Sve do 28. ožujka, građani Pule će, u sklopu savjetovanja o sufinanciranju ugradnje dizala u postojeće zgrade, na email adresu Grada Pule (ugradnja.dizala@pula.hr) moći slati svoja mišljenja, primjedbe i prijedloge. Danas je projekt predstavljen i na novinskoj konferenciji te su pojašnjene određene nedoumice, pogotovo što se tiče modela sufinanciranja. Grad Pula, naime, za ugradnju liftova ove je godine osigurao 200.000 eura, a država 2 milijuna eura. Kako je pojašnjeno, prikupljena sredstva grada, koja bi trebala biti dovoljna za ugradnju 7 liftova, bit će uplaćena u proračun Republike Hrvatske, a sve prijavljene zgrade ući će na državnu rang listu, koje Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine mora objaviti 90 dana od dana objave natječaja.
Budući da, barem u teoriji, jedna zgrada može dobiti i gradsko i državno sufinanciranje, stvari na prvu zvuče poprilično idilično – država svojim sredstvima financira do trećine ukupnog troška izgradnje, a Grad Pula čak polovinu, odnosno do 30 tisuća eura za četiri nadzemne etaže te dodatnih 10 tisuća eura za svaki dodatni kat. U spomenutom bi, idiličnom scenariju tako suvlasnici zgrade uz gradsku i državnu pomoć uspjeli pokriti čak 83 posto troškova, odnosno bili bi dužni platiti manje od petine ukupne cijene ugradnje lifta. No, nije ni izbliza sve tako jednostavno. Postoji, naime, niz preduvjeta koji suvlasnici zgrade moraju ispuniti da bi se uopće našli na rang listi koja će, s obzirom na ukupan broj zgrada u Hrvatskoj koje nemaju lift, biti itekako dugačka. S obzirom na to da izgradnja jednog lifta, po informacijama kojima raspolažemo, s PDV-om košta između 80 i 120 tisuća eura, programom će se od muke penjanja stepenicama poštedjeti zaista samo najpotrebnije.
Ilustracija
Preduvjet izrađeni glavni projekt
Preduvjeti navedeni u državnom programu nalažu da zgrada ima najmanje tri kata, ili manje ako u zgradi stanuje osoba s invaliditetom, da fizičke osobe u vlasništvu imaju više od 50 posto suvlasničkih dijelova zgrade, da je natpolovičnom većinom suvlasnika već donesena odluka o ugradnji dizala i da su osigurana sredstva te da je, možda i najbitnije, već izrađen glavni projekt ugradnje.
Tek ukoliko su ispunjeni ti uvjeti, zgrada ide na rang listu, a bodovi se ostvaruju za: doprinos jedinice lokalne samouprave u sufinanciranju, indeks razvijenosti JLS-a u kojoj se zgrada nalazi, ukupan broj katova u zgradi, ukupna cijena ugradnje dizala ili drugih uređaja, pojedinačno zaštićeno kulturno dobro ili zgradu unutar kulturno-povijesnih cjelina, zgrade u kojima žive trudnice, djeca mlađa od 7 godina i osobe starije od 65 godina.
Zgrade iz Pule bi po prvoj stavci trebale imati prednost u odnosu na ostale gradove, budući da Grad Pula ima visoki udio u sufinanciranju. No, sve ovisi o tome hoće li se – a tome se, kako je danas izjavio na press konferenciji, nada i gradonačelnik Peđa Grbin – gledati sveukupna sredstva pojedinih gradova ili trošak po broju stanovnika. U drugom bi, pravednijem slučaju Pula s iznosom od 200 tisuća eura kotirala vrlo visoko, bolje nego veći gradovi u Hrvatskoj. Zagreb je, primjerice, za to izdvojio okruglih milijun eura, Split 300.000, a Rijeka 200.000 eura, s tim da svi ti gradovi imaju višestruko više stanovnika od Pule. No, sve ostalo rangira se i boduje na razini države, a sve upućuje na to da će popis zgrada biti poprilično dug. Prema podacima Hrvatske udruge za dizala (HUDiZ), u Hrvatskoj ima čak 16.804 zgrada s najmanje četiri etaže (prizemlje i tri kata) bez dizala, od čega više od 6 tisuća u Zagrebu. Premda ugradnja dizala neće biti moguća u svim objektima, ponajprije zbog građevinskih ograničenja i financijske zahtjevnosti zahvata, svejedno bi se za sufinanciranje moglo prijaviti više od 10 tisuća zgrada. Neslužbeno smo saznali da je u Zagrebu već pripremljena dokumentacija za njih 300-tinjak. S obzirom na troškove ugradnje i spomenute iznose uloženih sredstava, postavlja se legitimno pitanje hoće li i kada zgrade iz Pule uopće doći na red.
Lorella Limoncin Toth: "Ugradnja lifotva dozvoljava se gdje je god to moguće"
Posebnu će bitku u pripremi dokumentacije i glavnog projekta voditi pulske zgrade koje su dio zaštićene kulturno-povijesne cjeline, odnosno pod ingerencijom su konzervatorskog odjela. Pojedini suvlasnici već su nam se požalili da su od konzervatora dobili negativan odgovor po pitanju ugradnje lifta u svojim zgradama. I sam gradonačelnik Grbin otvoreno je kazao da, nažalost, lift u zgradi neće moći dobiti svi, a tu nam je tezu potvrdila i Lorella Limoncin Toth, voditeljica Konzervatorskog odjela u Puli. Limoncin Toth nam je više puta istaknula da jednostavan odgovor na to gdje se može, a gdje ne može ne postoji, jer svaka je zgrada priča za sebe. No, dodala je da se, gdje god je to moguće, ugradnja lifta dozvoljava.
- Nije svaka priča jednoznačna i sve ovisi o tipologiji zgrade. Dok konzervatori ne uđu u nju i ne izvide situaciju, ne mogu davati nekakve smjernice. Tek tada se procjenjuju postoji li mogućnost za ugradnjom lifta i bi li bilo bolje ugraditi ga vani ili unutra. Nekakvo najelegantnije rješenje je da bude vani, u kakvom zaklonjenom dvorištu gdje se ne vidi, umjesto usred zgrade. Jer taj lift mora imati i pristup, prostor za otvaranje vrata i tako dalje, i to nije uvijek moguće. Isto tako, ne dozvoljava se ukoliko narušava kakvu visoku arhitektonsku vrijednost, cjelovitost zgrade ili značajne vizure. U tim se slučajevima uvijek traži neko alternativno rješenje, kojeg nije uvijek lako pronaći. U ostalim se slučajevima ugradnja lifta, gdje god je to moguće, dozvoljava.
U procesu izgradnje lifta Limoncin Toth naglašava važnost upravitelja zgrade i projektanata, koji su dužni ponuditi prihvatljiva rješenja.
- Treba imati ujednačen pristup svemu, i doći s nekakvim konkretnim rješenjima koja se onda usklađuju s našom službom. Projektanti i upravitelji zgrada moraju biti ti koji shvaćaju da se ne može sve svugdje staviti i da se treba prilagoditi prostoru. Ti koji uviđaju može li se uopće, gdje se može i kako se može. A ukoliko može, kakav bi lift bio primjeren, zaključila je.
