U Pulu je stigao radi cure i 2003. godine počeo raditi u Uljaniku. Tamo su radili njezin tata, prije toga nono pa je, kada je 2006. odlučio napustiti brodogradilište, to bila prava tragedija. Tata od djevojke plakao je i pitao se "Kako mogu otići iz Uljanika", započeo je svoju priču na današnjoj konferenciji Let'sGrow!, koja je u Puli okupila brojne stručnjake, inovatore i predstavnike ICT industrije, suosnivač, suvlasnik i tehnički direktor infobipa Izabel Jelenić.
Uz riječi da se već u Uljaniku s nekoliko prijatelja krenuo baviti informatikom kazao je kako je već tada bio siguran da je upravo informatika prava stvar za njega. Odlučio je da želi programirati i vjerovao je u IT.
Danas je očito kako - nije pogriješio.
To je, kazao je Jelenić, moderatoru razgovara Davoru Runje na razgovoru pod nazivom "Iz Vodnjana u svijet - kako je Infobip postao svjetski lider", bilo davno prije Googla i Facebooka, kada informatika nije bila bitna kao danas.
Upitan za tajnu uspjeha Infobipa, hrvatske kompanije jednorog koja danas ima 70-ak ureda diljem svijeta, i kako im je uspjelo biti toliko bolji od drugih, Jelenić je odgovorio da je to vrlo teško pitanje, ali da je siguran da dio tajne njihova uspjeha leži u timu ljudi koji se okupio.
Uvijek smo pozitivno razmišljali
- Jednostavno smo slično gledali na svijet, kliknuli smo si. Imali smo i nešto sreće, ali mislim da je važno to što smo uvijek pozitivno razmišljali. Radili smo u pozitivnom okruženju i to nas je sve guralo, naveo je, dodajući da je početni tim i danas isti.
Uz priznanje da su imali i loših dana i promašaja kazao je da su ipak uvijek ostali pozitivni.
- Iz svake prilike nešto naučiš i ideš dalje. Realno, imali smo i sreće jer smo se odlučili baviti stvarima koje su za 15 -ak godina naprosto eksplodirale. Sreća dobro dođe, no ponavljam, naša je snaga tim ljudi koji su uvijek bili pozitivni. Nije cilj da u radu nikada ne pogriješiš već da nešto naučiš iz toga, naglasio je Infobipov CTO.
Na pitanje o prednostima i manama rada u malim sredinama, kazao je da su u počecima rada zapravo imali sreću upravo stoga jer su Pula i Vodnjan mali gradovi.
Iz svake prilike nešto naučiš i ideš dalje. Realno, imali smo i sreće jer sm se odlučili baviti stvarima koje su za 15 -ak godina naprosto eksplodirale. Sreća dobro dođe, no ponavljam, naša je snaga tim ljudi koji su uvijek bili pozitivni. Nije cilj da u radu nikada ne pogriješiš već da nešto iz toga naučiš
Izabel Jelenić
- Kada smo krenuli zapošljavati morali smo zaposliti ljude na osnovu njihova stava, one koji su željeli učiti i raditi, a ne specijaliste iz nekog područja jer ih naprosto ovdje nije bilo dovoljno. Na taj smo način dobili ljude koji su bili voljni i dalje učiti i usavršavati se i koji su imali puno širi način promišljanja, kazao je Jelenić dodajući da je nedostatak ponovo usko vezan za radnu snagu i činjenicu da su i taj bazen ljudi vrlo brzo ispraznili pa su već 2008. godine otvorili svoj prvi ured u Zagrebu i krenuli s daljnjim zapošljavanjima.
Danas njihova firma broji čak 3.500 ljudi.
Pojašnjavajući koliko mu se promijenio posao od početaka, kada su sve radili sami, do danas kada imaju tvrtku s toliko zaposlenih, Jelenić je kazao da se njegov posao sada uglavnom svodi na razne koordinacije, sastanke te je povrat informacija puno sporiji, dok su nekada sami bili u izravnom kontaktu s klijentima i odmah znali jesu li nešto dobro učinili ili u čemu su pogriješili.
S tim u vezi ispričao je i kratku anegdotu da mu je kćer, u vrijeme rada od kuće, slušajući njegove brojne sastanke kazala da "On samo priča i da ima jako dosadan posao".
- Ti si onaj koji je u početku pisao svaku liniju koda, sjećaš li se kada si ispisao zadnju, upitao je Runje ovog programera?
- Čini mi se oko 2013. godine, kada smo bili na stotinjak zaposlenih. Tada sam još bio član tima, ali sam shvatio da ih, od mog silnog posla koji nije usko vezan uz programiranje, zapravo usporavam i da je od mene više štete nego koristi jer me tim stalno mora čekati, pa sam odlučio ostaviti se programiranja. Iako i dalje jednako volim programiranje to danas radim samo za svoj gušt, odgovorio je Jelenić.
Tim bez jakih ega
Razgovarajući o osobinama koje su bitne za uspjeh istaknuo je važnost tima, ali i naglasio da je jako bitno da nitko od ljudi u njemu nema jak ego. Treba se, dodao je, otvoreno diskutirati, argumentirati ali i biti odgovoran, uz nezaobilazan - pozitivan stav, kazao je Jelenić koji je na pitanje o najvećoj grešci koju je učinio kazao da ih je sigurno bilo puno, no sve su ih one, i njihova ispravljanja, dovele ovdje gdje se danas nalaze.
Opisujući još jednu anegdotu prisjetio se tako djevojke koju je zaposlio i u 15 minuta otkako je sjela za radni stol doslovce zatrpao poslom, a kako bi se on mogao posvetiti drugim obavezama.
- Djevojka je radila do marende. Onda je otišla i više se nije vratila. Kada nije došla ni sutradan, nazvao sam je i kazala mi je da taj posao možda i nije za nju. To mi je, recimo, bila jedna od greška, no shvatio sam u čemu sam pogriješio i uz jednu kavu sve smo riješili. Da nisam shvatio svoju grešku bili bi izgubili vrijednu osobu koja je i dan danas kod nas, prisjetio se Jelenić te još jednom ponovio da je bitno, gdje god se to može, na greškama učiti i rasti.
Novi kampus Alpha Centauri u Zagrebu
- Koji bi savjet dao sam sebi danas, da se možeš vratiti u 2006. godinu, upitao ga je Runje, a Jelenić nakon malo razmišljanja odgovorio da bi si vjerojatno dao savjet; Nemoj se toliko živcirati, sve će se riješiti.
- Možda zvuči malo otrcano, no danas bi svima ovdje, a vidim u publici i puno mladih, dao savjet da ne zanemare sport, da ne budu cijeli dan pred računalom, otkrivši da se on sam rekreativno bavi stolnim tenisom te voli voziti bicikl.
Na kraju razgovora i publika je došla na svoje pa mu postavila nekoliko pitanja, od toga kako izgleda njegov radni dan do onog - koliko para zarađuje?
- Moj radni dan kreće s brojnim planovima koji se već oko podneva razlete, nasmijao se, dodajući da se uglavnom radne obveze svode na jako puno sastanaka s timovima, odgovorio je Jelenić. Dodao je da im, kada su krenuli u ovaj biznis, ideja im nije bila zaraditi puno novca, već su krenuli raditi nešto što su voljeli i u što su vjerovali.
- Novac je bitan jer daje financijsku sigurnost, ali ima puno bitnijih stvari od njega, zaključio je Jelenić.