Bezopasni morski pas vratio se u Jadran! Ribar Kosanović: 'Glupost je uništiti vrstu radi dvije kile mesa'

Prije tri godine na zagrebačkoj se ribarnici "pojavio" mladi, tek rođeni morski pas. Čuvari prirode bili su i oduševljeni i zabrinuti.  

Radilo se sklatu sivcu, jednoj od najmirnijih i najugroženijih vrsta morskih pasa koja se u Jadranu smatrala gotovo izumrlom. 

Mladi sklat na Dolcu "ukazivao je na to da postoji populacija koja se razmnožava, međutim činjenica da se na prodaju nudi ugrožena i strogo zaštićena vrsta bila je zabrinjavajuća“, ističe Pero Ugarković, suradnik na istraživanju sklatova u Jadranu.

Nakon tog otkrića krenulo se u istraživanje o tome koliko još jedinki obitava u našem moru.

Projekt je vodila neprofitna organizacija WWF Adria u suradnji s Institutom za oceanografiju i ribarstvo.

Rezultati su pokazali da se populacija sklatova, od nekadašnje distribucije koja se protezala cijelim Jadranom, svela na mali dio koji gravitira Molatskom otočju. 

„Ta je populacija zadnja nada za očuvanje ove vrste u Jadranskom moru“, upozorava. 

Gleda svoja posla

Sklat izgledom podsjeća na ražu i majstor je kamuflaže. Zakapa se u pjeskovita i muljevita dna, lovi iz zasjede, a naraste preko metar i pol. Obitava u Mediteranu i istočnom Atlantiku, ali je svuda kritično ugrožen. 

Ugarković je uvjeren da bi sklat mogao postati brend od kojeg bi otoci Molat, Silba i Olib, ali i cijela Zadarska županija profitirala. Primjer su Kanarski otoci gdje se trenutno nalazi najvitalnija populacija, a ronioci plaćaju velike svote da ga vide i to van top sezone.

Ta riba ne bježi, kaže, pa ju je lako uslikati.

„Bavi se svojim poslom, nije opasna za ljude i ne radi štetu“, napominje. Dodaje da je povećanje njezine brojnosti vrlo važno za morsku bioraznolikost.

U Jadranu je do sada zabilježeno preko 30 vrsta morskih pasa i gotovo su sve bezopasne za čovjeka. Brojnost sklatova u Jadranu nekada je bila značajna, čak su postojale mreže sklatare namijenjene gotovo isključivo njihovu lovu.

Već desetljećima tome nije tako, ali snimke slučajnih ulova i vraćanja u more, ponekad objavljene na društvenim mrežama, bude nadu u to će sklat opstati. 

Nenamjerni ulov

Nikola Kosanović, profesionalni ribar iz Privlake, ne propušta priliku spasiti svaku slučajno ulovljenu jedinku. Kaže da zadnjih par godina primjećuje porast broja sklatova i sve ih prijavljuje Institutu u Splitu te vraća u more. Posebno veseli ulov nekoliko ženki s mladima.

Ova vrsta raste sporo, kasno doseže spolnu zrelost, ima mali broj potomaka i stoga je vrlo osjetljiva na ribolovni pritisak. Osim toga, živi u plitkim priobalnim područjima gdje je ribolov najizraženiji. Nakon proglašenja njegove zaštite, od ciljane vrste postao je prilov – dio nenamjernog ulova.

Ugroženost prilovom svih jadranskih ranjivih vrsta najbolje dočarava upravo priča o sklatu.

Patrik Krstinić, stručni suradnik za zaštitu mora i morske bioraznolikosti u WWF Adria, upozorava da je najveća prijetnja sklatu ribolov povlačnim mrežama i mrežama stajaćicama. Smatra da će teško preživjeti s ribolovnim pritiskom kakav postoji u našim priobalnim područjima. 

Rupe u zakonu 

Neophodna je prostorna regulacija ribolova, kaže, i trenutno je najvažnije zaštititi 30 posto mora do 2030., od čega 10 posto treba biti unutar stroge zaštite, dakle bez ribolovnih aktivnosti.

Kao dobar primjer navodi Jabučku kotlinu.

Naime, Europski parlament prepoznao je važnost uspostavljanja zaštićenih područja u skladu sa Zelenim planom i Strategijom EU-a o bioraznolikosti do 2030. prema kojoj 30 posto europskih mora treba zaštiti. 

„Vrijeme će pokazati efikasnost takvih mjera. Kod nas su zakoni zapravo problem jer se određeno područje zaštiti, a opet neki imaju pravo tamo loviti. Ako je nešto zaštićeno, ne bi smjelo biti iznimaka“, kaže Kosanović.

Slaže se da trebaju konkretne mjere, ali ne smije se zanemariti šira slika. Najlakše je zabraniti ribarenje, negoduje.

Smatra da treba naći kompromis te ističe da je važno podizati svijest ribara, “i profesionalnih, i sportskih, i rekreativnih - da svi znaju što se smije zadržati, a što ne“.

On je s grupom kolega testirao mrežu za selektivan ulov, ali “mediteranska uredba ne dozvoljava prepravke alata“. Poslali su zahtjev za izuzeće i vjeruju u pozitivan odgovor jer je s takvim alatom neželjeni ulov zanemariv, što je u interesu svima.

No, bitno je utjecati i na stavove šire javnosti. Bečani su, recimo, vrlo svjesni važnosti očuvanja bioraznolikosti pa odbijaju kupovati od prekupaca koji nude komercijalne vrste nekih od ugroženih morskih životinja. 

Glupo je uništiti vrstu radi dvije kile mesa

Govoreći o osjetljivim vrstama, uglavnom se misli na top predatore. Općenito se vjeruje da će bez vršnih predatora ostati više vrsta kojima se oni hrane. Zapravo je potpuno suprotno, naglašava Krstinić.

Primjerice, kitovi iz dubina u površinske slojeve donose nutrijente neophodne planktonskim algama kojima se zatim hrani zooplankton - osnovna hrana nizu ostalih organizama. Oni time reguliraju cijele ekosustave. Prema tome, sustav bi se bez kitova urušio.  

Kako bi zaštitila pojedine vrste, Europska unija je 1992. usvojila Direktivu o staništima iz koje proizlazi Natura 2000, mreža zaštićenih staništa i vrsta. Ona predstavlja skoro petinu kopnene površine EU-a te više od 250.000 km2 morske površine.

Sreća u nesreći je da se, ukoliko neko područje ne diramo, bioraznolikost obnavlja vrlo brzo. 

Da spašavanjem ugroženih vrsta spašavamo ribolov, more, ali i ljudsku vrstu, smatra i Ugarković.

„Optimističan sam jer se svijest budi. Mislim da će uskoro svi znati za sklata i koliko je vredniji pušten nego ubijen“, rekao je.

Svaka vrsta koja nestane stvara određenu prazninu, ističe Kosanović koji se nada unucima u nasljeđe ostaviti bogatstvo današnje bioraznolikosti.

„Glupost je uništiti vrstu radi dvije kile mesa“, zaključuje savjesni ribar.