U pulskom se škveru i dalje radi. Samir Hadžić: "Uljanik ima potencijal biti ono što je nekad bio, pa i više od toga"

Više od šest godina prošlo je otkako je Uljanik službeno zaključao svoja vrata i proglasio stečaj, a o njemu se i dalje lome koplja, kao da nema te kafanske rasprave koja neće povući ono vječito pitanje "tko je ukrao pare", i kao da nema novijeg lokalnog filma, predstave ili teksta koji neće barem malo lamentirati nad smrću pulskog brodogradilišnog diva. To i ne čudi - teško da se recentnija pulska povijest može odvojiti od Uljanika, i teško da će se u Puli naći netko tko je ovdje odrastao, a da s Uljanikom nema ama baš nikakve veze. A tu su i oni koji s Uljanikom itekako imaju veze, i koji nisu bili spremni pomiriti se s činjenicom da se on zauvijek zatvara. Današnji direktor Samir Hadžić, uz nekoliko desetaka radnika, počeo je ponovo raditi, ugovarati poslić po poslić, održavati ga na životu. Više od šest godina prošlo je od stečaja, a danas kroz kultnu Uljanikovu kapiju svako jutro, uz kooperante, prođe petstotinjak radnika.

Od egzistencije do trke Uljanika

A teško je kroz tu glavnu kapiju proći bez da čovjek nešto osjeti, i teško da će za svakog taj osjećaj biti isti. Eto ga naš fotograf Angelini, vraća se u obiteljsku povijest, ali i vlastitu prošlost. Čitav svoj radni vijek ovdje je proveo njegov otac, a i on sam je, prije nego će smisao pronaći u pogledu kroz objektiv, ovdje kao brodski mehaničar, kako i sam kaže, zalutao na čitavih deset godina. Za autora ove reportaže prolazak znači nešto sasvim drugo, daleko od same industrije ili egzistencije. Stara lokomotiva, zahrđale šine, miješanje željeza i zelene trave na podu, kip dvojice boraca za koji se čini da trče u različitim smjerovima, sve je to tek uspomena na već davnu, prohujalu – trku Uljanika.

I dok se malo ogledavamo, i melankolično lutamo, na porti nam izdaju iskaznicu za goste i javljaju da bi direktor trebao stići svakog časa. Ranije nam je rečeno da će nas Hadžić primiti pred upraviteljskom zgradom za kratak razgovor. Nismo tada shvatili da će se razgovor zaista i odviti – pred zgradom. Žurnošću osobe kojoj dan ima premalo sati, poželio nam je dobar dan i stisnuo ruke, prekrižio svoje pa poručio da slobodno krenemo s pitanjima. Pa dobro. Zanima nas gdje je Uljanik danas, i što se danas ovdje radi.

-  Nakon onoga što je doživio 2019. godine, Uljanik je ostao prostorno sačuvan. Prostori, alati, strojevi, dizalice, navozi - sve je to sačuvano i kao takvo je i dalje veliki potencijal. Danas, naravno, nismo nekadašnji Uljanik, ali trudimo se sve to iskoristiti, raditi novogradnju, održavanje, servise. Jer Uljanik ima potencijal opet biti  ono što je nekad bio, pa čak i više od toga. Otkad smo se ponovo pokrenuli, okupili smo neka stara imena i doveli neka nova. Ovdje nas je, zajedno s kooperantima, oko 500-tinjak. Od novogradnje završavamo Stočara, koji je tu kod nas na navozu, a od manjih brodova napravili smo dok, koji smo porinuli te ribaricu koju smo predali. Tu su, naravno, i brodovi i firme koje s nama surađuju na servisima i popravcima. Disperzirali smo se, da bismo bili što fleksibilniji i elastičniji, jer se danas u svijetu brodogradnje, od korone naovamo, stalno nešto mijenja. Možemo ponosno reći da danas nismo na teret državnom proračunu, plaćamo od onoga što naplatimo, nema repova ni kostura iz ormara te smo u ovom trenutku poprilično stabilni, govori nam Hadžić i dodaje da je baš zato dobra prilika da se država, koja je i dalje vlasnik brodogradilišta, ponovo okrene Uljaniku.

