Puljanin Axel Grgorić: Važnije je kakav sam čovjek, nego što imam u hlačama!

Siguran u ono što osjeća bio je, priča nam 33-godišnji Puljanin Axel Grgorić, već u četvrtom razredu osnovne škole, kada je na školskom izletu na Bjelolasici izabran za Mistera Bjelolasice. No, najljepši dečko natjecanja bio je zapravo - djevojčica.

Danas je Axel u procesu promjene spola. Prije 12 godina započeo je mukotrpan proces i, kao posljednja faza promjene, pred njim je još skupa i složena "donja operacija" kojoj pokušava pristupiti već dugo vremena. Nažalost, ovakva operacija još uvijek nije pokrivena zdravstvenim osiguranjem, niti dostupna u Hrvatskoj, pa je njegova prijateljica Tamara na platformi Go Get Funding pokrenula kampanju da bi mu pomogla prikupiti potrebnih 27 tisuća eura.

Ljudi se boje nepoznatog

Axel mi, dok pričamo opušteno u jednom pulskom kafiću, odmah priznaje da cilj kampanje nije puko skupljanje novca, već osvijestiti društvo da postoje i različiti ljudi oko nas koje ne treba osuđivati. To je glavni razlog što je pristao na razgovor za naš portal.

- Ne sramim se onoga što jesam. Dobar sam čovjek, dobar radnik. Uporan, sve ono što sam postigao, postigao sam sam, nisam naučen niti želim moliti, ponosan sam na sebe i to gdje sam danas. To što sam transrodna osoba je moja osobna stvar koja nikoga ne ugrožava. Ljudi se, eventualno, boje stranog i nepoznatog i moja je uloga da im svojom osobnošću pomognem da taj strah prebrode. Važnije je kakav sam čovjek, nego ono što imam u hlačama, iskreno progovara Axel.

Priča nam kako se još od malena nije dobro osjećao u svojoj koži. Iako je rođen kao žena, uvijek se identificirao kao muškarac. Kao dijete se nije igrao lutkama, nije želio nositi haljine, a kako je odrastao, počeo se sve više osjećati kao stranac u vlastitom tijelu.

Mrzio sam svoj odraz u ogledalu

- Mrzio sam ogledala, svoj odraz u njima, kada bih se vidio, nisam vidio sebe. Ja sam bio negdje unutra, zarobljen u tijelu koje mi nije pripadalo. To je čak i tijelo samo znalo, nikada, primjerice, nisam dobio menstruaciju, imao sam viška muških hormona... Bio sam dečko koji je morao izaći van, priča nam.

U međuvremenu je, kada je nastupio pubertet, svoje ženske atribute skrivao širokim majicama i muškom odjećom i bio sve nesretniji, zatvoreniji.

- Znate, prema statistikama, čak 80 posto transrodnih osoba počini suicid prije 21. godine. Duboko su nesretni, neshvaćeni i ne vide izlaz. I ja sam počeo svašta prebirati po glavi i onda rekao: dosta je, moram učiniti sve da budem dobro, da postanem ono što zaista jesam. Kako sam tada odrastao u Domu za nezbrinutu djecu "Ruža Petrović" i imao veliku potporu prijatelja, ali i osoblja, počeo sam proučavati i čitati o promjeni spola i odlučio da to moram napraviti, kaže Axel.

Na moju opasku da je to bila velika odluka jasno odgovara: ne odluka, bila je to potreba!

Nakon čak šest godina pretraga, obilaženja liječnika, godine dana pohođenja psihijatra i endokrinologa, cijeli stručni tim složio se s njim i dao mu zeleno svjetlo da krene u tranziciju.

Šifra F64

- To je bio jedan jako dug, predug proces, no nisam posustao. Nakon svega krenulo je "loptanje" s tim tko mi mora izdati hormone, a onda je na red došla i mastektomija. Iako su mi liječnici govorili da ću prije doći na red ako kao šifru operacije upišu, primjerice, cistu ili neku bolest, nisam to htio. Inzistirao sam da se operacija napravi pod šifrom F64, što znači poremećaj spolnog identiteta. Čekao sam dugo, ali i dočekao.

Prvi sam muškarac kojem je u Hrvatskoj to uspjelo i ponosan sam ako će moja borba nekom pomoći, veli nam Axel. Na pitanje je li u tom dugotrajnom procesu naišao na osude okoline, navodi da nije.

- Nevjerojatno, ali nisam imao neugodnih iskustava. Svi su prijatelji bili uz mene, bodrili me, poticali da budem još jači. Bilo je uspona i padova ali nisam želio odustati. Nisam imao neugodnih iskustava ni od svoje okoline, ni u pošti u kojoj trenutno radim, a riječ je o jako velikom sustavu u kojem svakodnevno komuniciram s velikim brojem ljudi, priča sa smiješkom.

- A roditelji?

- I oni su prihvatili. Iako sam dio djetinjstva morao provesti u domu, danas smo u korektnim odnosima i čujem se i s mamom i tatom. Nemaju problem s tim da sada imaju sina jer su to ionako oduvijek znali. Doduše, majka je bila u šoku kada sam joj rekao za operaciju, no ja bih to učinio svejedno - imao njihovo potporu ili ne.

Jedino neugodno iskustvo koje je imao bilo je, priznaje nam, s ginekologom. Naime, u procesu promjene spola morao je obaviti i niz ginekoloških pregleda, a jedan pulski ginekolog izbacio ga je iz ordinacije, uz riječi da ga ne želi pregledati jer nije žena, čak i nakon što mu je Axel sve prethodno objasnio.

