Ovog je vikenda u Rovinju održan Weekend Food Festival na kojemu su gostovala brojna poznata imena hrvatske, ali i svjetske gastronomske scene. Pritom su kao gosti na panelima predstavljali svoje projekte, diskutirali o svjetskim trendovima i educirali zainteresirane posjetitelje.
Tom smo prilikom razgovarali s Matijom Babićem, osnivačem najčitanijeg portala u Hrvatskoj, Index.hr-a, a koji je prije tri godine pokrenuo novi projekt - TasteAtlas.
Naime, radi se o platformi, svojevrsnom turističkom vodiču kroz tradicionalnu hranu koji obuhvaća autentične recepte, recenzije profesionalnih kritičara hrane i članke o popularnim sastojcima i jelima.
Babić se osvrnuo i na gastronomsku ponudu Istre, s naglaskom na ponudu tartufa, koju je oštro okarakterizirao kao prevaru. Kako nam je kazao, nije mu jasno zašto Istra, pored toliko sjajnih stvari koje ima, izabire ovakav pristup ponude skupog sastojka za kojeg se može reći da je jedan od simbola našeg poluotoka.
Svi vas znamo kao osnivača Indexa, ali još je jedan, možemo reći iznimno uspješan projekt iza kojeg stojite. Radi se, dakle, o TasteAtlasu. Kako je sve počelo?
Još je prerano za reći da je TasteAtlas uspješan projekt, svakako smo daleko od komercijalnog uspjeha. Istina jest da po nekim ego-metrikama možemo reći da je TasteAtlas dobar: puno ljudi ga cijeni i koristi, mediji diljem svijeta o TasteAtlasu pišu pozitivno, mnogim ljudima pomaže otkriti neka tradicionalna jela i restorane koji ih pripremaju. S druge strane, TasteAtlas bilježi 50 do 100 tisuća posjetitelja dnevno, što nije niti blizu dovoljno za komercijalni uspjeh.
No TasteAtlas je work in progress, to još nije niti blizu završena platforma, niti nudi dovoljno kvalitetno sve informacije koje ja želim da nudi. Trudimo se da svaki dan bude sve bolji. Nadam se da će kroz par godina to dovesti i do komercijalnog uspjeha.
O TasteAtlasu na panelu s Matom Jankovićem
TasteAtlas je svakako projekt koji mene usrećuje, smatram ga svojim životnim projektom i najdražim projektom na kojem sam ikad radio. I na kraju, on odgovara na ono što je meni nedostajalo: meni su na putovanjima nedostajale informacije o lokalnim jelima i namirnicama, o sjajnim tradicionalnim restoranima. Drago mi je da sam to bio u prilici omogućiti svima koji dijele takve interese i ljubav prema lokalnom i autohtonom.
O tasteatlasu
Moje je mišljenje da Rovinj nećete upoznati kroz AgliAmici, nego kroz Barbu Danila. Istru nećete upoznati kroz dim tekućeg leda na stolu, nego kroz kamenice u Vikingu ili žgvacet od kokoši u Beccaccii. Kroz bijeli tartuf koji ti Nevio riba pred tobom u Toklariji, ne kroz Ziganteovu tartufatu u McDonald'su ili prevarantskim turističkim klopkama.
Platforma koja bi to jednostavno omogućavala ljudima je nedostajala. TasteAtlas je takva platforma i njen je primarni cilj promovirati takve restorane i takvu kuhinju i ideju da neku lokaciju treba upoznati kroz njenu kuhinju i da je okus uvijek ispred predstave.
Italija i Japan imaju dosta sličnosti: apsolutnu posvećenost namirnici, jednostavnost i gotovo religiozni pristup hrani. Kad smo kod tog, to je jedina religija u koju možete i mene upisati
Poznat ste gurman. Često na društvenim mrežama objavljujete fotografije s putovanja i raznih vrsta kuhinja s kojima se upoznajete. Koja vam je ostala najposebnija i zašto?
Ja sam svakako hedonist i vjerujem da je uživanje u životu njegov osnovni smisao. Hrana i putovanja meni spadaju među stvari koje mi donose najviše užitka, zato sam im toliko posvećen.
Ne bih rekao da postoji dio svijeta koji nije lijep. Sve je lijepo, svugdje ima nešto lijepo. Slično je i s kuhinjama, baš svugdje se može otkriti nešto sjajno.
Moj favorit je ipak, bez razmišljanja i bez konkurencije, Italija. Italiji nitko nije do koljena u gotovo ničemu vezanom uz hranu, pa i uživanjem u životu generalno.
