More je na površini mirno i čisto, ponegdje gotovo kristalno. Ispod nje, međutim, krije se svijet koji se neprestano mijenja. Zaronili smo na nekoliko lokacija pulskog akvatorija kako bismo vidjeli koliko je života još ostalo među stijenama, morskom travom i pijeskom. Susreti s ribama, rakovima i drugim stanovnicima podmorja pokazuju da razloga za zadovoljstvo još ima, ali jedna uginula periska na kraju zarona podsjeća da more više nije ono koje pamtimo od prije desetak ili petnaest godina
More je na površini mirno i čisto, ponegdje gotovo kristalno. Ispod nje, međutim, krije se svijet koji se neprestano mijenja. Zaronili smo na nekoliko lokacija pulskog akvatorija kako bismo vidjeli koliko je života još ostalo među stijenama, morskom travom i pijeskom. Susreti s ribama, rakovima i drugim stanovnicima podmorja pokazuju da razloga za zadovoljstvo još ima, ali jedna uginula periska na kraju zarona podsjeća da more više nije ono koje pamtimo od prije desetak ili petnaest godina
Pulsko podmorje još uvijek skriva brojne prizore zbog kojih vrijedi zaroniti. Orade, brancini, salpe, pirke, rakovi, morski krastavci... života ima. No oni koji pod morem pamte sliku od prije desetak ili petnaest godina teško mogu ne primijetiti razliku.
Posljednjih smo nekoliko dana u nekoliko navrata zaronili na dah na različitim lokacijama pulskog akvatorija kako bismo vidjeli koliko života još ima u moru. Ne tražeći ništa posebno, tek s malom kamerom i željom da zabilježimo ono što se nalazi ispod površine.
A pod morem, kao i uvijek, drugačiji svijet. Na nekim je mjestima more još uvijek vrlo čisto, ponegdje i kristalno, pa pogled među stijenama i morskom travom seže daleko, ipak od jakog zapadnog vjetra, koji je uzburkao more, na pojedinim lokacijama i mutno. Naše podmorsko putovanje započeli smo oko otočića Kozada, dijela brijunskog otočja, gdje smo napravili i najviše snimaka.
Već tijekom prvog zarona nailazimo na zanimljiv prizor. U pijesku je kapica koja se pokušava ponovno zakopati. Pretpostavljamo da ju je skupina turista koja je prije toga perajama mahala u plićaku slučajno iskopala iz njezina skrovišta u pijesku. Najprije iz školjke izlazi njezin jezičak, a zatim s njime polako počinje ponovno ukopavanje.
.
Za kapicu je pijesak zaštita od predatora. Njezina školjka nije dovoljno snažna da bi izdržala čeljusti orade, koja bez većih problema drobi i mnogo čvršće ljušture drugih školjkaša.
A upravo orade ubrzo prolaze ispred našeg objektiva. Mlađi primjerci, teški između pola kilograma i kilogram, ne bježe odmah pa im se možemo dovoljno približiti za fotografiju.
Takvi trenuci pod morem uvijek produže zaron jer nikada ne znate što će se pojaviti iza sljedeće stijene.
Ovoga puta to je grancipor, veliki rak poznat pod brojnim nazivima, među kojima su grancipol, žbirac, kosmač, grmalj i grancipovero. Nekada je bio hrana siromašnijih, dok je danas cijenjena gastronomska delicija. Ovaj snažni primjerak nije osobito zainteresiran za naše fotografiranje. Podigao je kliješta i vrlo jasno pokazao da mu se ne približavamo, što smo, naravno, i poštovali.
.
Nastavljamo dalje i susrećemo crnelje, male ribice koje su bliski rođaci puno poznatijih riba klaunova, koje su široj publici postale poznate zahvaljujući animiranom filmu 'Potraga za Nemom'. Rasprostranjene su po cijelom Sredozemlju, pa tako i u Jadranu, ali i puno šire, od Portugala pa sve do Angole na jugu Afrike. Mogu se pronaći na dubinama od svega nekoliko pa do četrdesetak metara.
.
Prelazimo preko područja na kojem raste promjenjiva sumporača, morska spužva koja na prvi pogled može podsjetiti na koralj. Raste na osunčanim dijelovima stijena, uglavnom na manjim dubinama, i još je jedan od brojnih organizama koji čine složenu sliku podmorskog života.
.
U jednom trenutku prilazi nam pirka, izrazito radoznala, teritorijalna i grabežljiva riba karakteristične plave boje na trbuhu. Često ju se može vidjeti kako promatra ronioce ili patrolira svojim teritorijem uz kamenito dno i livade morske trave. Ne djeluje posebno impresionirano našom prisutnošću.
Ispred objektiva potom brzinom munje prolazi mali brancin. Radoznali predator nakratko se približava nakon laganog lupkanja dvaju kamenčića. Takav susret možda bi prije nekoliko desetljeća bio sasvim uobičajen, no danas ga ipak doživljavamo s posebnom pažnjom. Lijepo je znati da ih još ima.
Pred objektiv nam je stigla i trilja, prepoznatljiva po crvenkastoj boji i karakterističnim brčićima kojima pretražuje pijesak i mulj morskog dna u potrazi za sitnim organizmima.
