Od danas se na Dolinki, Marsovom polju, oko Stare Plinare i Marine Veruda te u pulskim naseljima Valmade i Štinjan, sve do 18. listopada, svakoga dana od 19 sati do ponoći, provode gradske "mjere za sprječavanje šteta od divljači", odnosno ono što se službenim jezikom naziva "izlučivanjem divljači". Puna dva tjedna. Vrijedi te izraze prevesti na običan jezik - životinje će biti ubijene.
Pula pritom nije izuzetak. Ovoj krajnje nehumanoj metodi rješavanja problema s divljim životinjama pribjegavaju i drugi gradovi i općine u Istri i ostatku Hrvatske.
Divlje svinje i čagljevi koji se zateknu na područjima na kojima smo ih odlučili ne tolerirati bit će odstrijeljeni zato što su postali previše brojni, dolaze preblizu kućama, uznemiruju stanovnike, uništavaju vrtove ili predstavljaju opasnost u prometu. Sve su to problemi koje treba ozbiljno shvatiti, ali jedno se pitanje jako rijetko postavlja - kako smo došli do toga da ubijanje smatramo normalnim načinom njihova rješavanja?
Ove divlje životinje nisu jučer stigle u Istru. Njihovi preci živjeli su na ovim prostorima davno prije naših cesta, automobila, kuća, naselja, trgovačkih centara, sportskih terena, poljoprivrednih nasada, turističkih kompleksa i građevinskih zona. Mi ljudi generacijama smo mijenjali prostor u kojem žive, presijecali šume i livade prometnicama, širili naselja prema njihovim staništima i stvarali im nove, lako dostupne izvore hrane i zaklona.
Ilustracija
Neke od njih pokazale su se iznimno sposobnima prilagoditi svijetu koji smo tako stvorili, a sada ih kažnjavamo upravo zbog posljedica te prilagodbe. Divlja svinja koja pronalazi lako dostupnu hranu, čagalj koji se približio naselju u potrazi za jestivim otpadom ili lisica koja među kućama i zgradama lovi štakore nisu uzrokovali urbanizaciju, izgradili kuće na nekadašnjim livadama niti proizveli smeće koje im je postalo lako dostupan izvor hrane. Čovjek je taj koji je promijenio njihov životni prostor, a one u njemu samo pokušavaju preživjeti.
Čovjekov strah ne opravdava automatsko pravo na smrt životinje
Naravno da treba razumjeti čovjeka koji navečer pred kućom susretne divlju svinju i uplaši se, roditelja kojem nije svejedno kada u blizini naselja čuje čagljeve i zabrine se za svoju djecu, kao i vlasnika vrta kojem je životinja uništila ono što je mjesecima uzgajao. Međutim, razumijevanje straha i stvarne materijalne štete ne znači da ih moramo automatski pretvoriti u smrtnu presudu životinji.
Divlja svinja - Foto: Pixabay
Posebno je to vidljivo na primjeru čaglja, uz čije se glasanje još uvijek vežu strah i brojne predrasude. Stoljećima smo njega i druge divlje predatore pretvarali u likove iz priča, legendi, basni i upozorenja, pripisujući im ljudske osobine, namjere i zloću, iako je zavijanje čagljeva jednostavno njihov međusobni način komunikacije. Čagalj je dio ekosustava kojem pripadamo i mi, a on svoju ulogu u njemu ne mijenja prema tome odgovara li ona čovjeku.
Čagljevi odstrijeljeni na Marleri
Čagalj radi upravo ono za što mi plaćamo deratizacijske tvrtke
Veterinarka Ingeborg Bata godinama upozorava na paradoks našeg odnosa prema čagljevima i lisicama, o čemu smo već pisali na Istra24. Kako kaže, glodavci mogu biti prijenosnici ozbiljnih zoonoza, među kojima je i leptospiroza, dok su upravo lisice i čagljevi njihovi prirodni predatori. Bata ih zbog toga opisuje kao prirodne kontrolore populacija glodavaca, a čagalj je uz to i strvinar koji uklanjanjem uginulih životinja obavlja važnu funkciju u ekosustavu.
Tako dolazimo do apsurdne situacije u kojoj životinja koju smo proglasili štetočinom i problemom uklanja strvine i lovi životinje čije povećane populacije čovjek istodobno pokušava kontrolirati deratizacijom. Čagalj i lisica taj posao obavljaju kao dio prirodnog sustava i bez računa ispostavljenog gradu, dok mi s jedne strane trošimo novac na suzbijanje glodavaca, a s druge uklanjamo njihove prirodne predatore.
Pritom čaglja ne treba proglašavati "dobrim" kako bismo opravdali njegovo postojanje, jer bi to bila samo druga strana iste ljudske potrebe da vrijednost drugih vrsta određujemo prema njihovoj korisnosti nama. Čagalj nema nikakvu obvezu biti koristan čovjeku kako bi imao pravo postojati, kao što tu obvezu nema nijedna druga životinja.
