ANUS HISTRIAE Puljština je septička jama Istre

Političkim direktivama prije dvadesetak godina odlučeno je da se županijski centar za gospodarenje otpada smjesti u središte najnaseljenijeg dijela Istre. Glavni strateg bio je Ivan Jakovčić a glavni izvršitelj tada mlađahni Boris Miletić.

Još je ranije skupo plaćen turistički masterplan u kojem je jasno definirano da su Rovinj, Poreč, Umag glavne turističke uzdanice. Nije lijepo da se destinacije nagrđuju smetlištima i otpadima pa je centar za smeće smješten kraj Pule a svo smeće usmjereno na jug.

Na Puljštini se godinama pričalo o Brijuni rivijeri kao najvećem europskom turističkom razvojnom projektu. Nakon 25 godina veličanstvena vinska vizija Ivana Jakovčića i Veljka Ostojića realizirala se jedino u nižerazrednom HDZ kampu Pineta i uništenom Uljaniku koji se trebao pretvoriti u Monte Carlo. Umjesto fantazmagoričnog Guggenheima na Muzilu koji je najavljivala Naomi Campbell, kao spomenik pijanim vizijama ostao je - Kaštijun.

IDS-ova vrhuška planski je Županijski centar za gospodarenje otpadom smjestila u najnaseljeniji dio poluotoka na kojem živo 80.000 stanovnika uz još toliko turista tijekom turističke sezone. Pulska vlast se nije bunila. Dio pučanstva jest ali vlast ih je proglasila eko fanaticima. Ovakav Kaštijun su jednako podržavale i lijeve i desne hrvatske Vlade.

Kaštijun je smješten na mjestu starog otpada, usred izrazito poljoprivrednog kraja, nasred vrlo poroznog krasa, niti kilometar od kampova, hotela i mora.

Dvadeset godina kasnije pokazalo se da je cijeli projekt od početka bio nezakonit i lažan. Obećavala se vrhunska tehnologija, redukcija stakleničkih plinova, metana i ugljičnog dioksida, osiguravanje alternativnih izvora energije i smanjenje zdravstvenih rizika za prirodu i lokalno stanovništvo.

Umjesto toga dobili smo pojačane plinove i užasne smradove koji zapravo ugrožavaju život, zdravlje i poslove okolnog stanovništva. Miris se, ovisno o ruži vjetrova, osjeti i deset kilometara od Kaštijuna.

Dobili smo i nova brda i planine ( Monte Septico) neadekvatno uskladištenog smeća iako je po uporabnoj dozvoli zbrinjavanje SRF-a (krutog goriva dobivenog od otpada) zabranjeno čak i na kratkotrajni rok. Osim u balama, otrovno smeće zakopava se i u zemlju a posljedice tih radnji ostavljamo kao otrovni dar budućim generacijama.

U zemlju je zakopano i 14.000 tona miješanog metalnog otpada bez ikakvih vodonepropusnih barijera. Kada tome dodamo 30.000 tona SRF-a dolazimo do brojke od 44.000 tona otpada iako u uporabnoj dozvoli piše da najviše može biti 7.500 tona.

U centru je trebalo ostajati 15 posto otpada, danas ostaje 75 posto istarskog smeća. Jakovčić, Miletić, vrh IDS-a lagali su gledajući nas u oči. Jakovčić je tvrdio i potpisivao pisma namjere da se SRF spaljuje u Koromačnu. To nikad nije zaživjelo. Odnosno, zaživjelo je samo na papiru.

Kapo Jakovčić i tada golobradi pobočnik Miletić lagali su nas i kada su obećavali da će na Kaštijunu u špici sezone dnevno stizati maksimalno 390 tona otpada – danas nam u špici dolazi 600 tona.

Plinovi koji pritom nastaju ne iskorištavaju se i iz njih se ne proizvodi nikakva energija već nesmiljeno odlaze u atmosferu i pluća Medulinaca i Puležana. Od najavljivane alternativne energije nije proizveden nijedan jedini kilovat. Štoviše, nikad nije učinjen nijedan korak u tom smjeru.

Rezultat: neizdrživ smrad u ljetnim mjesecima, koji izaziva respiratorne probleme, poremećaje spavanja, ograničava boravak na otvorenom i uzrokuje pripadajući stres. I bijes. Na sve su posebno osjetljiva djeca.  Uglavnom, potpuno je jasno da je ovakav Kaštijun velika ugroza za javno zdravlje.