A nisu samo ribe bile pred našim objektivom. Iznenadili smo i pticu, velikog vranca, poznatog i kao gnjurac, koji se čim nas je primijetio hitro dao u podvodni bijeg. Riječ je o izuzetno spretnom lovcu koji tijekom nekoliko sati aktivnog lova dnevno može uloviti desetak manjih riba, odnosno u prosjeku oko pola kilograma plijena, dok zimi ta količina može biti i veća. Veliki primjerci mogu uloviti i znatno veće ribe, pa čak i jegulje teške oko kilograma.
.
Pažnju nam privlači i plova salpi koja nam prilazi gotovo bez straha. Riba koja može narasti do oko pola metra i težiti nekoliko kilograma uglavnom se hrani algama, dok mladi primjerci jedu i sitne račiće. Promatramo ih kako prolaze iznad dna, ne mareći previše za našu prisutnost.
Nedugo zatim susrećemo i mediteransku meduzu, jednu od rijetkih koje su preostale nakon velike pojave meduza prije nekoliko tjedana. U njezinom tijelo ispod klobuka skrivaju se sitne ribice kojima meduza očito služi kao zaklon, pa i taj naizgled jednostavan prizor ponovno pokazuje koliko je sve u moru međusobno povezano.
.
Na dnu, odmah ispod nje, stoji kacomarin, odnosno morski krastavac. Naziv kacomarin u Istri je došao iz talijanskog cazzo di mare, dok je službeni naziv morski krastavac ili trp. Pripada skupini bodljikaša i srodan je morskim ježincima i zvijezdama. Mekano, valjkasto tijelo bez glave i udova možda nije posebno atraktivno ljudskom oku, ali njegova je uloga u morskom ekosustavu itekako važna. Hrani se tako da guta i filtrira pijesak, čisteći tako morsko dno. U slučaju opasnosti ima i vrlo neobičan obrambeni mehanizam – kroz stražnji dio tijela može izbaciti vlastite unutarnje organe, kojima nahrani predatora, a koji mu kasnije ponovno narastu.
I sve to pod morem još uvijek postoji. Ipak, tijekom ovakvih zarona teško je ne razmišljati o tome koliko se podmorje promijenilo. Uspoređivati današnju brojnost pojedinih vrsta s onom u prošlosti nije moguće u postocima jer za takve zaključke trebaju sustavna i dugoročna znanstvena istraživanja. No razlika se primjećuje. Nekih je vrsta nešto manje, drugih značajno manje, a ukupni dojam onih koji dugo promatraju isto podmorje teško je zanemariti.
More može biti čisto i prozirno, sunce može prodirati duboko među stijene, a ribe i dalje prolaziti pred objektivom. Ipak, kada se čovjek malo duže zadrži ispod površine, počinje primjećivati i ono čega više nema.
A onda, na kraju zarona, nailazimo na prizor koji možda najbolje govori o svemu što smo tijekom prethodnih sati vidjeli. Na dnu kao da je živa, uspravna školjka uginule periske.
Nekada su bile uobičajen dio jadranskog podmorja i njihove su velike školjke na pojedinim mjestima tvorile gotovo čitave podmorske prizore. Bolest koja je prije nekoliko godina zahvatila njihovu populaciju gotovo ih je potpuno pokosila. Danas se tu i tamo pojavi poneka živa jedinka, zbog čega svaki takav susret ima posebnu vrijednost.
Ova periska više nije među njima. Ostala je samo prazna školjka, svojevrsni trag nekadašnje brojnosti. Ali ni ona nije potpuno prazna. Na njezinoj ljušturi pronašli smo jajašca puža volaka. Život se tako nastavlja i ondje gdje ga na prvi pogled više nema.
Možda upravo taj prizor najbolje opisuje današnje stanje pulskog podmorja. Života još uvijek ima i more nam još uvijek može ponuditi susrete koji će nas iznenaditi i oduševiti. No istodobno nas podsjeća da ništa od toga nije zajamčeno.
Očuvanje podmorja zato nije samo pitanje zaštite pojedine vrste, već očuvanja cijelog sustava u kojem svaka životinja, svaka spužva, svaka biljka i svaki organizam imaju svoje mjesto. Ono što danas izgleda kao mali gubitak možda će se tek godinama kasnije pokazati kao dio puno veće promjene.
Zato je važno ono što još uvijek imamo sačuvati, prije nego što se prazne ljušture i kosti počnu množiti brže nego živi primjerci.
Jer more još uvijek ima mnogo toga za pokazati. Samo je pitanje hoćemo li znati sačuvati dovoljno života ispod površine da ga mogu vidjeti i oni koji će u ovo isto more zaroniti za deset, dvadeset ili pedeset godina.
Rođen je u Švedskoj i nogometno je stasao u akademiji IFK Göteborga. U kolovozu 2024. prelazi u AC Milan gdje nastupa za Milan Futuro, B momčad kluba. Pretprošle sezone upisao je 18 nastupa i dva pogotka u Serie C, otkrio je o Istrinom pojačanju sportski direktor Saša Bjelanović
Predstavljanje će se održati od 10 do 13 sati, a svoje programe će približiti građanima i budućim studentima kroz izravne razgovore
Projekt okupljen oko češkog gitarista i autora Jana Janíka glazbeno polazi od gypsy jazza i tradicije Djanga Reinhardta, ali svoj zvuk širi prema flamencu, rumbi, boleru i akustičnom swingu
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našim uvjetima korištenja.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.