Doktorica Ingeborg Bata - Foto: Robert Anic / Pixsell
Mi smo stvorili problem, na nama je da tražimo drugačije rješenje
Ako ljudsko ponašanje privlači divlje životinje u naselja, prvi odgovor morao bi biti uklanjanje uzroka koji ih privlače. To podrazumijeva učiniti otpad i ostatke hrane nedostupnima, spriječiti namjerno hranjenje te zaštititi vrtove i kritične lokacije fizičkim i drugim nesmrtonosnim metodama. Potrebno je utvrditi i koridore kojima životinje ulaze u naselja, pratiti njihove populacije i razloge približavanja ljudima te građane educirati o tome kako se ponašati prilikom susreta s njima.
Takav pristup zahtijeva puno znanja, stručnjake, strpljenje, dugoročno praćenje i naravno, novac, ali prije svega spremnost čovjeka da mijenja vlastite navike. Pucanj je neusporedivo jednostavniji i značajno jeftiniji za gradsku blagajnu od sustava prevencije koji zahtijeva sve navedeno.
U tome je i najveći nedostatak politike koja regulaciju populacije gotovo automatski poistovjećuje s ubijanjem. Ubijanjem životinja uklanjamo jedinke, ali ne i uvjete koji su ih privukli. Dok ti uvjeti postoje, problem će se iznova vraćati.
Čagalj - Foto: Pixabay
Od humanih metoda tražimo savršenstvo, od ubijanja ne
Humanijim metodama često postavljamo gotovo nemoguć kriterij potpune učinkovitosti. Ako ograda ne zaustavi baš svaku divlju svinju, uklanjanje dostupne hrane ne donese rezultat odmah ili edukacija stanovništva ne spriječi svaku neugodnu ili opasnu situaciju, vrlo brzo zaključujemo da takve mjere nisu dovoljne.
Isti kriterij, međutim, rijetko primjenjujemo na odstrjel. Ako se odstrjel divljih životinja kao metoda primjenjuje desetljećima, a životinje se i dalje pojavljuju ondje gdje ih čovjek ne želi, rijetko zaključujemo da sama metoda nije riješila problem, nego posežemo za novim odstrjelom. Upravo se u toj razlici možda najbolje vidi koliko smo ubijanje divljih životinja prihvatili kao nešto normalno, dok od svake alternative tražimo da unaprijed dokaže gotovo savršenu učinkovitost.
Nije dovoljno pitati što zakon dopušta
Zakon dopušta odstrjel, ali etička i moralna pitanja ne završavaju ondje gdje završava zakonski članak. Društva se mijenjaju upravo tako što postupke koji su desetljećima smatrani uobičajenima počinju preispitivati, osobito kada postoje nova saznanja i mogućnosti da se isti problem riješi s manje patnje i bez oduzimanja života.
Zato pravo pitanje nije samo smijemo li ubiti divlju životinju, nego jesmo li prije toga ozbiljno pokušali ukloniti sve uzroke problema, uložili dovoljno u prevenciju i nesmrtonosne metode te prihvatili da stvarni suživot s divljim životinjama podrazumijeva određenu prilagodbu i s naše strane.
Lisičić s pulskog Kaštela - Foto: Srećko Niketić / Pixsell
Grad ne pripada samo nama
Možda se upravo u tome nalazi srž cijelog problema. Mi ljudi ponašamo se kao da je svaki prostor koji smo proglasili gradom, naseljem ili ljudskim obitavalištem samim time prestao biti dio prirode. Kao da smo povlačenjem administrativne granice stekli isključivo pravo odlučivati koje druge vrste unutar nje smiju postojati.
Prirodu toleriramo dok nam ne počne smetati - stablo dok ne podigne asfalt ili krenemo s gradnjom kuće, pticu dok ne napravi gnijezdo na pogrešnom mjestu, lisicu dok je ne ugledamo među kućama, čaglja dok ne čujemo njegovo "sablasno" zavijanje i divlju svinju dok nam ne prijeđe ispred auta ili uđe u dvorište. Tada vrlo brzo zaboravljamo da je riječ o živim bićima koja ne poznaju naše administrativne granice, vlasničke listove i urbanističke planove.
Ilustracija susreta s divljim svinjama
Teško je govoriti o stvarnom suživotu ako samo ljudska strana određuje pravila, zauzima sve više prostora i na kraju odlučuje tko će na tom prostoru živjeti, a tko umrijeti. Trebamo biti svjesni da divlje životinje žive prema zakonitostima prirode, puno starijima od naših zakona i pravila.
Načini za suživot moraju se pronaći
Nitko razuman ne očekuje da će problemi između ljudi i divljih životinja nestati preko noći. Neke od humanih mjere će uspjeti, neke neće i morat će se mijenjati, kombinirati ili zamijeniti boljima. Ali upravo bi u tome trebala biti razlika između upravljanja problemom i njegova najjednostavnijeg uklanjanja - u spremnosti da tražimo rješenje koje neće svaki put završiti smrću životinje.
Možda nikada nećemo postići suživot bez neugodnih susreta, prekopanog vrta, straha ili štete. Ali možemo odlučiti da takav susret ne mora automatski završiti pucnjem. Jer pravi suživot počinje tek onda kada prihvatimo da na ovom prostoru ne živimo sami.