-  Mi kao pomorska zemlja, ako želimo biti i pomorska sila, ne u vojnom nego u trgovačkom smislu, moramo imati brodove, a time i brodogradilišta. Stvari se geopolitički mijenjaju, Jadransko more i njegove luke postaju zanimljive, a u isto vrijeme i potencijalne mete, zbog čega moramo imati dobre obrambene mogućnosti. U to ulazi čitav niz plovila za vojsku i policiju, ali i za trgovačku flotu koje bi mogli graditi, od famoznih fregata do brodova srednje ili manje veličine, od 20, 50 pa do 70 metara koji bi služili kao servisna plovila, plovila za okolni nadzor i, ne daj bože, nekakvu obranu. Prilika je to za Hrvatsku, i šteta je ne iskoristiti tu priliku. Mogli bismo se na taj način odmaknuti od monokulture turizma i vratiti Pulu onome što je nekad bila - industrijski grad, vojni, i tek na kraju turistički, odgovorno tvrdi Hadžić.

Svemirska je letjelica - kormilo

Nakon kraćeg razgovora predaje nas u ruke čovjeku koji nas ima kratko provesti kroz brodogradilište. Kad nas već pita gdje bi najprije, rukom pokažemo prema otoku. Uskoro se, pod plavim nebom i proljetnim suncem, u trošnom autu obalom već vozimo preko mosta. Angelini sasvim mirno, a njegov kolega konstantno se osvrćući i vireći kroz mutna stakla prema ogromnim halama koje je desetljećima gledao tek kroz ruzinavu ogradu na rivi, promatraju kroz stražnje staklo pulsku rivu iz jednog sasvim novog kuta.

Naš vozač parkira na mjestu gdje je nekoliko bicikala. Nema ih, kao nekad, na tisuće, ali i tih nekoliko uveseljava nas. Izlazimo iz auta i ulazimo u jednu od hala, beskrajno visoku i široku. Kroz stropne se otvore probijaju zrake sunca, ističu hrđu, čađ, razbacani metal. Lako bi čovjek u ovakvo prostranstvo smjestio i tisuće radnika.

A sada? Negdje na sredini, njih se nekoliko okupilo oko ogromnog komada čelika koji, ovako s distance, naliči na kakvu svemirsku letjelicu. To je ta nova djelatnost – „Gradnja svemirskih i bespilotnih letjelica“? Ne, tek ogromno, na bok preokrenuto kormilo Stočara. Ranije je njegova unutrašnjost tlačena na 0,2 bara. Jedan radnik po čeliku pršti sapunicu, ostali po površini traže mjehuriće, odnosno provjeravaju puštaju li varovi.

- Dobro je, nemoj potrošit cijelu sapunicu, alo! – vikne jedan za kojeg se čini da vodi radove. Pristaje popričati s nama, kaže nam da se zove Mladen. Radnici koje vidimo su, kaže, cijevari, ali kako radnika nema puno, ponekad rade i druge stvari, pa tako danas tlače.

- Ajte vamo da se slikamo za novine! – u šali dobacuje Mladen ostalima. Jedan od onih ljudi kojeg čovjek zavoli za sekundu. U Uljaniku je, priča nam, bio i prije kolapsa, još od 1989. godine. Kad je stavljen ključ u bravu, neko je vrijeme proveo u Nizozemskoj.

- To je bila jedina korist od starog Uljanika, jednom kad bi naučio raditi, mogao si otići u zemlju gdje bi te za to pošteno platili. Ja sam otišao u Holandiju i tamo ostao tri godine, radio za Feadship i Oceanco. Radili smo velike jahte i bila je dobra plaća. Kad sam došao, taman se gradila jahta za Spielberga! hvali se, pa dodaje da je prepoznao trenutak kada se trebalo vratiti. S novcima iz inozemstva je, kaže, uspio dovršiti kuću i otplatiti kredit.

"Zbog ekstremnih temperatura u Uljaniku uvedena klima!"

- Ljudi obole od pohlepe. Sreo sam tamo ljude koji su došli zaraditi za auto, a nakon deset godina su i dalje bili tamo. Ja nisam upao u tu zamku, više volim svoj mir – veli nam mirne duše, pa nam za kraj, poput mađioničara, izvuče jednu novinarsku anegdotu.