Drugo mjesto zauzima mi Japan. Italija i Japan imaju zapravo dosta sličnosti: apsolutnu posvećenost namirnici, jednostavnost i gotovo religiozni pristup hrani. Kad smo kod tog, to je jedina religija u koju možete i mene upisati.
Ovih dana boravite u Istri. Za nju ste sentimentalno vezani, a rekli ste i da ste ponosni na nju. Možete li nam opisati tu posebnu povezanost s našim poluotokom?
Najljepši dio svog djetinjstva, pa i života uopće, proveo sam u Istri. Od rođenja pa negdje do punoljetnosti, svake godine provodio sam par mjeseci u Červaru kod Poreča. U 90-ima se i Červar promijenio, tada sam i prestao ići tamo, no Istru svakako i dalje obožavam.
Pamtim šetnje s bakom i djedom do Tara, Vabrige, Novigrada, izlete do Rovinja i Limskog kanala. Istru sam oduvijek obožavao zbog tih uspomena pa potom i nekih od najljepših prijateljstava, izlazaka i zabava u ranim tinejdžerskim godinama. Ali i od svih hrvatskih regija rekao bih da je meni i karakterno najbliskija. Kasnije sam se "preselio" u San Rocco, gdje je moj prijatelj Teo Fernetich, pa posljednjih skoro 15 godina ne prođe godina, a da ne navratim jednom ili više puta.
Za par eura kupuju galone umjetne arome iz Italije i to smeće neukim turistima prodaju pod 'tartufe'"
Niste se suzdržavali ni od kritike, a znamo da ste na nju uvijek spreman. Prije nekoliko dana osvrnuli ste se i na način prezentiranja i ponude tartufa u Istri. Nazvali ste to 'zigantizacijom’. O čemu je točno riječ i kako to objašnjavate?
Kompletna ponuda tartufa u Istri je prevara! Tartufate, ulja od tartufa, pivo s tartufima, čipsevi od tartufa, maslac od tartufa, kečap od tartufa, sir od tartufa, salame s tartufima, čak i McDonald's s tartufima. To je sve prevara. Naravno, ništa od tog veze nema s tartufima. U toj prevari također sudjeluje 99 posto restorana. Tjesteninu zaliju tim groznim prevarantskim uljem ili maslacom, onda gore nekom sirotom Nijemcu ili Zagrepčaninu naribaju malo najjeftinijeg tartufa, to smeće mu naplate 100 kuna, a on misli da okus dolazi od tog naribanog tartufa. Pa čak i kad kupite tartuf u onim teglicama, često ćete ga dobiti u aromatiziranoj tekućini.
Poanta je da je gotovo sve što se u Istri prodaje pod tartufe umjetna aroma tartufa, koja u svojoj bazi ima formaldehid. Formaldehid ima još jednu moguću primjenu, da u njemu čuvaju organe mrtvaca. Dakle, dobar je za čuvati mrtvace i raditi budale od turista.
o ponudi tartufa u istri
U tome ne bi bilo ništa sporno da tu umjetnu aromu, to smeće uvezeno iz Italije, predstavljaju kao umjetnu aromu. Ali oni ga predstavljaju kao okus Istre, kao krunu istarske turističke ponude. To je grozna prevara.
To ide do te mjere da gotovo nigdje u Istri ne možete pojesti pravi, normalni, obični tartuf. Znam da vas neće prevariti Toklarija i San Rocco, takvih mjesta ima još možda par, sve ostalo je prevara.
Začetnik toga u Hrvatskoj bio je Zigante sa svojim tartufatama i uljima od tartufa; zato to nazivam zigantizacijom istarske ponude. Sada su to prihvatili i gotovo svi ostali jer, logično, najveće pare uvijek su u prevari. Za par eura kupuju galone umjetne arome iz Italije, prepakiravaju to smeće i neukim turistima prodaju pod "tartufe". Problem je višestruk: većina ljudi više pojma nema kakav okus tartufi uopće trebaju imati, i sada kad im ponetko pošten i ponudi obične naribane tartufe, recimo one blage ljetne, turist misli da ga taj vara jer nema onog groznog intenzivnog smrada formaldehida za koji turist misli da je pravi okus tartufa.
Zašto Istra, uz sve sjajne stvari koje ima, za svoj glavni adut koji najviše koristi u promociji izabrala prevaru, meni nije jasno. No siguran sam da će u jednom trenu za to platiti visoku cijenu. Jer ljude možete varati neko vrijeme, ne zauvijek.