Naravno, za vlast u Rovinju, Poreču, Novigradu i Umagu problem je minoran. Ne postoji. Županijski Zavod za javno zdravstvo sve promatra iz udobnih fotelja. Aktualni vrh IDS-a sve skupa lajka. Župan Miletić pred zadnje izbore obećao je da ću u ovom mandatu problem Kaštijuna riješiti. Zasad od toga ništa. Možda je i to bila najobičnija predizborna šarena laža. 

Jednako je loš utjecaj na gospodarstvo – malo, srednje i veliko. Pada cijena nekretnina koje se u Medulinu, Pomeru, Banjolama i Vinkuranu prodaju uz prikrivanje faktora Kaštijuna. Valjda neće smrditi baš kad kupci budu obilazili, nadaju se prodavači.

Smrad je razoran i za turizam. Samo na području Općine Medulin imamo 60.000 smještajnih kapaciteta. U njima godišnje boravi 500.000 gostiju koji ostvaruju 2,7 milijuna noćenja. Najvećim dijelom u privatnom smještaju. Svakog ljeta stotine iznajmljivača frustrirano je smradom i vlastitom nemoći da se išta promijeni.

Kaštijun je ubitačan i za poljoprivredu. Oko glavnog istarskog smetlišta nalazi se stotine hektara poljoprivrednih površina s kojih se opskrbljuj dobar dio ponude na tržnicama Puljštine. Salata, kupus, krompir i ostale kulture rastu zaljevani vodom iz podzemlja. Zasad nema javnih znanstvenih istraživanja o tome koliki je utjecaj Kaštijuna na poluciju podzemnih voda koje navodnjavaju polja sa kojih se hrani pola Pule.  

Sve to je u potpunosti protivno europskim i hrvatskim propisima ali koga briga.

Kako je uopće moguće da projekt financiran europskim novcima posluje protivno europskim zakonima? Cijeli bi slučaj stoga pod hitno trebao provjeriti istražiteljima OLAF-a i Europskog tužiteljstva. Od prosvjeda zasad nema rezultata a nezakonitosti u tom "bajnom" europskom projektu ima napretek. Europa ima alate.

Paradoksalno, ukoliko bi se odredile financijske kazne na koncu bi ih u najvećem dijelu plaćali mi - Puležani i Medulinci.

Kao što plaćamo i penale zbog dodatnih troškova za zbrinjavanje SRF-a. Kada bi se sav SRF danas zbrinuo netko bi morao iskeširati između 6 i 7 milijuna eura koje Kaštijun nema.

Nema veze, ima kredita. Ali i podizanje kredita je fatamorgana. Još 2023. godine dignut je kredit za izgradnju postrojenja za metalnu frakciju. Unatoč iznosu od  1,6 milijuna eura pogon još nije izgrađen. Baš nemamo sreće.

Budućnost je još gora jer se planira proširenja kapaciteta. Turizam zapadne Istre buja, smeća je sve više a sve završava u smetlištu na jugu. Anus Histriae – to je sudba koju su nam odredili.

Što učiniti?

Ukinuti ovakav Kaštijun čim isteknu ugovori – cca za 10 godina. Dotad maksimalno povećati kontrolu dovoza, vraćati sav otpad koji nije u skladu s ugovorom, sve dodatne troškove zbrinjavanja alocirati gradovima koji ih proizvode. Nakon deset godina sanirati sve opasno i zadržati lokaciju koja će opsluživati samo Puljštinu uz izgradnju suvremenih postrojenja za biootpad na drugim lokacijama južne Istre.

Dok je u čitavom svijetu zbrinjavanje otpada unosan biznis, kod nas je rak rana društva. Simbolički a i doslovno. Na izborima u Puli i Medulinu glasači bi trebali podržavati samo opcije koje će zastupaju smjernice koje će Kaštijun pod hitno učiniti prihvatljivim za zdravlje i biznis stanovnika Puljštine.

Prvi korak u tom smjeru izmjena je Prostornog plana Istarske županije koji bi onda čitav sustav upravljanja istarskim otpadom dislocirao na pošteniji način. Na primjer, jedan lijepi novi Kaštijunko kraj Poreča za potrebe Umaga, Novigrada, Poreča, Vrsara i Rovinja. Ili suvremeni centar za obradu biootpada kraj Buzeta.

Sve drugo je šuplja priča.