-            Ne znaš ti kad smo varili šine i došao je novinar iz Glasa Istre. A šine usijane, to se varilo po dvojica u paru. Unutra je 60 stupnjeva, zato variš 20 minuta i onda sat vremena dolaziš k sebi, hladiš se u kontejneru s klimom. A to jedina klima u cijelom Uljaniku! A novinar napiše: „Zbog ekstremnih temperatura u Uljaniku uvedena klima!“. Ajoj! Drugi dan se svi radnici žalili. Di je klima, jesu izjavili da imamo klimu, a klime nigdje!  -

Nevoljko se rastajemo od Mladena, i naš nas vodič odvede malo dalje niz halu, gdje se ispostavi da ipak ima još aktivnosti. Tu pronalazimo Ibrahima, brodomontera. Radi na sklopovima za 54-metarsku jahtu talijanske proizvodnje. U Uljaniku se gradi samo trup broda, koji će zatim biti ukrcan na veći brod i otpremljen u Italiju.

-  Mi tu odrađujemo , recimo, prljavi dio posla. Nemamo još tolike kapacitete za odraditi sve, dok su Talijani zaista iskusni u opremanju. Ali i cijene nas, zato su i dogovorili još dva posla s nama, jedan trup za brod od 35 metara te jedan od 52 metara, za koje je, osim čeličnog trupa, dogovorena i izgradnja aluminijske konstrukcije, kaže nam Ibrahim, pa i on dodaje da je u Uljaniku bio još odavno, od 1994. godine.  

-  Prošao sam kroz stečaj i neko vrijeme radio u talijanskom Fincantieri, pa se vratio kući i počeo raditi u Tehnomontu. I mogu reći da je bilo dobro, ali vuklo me srce čim su me zvali da se vratim ovdje. Za sada je stvarno dobro, ima nas malo i uspijemo se pokrivati, sami si nalazimo posao, plaće su redovne, ne brinemo – kaže nam, pa na naše „Zašto je propao Uljanik?“ pitanje održi čitavo jedno predavanje o kojem bismo lako mogli napisati.

Trubnik i bušte

Vrijeme je za rastanak i odlazak na drugi kraj, odnosno povratak do kapije i nastavak uz obalu u smjeru Muzila. Nema tamo, priznaje nam naš vozač, previše aktivnosti, ali pokoji radnik bi se trebao naći. Dok se vozimo prema halama na toj strani, naš ga fotograf zamoli da se zaustavi pred prostorom u kojem je skladišten motor za Stočara, ali nema od toga ništa: mogućnosti su nam ipak limitirane. I s ove strane ulazimo u cijevarsku radionicu. Susrećemo radnika koji na prvu ne odgovara na naše pitanje. Uskoro saznajemo da ne priča hrvatski, nego ruski, pa s njim izmijenimo nekoliko rečenica i saznamo da je Uzbekistanac, radi za jednu kooperantsku firmu posljednja četiri mjeseca i „trubnik“ je: cijevar.

Susrećemo i radosnog Dragana Barišića, koji je voljan reći nam nešto više.

-  Trenutno ovdje radimo na naplavljenju CO2 sistema na jednoj barži naše dobre kooperantske firme, koja ima jednu od najboljih flota na svijetu. Trenutno su kod nas na vezu s dvije barže. Te se barže koriste za prijevoz materijala koji bageri iskopaju, kako bi se potom transportirao tamo gdje treba i ispuštao na dno mora. Brodovi se otvaraju i teret se ispušta iz unutrašnjosti. Na taj se način, primjerice, nasipavaju otoci, to je taj sistem. Drugi brodovi imaju sustav za prskanje tog materijala, s dva usisivača kakvi su se, u zlatno doba, radili i kod nas! – govori simpatični Dragan i kratko nam pokazuje, kako je sam naziva, radionicu za rezanje tuljaka, odnosno nastavke cijevi.

- Mi ih zovemo bušte. Bušta, ali nije plaća u njoj, nego tuljak, odnosno nastavak cijevi!” kaže nam Dragan i počne nam pričati kako je i on proveo mnogo godina u Uljaniku, a bio je i među tridesetak ljudi koji su krenuli s poslom nakon stečaja. Prisjeća se i prvog ugovorenog posla. Tada su se, kaže, mijenjala stakla na kontrolnom mostu jednog broda. “Bili su oni zadovoljni, a bili smo i mi zadovoljni”, zaključuje, a mi ga u tom duhu puštamo da radi dalje i, saznavši od našeg vodiča da više i nemamo što vidjeti, autom se vraćamo na glavni ulaz.