočica. Franko kaže: "Te boce čuvamo kao zlato. Jedine su, unikatne".
(Foto arhiv - obitelj Ferenčić 2007. godine)
- Tada su sve boce imale šćinku kao čep. Samo u Pazinu je nekad di bilo četiri proizvođača sode i bezalkoholnih pića, a vjerujem da ih je tada u Puli, Rovinju, Poreču bilo još više. Danas smo u cijeloj Istri ostali samo mi, kazao je Franko.
Inače, nono je počeo s proizvodnjom sode, prioritet su bili šifoni. "Kad sam je bija mali, delala se i menta", dodao je Renato i istaknuo da od 1924. do da nas nikad nisu prekinuli proizvodnju!
Obrt je te daleke 1924. počeo njihov nono Giuseppe Fiorencis odnosno Josip Jože Ferenčić, a nakon njegove smrti 1958. njegov posao je nastavio njegov sin Josip Pepi.
Oni su treća generacija i danas su najvjerojatnije najstariji obrt u Istri.
Djed je davno ručno punio sirup u posebne boce koje se danas više ne proizvode, ustajao se u 4 u jutro i nakon punjenja razvozio „pijaču“ automobilom ( jednim od 4 koja su tada vozila po cestama Pazina) u nekoliko oštarija u Pazinu.
Pašareta preživjela i Nijemce i partizane
Njihov nono Josip Jože Ferenčić rođen je 1899. u Pazinu kao prvo od devetero djece Mateta i Katarine. Kao mladić služio je vojsku pod Austrijom na Karpatima, u is točnom dijelu Mađarske, a po povratku zaposlio se kod svog barbe Liberata Ferenčića, koji je u Pazinu imao gostionicu, plesnu salu i proizvodnju pića.
Ubrzo postaje njegov partner, a već 1924. kupuje i počinje vlastitu proizvodnju. U to je vrijeme u Pazinu postojalo još nekoliko punionica (Kobal, Čiribirac).
Tijekom 1929. započinje s probama na novom piću te miješa različite vrste aroma kako bi stvorio svoj originalan i prepoznatljiv proizvod.
Tada nastaje piće koje i danas poznamo kao - pašareta.
U Firenci 1. rujna 1931. dobiva zlatnu medalju za specijaliziranu i higijenski urednu proizvodnju, i od tada obrt koristi naziv "Premiata fabbrica di acque gazzose e seltz".
U to vrijeme boce nemaju čep, v ć se nakon punjenja zatvaraju staklenom šćinkom koja se nalazi u bocui, a 1935. šćinku zamjenjuje krunski čep.
(Foto: Danas gradonačelnica Pazina Suzana Jašić u posjeti braći Ferenčić)
Jože širi djelatnost i 1938. dobiv predstavništvo za pivo Metzger, koje dobiva iz Udina i distribuira u lokale koje pokriva svojim proizvodima diljem Istre.
U to predratno doba samo u Pazinu bilo je više od 25 oštarija. distribucijom piva prestaje 1940.- 41., jer nedostaje goriva za kamione, te se za prijevoz pića počinje služiti konjskom zapregom.
U to predratno vrijeme samo u Pazinu bilo je više od 25 oštarija.
S distribucijom piva prestaje 1940./41. jer nedostaje goriva za kamione te se za prijevoz pića počinje služiti konjskom zapregom.
S vremenom su konji zapamtili svaku gostionicu na putu, pred svakom bi stali bez posebnog upozorenja, zbog čega je Josip od jednog do drugog odredišta znao i prespavati. Tijekom Drugog svjetskog rata Josip Jože počinje sa samostalnom proizvodnjom sirupa za sve proizvode, jer je nabava sirupa od 1943. bila nemoguća.
Tih godina Ferenčić proizvodi i šifon (seltz) - bocu sa soda vodom, a za potrebe popularnog i jeftinog špricera.
Poslije rata, 1953.. dobiva dozvolu za proizvodnju soda vode i vođenje zanatske radnje, a naziv radnje je ‘Ferenčić Josip - soda voda’. Njegov sin Josip Pepi (koji je i prje radio s njim) nastavlja priozvodnju nakon njegove smrti 1958. i vodi poslovanje do 1998., kada odlazi u mirovinu, a posao nastavljaju njegovi sinovi Franko, Renato i Feručo.
Zbog šire simbolike pašarete, koju u prošlosti u Istri nisu proizvodili samo Ferenčići (ali su se jedini održali), vrijedi ponoviti dio podlistka prof. dr. Miroslava Bertoše objavljenog svojedobno u Glasu Istre, u kojem je ugledni istarski povjesničar oživio rano poraće u Puli 1949. i 1950. Doži- vljavajući to nemirno doba kao dječak, Bertoša piše: "Fešte – jednako crkvene, još neistisnute, kao i političko-ideološke koje su uzimale sve više maha - bile su privlačne zbog općeg opuštanja, ali i zbog prilike da se popije famozna 'pašareta'... No, 'pašaretom' se nazivalo i bacanje pločastih oblutaka koji bi, hitnuti vodoravno, skakutali po površini vode. Tadašnja je faza našeg života upravo ličila na 'pašaretu', na bačeni oblutak koji je skakutao po vodi"
U feljtonu, pak, o pulskim oštarijama za Drugog svjetskog rata od 1939. do 1945. Franko Lukež oživio je i svijet boća i zogadora u pulskim gostionicama, pa tako i u onoj Domenica Gorlata, koji je tada opskrbljivao cijeli grad svojim bijelim, žutim i crvenim - pašaretama. I te su bočice imale staklenu kuglicu kao čep, koju su djeca koristila za igru klikerima. Lukež piše: "Mularia je bila cjenjenija što je u džepu imala više s'cincha de passereta"
Za izglasavanje rebalansa (zbog težine i značaja dokumenta) moralo je glasati 12 od ukupno 22 vijećnika. No 'Za' je ruku diglo 11-ero vijećnika/ca (NLFZ, SDP, HDZ i nezavisni vijećnik Milan Rašula), dok je 'Protiv' glasalo njih šestero: svo četvero vijećnika/ca Možemo te dvije (jedine prisutne) IDS-ove vijećnice Elena Puh Belci i Monica Derocchi
U noći s petka na subotu u Valturskoj ulici evidentirane su razmirice između članova obitelji te pritom nisu utvrđeni elementi prekršaja ni kaznenog djela, navode iz policije
Advent u Areni, svakako daje veliku razliku u odnosu na prijašnje godine i to naravno u pozitivnom smjeru. Ukrašenost Arene je nešto također posebno, imamo pravi zimski i božićni duh, poručila je Nikol Gavrić iz Pule * Puno je ovdje male djece, starijih sugrađana, odnosno ljudi koji neće klizati, ali su došli uživati u čaroliji s ovako adventski ukrašenom Arenom. Ove godine smo podigli ljestvicu Adventa u Puli, tako da ova lokacija nije atraktivna samo našim građanima, već i onima izvan Pule, kazala je ravnateljica Pula Film Festivala Tanja Miličić
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