Hormone mora sam plaćati

- Imao sam tada 20-ak godina, povukao sam se, no i danas to ne mogu shvatiti. Danas, pod hormonima, s bradom, svima je već na prvu jasno da pričaju s muškarcem. Nekada nije bilo tako i ljudima na prvu nije bilo jasno jesam li cura ili dečko.

- Kakogod, bolnički ginekolog koji me je primio bio je i više nego fer i ljubazan i sve sam odradio. Morao sam, valjda, proći neko negativno iskustvo da bi se stvari kasnije same posložile, veli nam. Dodaje da će cijeli život uzimati hormone i, nažalost, morati ih sam plaćati jer HZZO to ne pokriva.

Na pitanje boji li se operacije koja će mu promijeniti život, jasno i bez ustezanja veli: Ma kakvi, pa jedva čekam! Bio sam presretan kada sam se riješio grudi, kaže Axel, i dodaje da si je, kao rok u kojem je mora obaviti, zadao dvije godine.

- Nažalost, od posla ne mogu uštedjeti dovoljno novca. Odlučio sam: dignut ću kredit, otići u Beograd kod doktora Đorđevića koji je najbolji u tome. Bit ću napokon kompletan i sto posto sretan, ushićen je Axel i dodaje da je potrebno biti psihički jak i stabilan da bi se to moglo izdržati.

Transrodne osobe često odlaze vani, zbog liberalnijeg okruženja i činjenice da se takvi zahvati ne moraju plaćati. No, ja to ne želim. Najgore je iza mene, ja volim Pulu, ne želim nikamo ići i svaka, ma koliko mala pomoć, dat će nam vjetar u leđa.

- Vama?

- Da, mojoj curi i meni. Ona je u svemu uz mene, veli nam Axel dok mu se lice razvlači u osmijeh. Priča mi da su se upoznali, postali prijatelji, a onda joj je, kada je shvatio da bi tu moglo biti i nešto više od prijateljstva, odlučio reći istinu.

- Rekao sam joj u glavu: da sam osoba u tranziciji spola i ispričao moje planove, a ona na to nije ni trepnula. Rekla mi je: Čekaj, nisam ti ja završila ispričati svoje. Tada sam znao da je to - to. Zajedno smo pet godina, digli smo kredit, kupili stan i planiram da jednog dana budemo pravi muž i žena.

Njega, doznajemo, nikada nisu zanimali muškarci, a ona je heteroseksualna. Zaljubila se u njega kao u muškarca ostala uz njega i kada je doznala da pravi muškarac tek treba postati. Svoju vezu namjeravaju okruniti brakom. I njezini roditelji prihvatili su ga kao zeta i pružaju im potporu.

Promjena dokumenata

Axel je promijenio ime, a sada bi želio promijeniti i oznaku spola na dokumentima. To je, navodi, komplicirana i spora procedura u kojoj institucije ni ne znaju koje sve papire za to mora skupiti. Na kraju o tome, veli nam, odlučuje komisija iza zatvorenih vrata.

- To je zapravo suludo, neka me zovu, pa vidjet će što sam, veli Axel. I ima pravo, ispred mene sjedi šarmantna i elokventna mlada osoba. Iako je spol zapravo nebitan, nema sumnje da se u ovom slučaju radi o muškarcu koji zna što želi. Pomognimo mu da bude kompletan.

Axelova djevojka, zbog poslovnih obaveza, nije mogla biti s nama na razgovoru. No, naknadno nam je ispričala kako su se upoznali. Ime je, zasad, odlučila ipak sakriti.

Prijateljstvo postalo dublje

- Upoznala nas je zajednička dugogodišnja prijateljica. Naš prijateljski odnos je već na početku bio začinjen nečim posebnim, obilježen željom da se bolje upoznamo i ostanemo zajedno na bilo koji način: prijateljski, kao podrška, kao nešto treće.

Kako je vrijeme prolazilo i prijateljstvo postajalo savršenije, iznenada smo se zaljubili, ali si nismo to htjeli priznati. Srećom, ja sam bila hrabrija i odlučnija te na fin način dala do znanja Axelu, koji nije želio novu vezu dok ne obavi sve operacije, da sam ja tu i da ću uvijek biti tu. Tako sam mu dala do znanja da baš ja trebam biti tu i nijedna druga. Ja sam znala da mi treba baš on, a mislim da je i on znao, ali nije želio priznati.... Sve dok nije se desio poljubac.

Ljudi postavljaju brojna pitanja, većinom iz neznanja. Možda i zato jer nitko ne osvijesti pojam čovjeka i da tu spadamo svi... Axel nema nikakve veze s tim što jest ili nije. Nije u redu imati predrasude prema nekom tko se tako rodio i nije birao u kakvom formatu će doći na svijet. Moja vizija je da postoji čovjek i da nemamo pravo suditi. Netko mi se može jedino sviđati ili ne. Baš tako sam i reagirala kada mi je priznao da je trans. Pomislila sam: transrodnost je manje bitna da bih nekog voljela ili ne.

Živimo skromno, sanjamo veliko

Na pitanje je li ih strah osude okoline, veli nam:

- Mi smo najnormalniji par pa ne vidim zbog čega bi me trebalo biti strah kad živim pravu definiciju ljubavi, a ljubav ne poznaje granice. Čak bih rekla da smo staromodni, ali ljubavno kreativni u naša četiri zida te izvan njih. 

Živimo skromno i sanjamo veliko, a uz Axela sam se prvi put osjećala velika kao osoba. Kada sam njega upoznala, naučila sam, odnosno naučio me, što znači biti "velika", cijenjena, i, najbitnije od svega, ŽENA. Tako da mogu potvrditi da živim malo drugačije uz njega, ali s puno više sreće, mira i još više ljubavi.