OLUJE KOJE NAS OBLIKUJU Poput neobičnih borova, i ljudi nose tragove oluja, padova i životnih puteva koje nisu birali

Volim šetnje ranom zorom. U ono doba dana kada se noć tek povlači pred prvim svjetlom, kada se dan polako budi, a svijet još nije započeo svoju svakodnevnu žurbu. Volim taj osjećaj da je preda mnom cijeli dan, kao da će trajati jako dugo i da imam vremena za sve što želim napraviti. Da bez obzira na ono što je bilo jučer, postoji mogućnost da nešto započnem ispočetka, nešto ispravim, nuliram.

Na tim šetnjama prolazim pokraj borova neobičnih oblika. Njihova su debla povijena, ponegdje položena na zemlju, a iz njih izrastaju snažne grane, svaka u svojem smjeru. Neke se uzdižu prema nebu, neke se pružaju vodoravno, a neke se nakon dugog puta ponovno okreću prema svjetlosti. Svaki je drugačiji i neobičniji na svoj način, i svi su prekrasni. Zastanem, promatram ih i razmišljam o silama koje su ih oblikovale. Neke je davna oluja savila, drugi su se desetljećima prilagođavali uvjetima u kojima rastu. Vjetar može promijeniti položaj debla ali ako korijen ostane živ i funkcionalan, stablo može nastaviti rasti.

Njegovi izboji reagiraju na gravitaciju i svjetlost pronalazeći nove smjerove rasta. Nijedan od tih borova zbog svog neobičnog oblika nije izgubio ljepotu, dapače, upravo ih ta različitost čini posebnima.

I dok ih s divljenjem promatram, razmišljam koliko smo im slični. I naše živote oblikuju okolnosti, vjetrovi i oluje koje nismo birali, očekivali i za koje nismo bili spremni. No dok na borovima vidimo rezultat dugogodišnjeg rasta i prilagodbe, mi ljudi, dok smo usred vlastitih oluja često ne možemo naslutiti kamo nas one vode.

I sama sam osjetila koliko takve oluje mogu iscrpiti čovjeka. Koliko je ponekad teško sačuvati radost stvaranja, vjeru u ljude i vlastite vrijednosti kada se susretneš s razočarenjima, nepoštenjem i neprestanom potrebom da dokazuješ vrijednost svojega rada. Kada se umor počne mjeriti količinom svega što se u čovjeku nakupilo.

Nekome je oluja bolest, nekome gubitak voljene osobe, financijska neizvjesnost, nepravda, izdaja ili razočarenje u ljude kojima je vjerovao. Nekoga životne okolnosti prisile da promijeni planove koje je godinama gradio, a netko jednog jutra shvati da više ne osjeća radost u onome što je nekada toliko volio. Dok oluja traje, svakome je njegova dovoljno velika.

A kad se na vlastite borbe nadoveže i sve ono čemu svakodnevno svjedočimo u društvu, teško je zadržati optimizam. Vijesti o nepravdi, nepoštenju, sukobima i ljudskoj bezobzirnosti. Komentari na društvenim mrežama u kojima se ljudi međusobno vrijeđaju, ponižavaju i osuđuju s nevjerojatnom lakoćom.

I sve se to taloži. Jedno razočarenje nadovezuje se na drugo, svakodnevni problemi postaju sve glasniji, a ono što nas je nekada veselilo polako se povlači u drugi plan. U takvom košmaru nije uvijek jednostavno prepoznati što je za nas dobro, kojim putem krenuti i koje bitke uopće vrijedi voditi. Ponekad se toliko iscrpimo pokušavajući ispraviti ono što smatramo pogrešnim da zaboravimo na sve ono što nas je pokrenulo.

A onda se slučajno, ako slučajnosti uopće postoje, dogodila jedna sasvim posebna večer. Na koncert Zvjezdana Ružića otišla sam neplanirano. Odluka je pala svega nekoliko sati prije početka, ne sluteći koliko ću se prepoznati u njegovoj životnoj priči. Sjedila sam u kazališnoj loži, pred pozornicom obasjanom reflektorima. Izmjenjivali su se virtuozno izvedeni zvukovi različitih instrumenata, a na ekranu su se pojavljivale riječi koje su pratile pojedine skladbe. Glazba i tekst međusobno su se nadopunjavali stvarajući priču koja je nadilazila sam koncert. Pred nama se, kroz glazbu, odvijao film jednog života. Priča o snovima, stvaranju, sumnjama i onoj tvrdoglavoj potrebi da čovjek nastavi slijediti ono u što vjeruje čak i kada mu okolnosti nisu naklonjene. Bilo je nemoguće slušati takvu priču, a ne prepoznati u njoj ponešto od vlastite.

Zvjezdan je kroz glazbu govorio i o životnim olujama. O tome kako nam se, dok traju, čine velikima poput cijelog svemira, beskrajnim poput oceana, a kada prođu i pogledamo ih s vremenskim odmakom, neke od njih postanu tek oluja u šalici čaja. Koliko je istine u toj slici. Jer dok smo usred problema teško je vidjeti išta izvan njega. Brige nam zauzmu misli, strahovi zamagle pogled, a ono što smo godinama stvarali i u što smo vjerovali odjednom se učini dalekim i nesigurnim.

A koliko god naši životi bili različiti, strah, tuga, neizvjesnost, razočarenje, gubitak, nada i ljubav osjećaji su koji su nam svima poznati. Pljesak te večeri trajao je dugo. Orio se kazalištem, a mene je obuzelo ganuće. Pljeskala sam i promatrala ljude oko sebe. Razmišljala sam koliko je samo različitih životnih priča okupljeno u toj dvorani, koliko je svakoga od nas život puta savio, koliko je bilo poraza, pogrešaka, izgubljenih prilika, neostvarenih snova i trenutaka u kojima smo se pitali imamo li snage nastaviti. O ljudima koji su stajali oko mene nisam znala ništa, nisam poznavala njihove borbe, njihove gubitke ni njihove pobjede.

A ipak te smo večeri svi pljeskali istom čovjeku.Odavali smo priznanje njegovoj glazbi ali i hrabrosti da vlastitu životnu priču podijeli s drugima. U njegovoj ustrajnosti mogli smo prepoznati i dio vlastite, a u tom zajedničkom pljesku pokazala se jedna od najljepših ljudskih sposobnosti. Da razumijemo tuđu bol, nečiju borbu i iskreno se radujemo tuđem uspjehu.

Nitko od nas nije morao imati isti životni put, ista uvjerenja ni iste snove da bismo u tom trenutku osjećali isto. Živimo u svijetu u kojem se neprestano govori o uspjehu, rezultatima, ostvarenim ciljevima i pobjedama, a tako se rijetko govori o ljudima koji su jednostavno umorni. O onima koji su godinama ulagali znanje, trud i ljubav u ono što stvaraju, a onda se suočili s okolnostima koje
nisu mogli predvidjeti. O ljudima koji nisu izgubili želju za stvaranjem nego su se umorili od prepreka na putu do svojih snova. Od nas se neprestano traži da budemo snažni, uspješni,
sigurni u sebe i spremni na nove izazove. A što kada nismo? Kada posustanemo, pogriješimo ili jednostavno trebamo vremena da ponovno pronađemo novi smjer?

I ponovno pomislim na svoje neobične borove. Ne divim im se unatoč njihovim povijenim i nepravilnim granama. Divim im se upravo zbog njih. Njihova ljepota nije u savršenstvu već u
jedinstvenosti. A tako je i s ljudima. Naši životi ne moraju izgledati onako kako smo ih zamišljali da bi bili vrijedni. Pogrešne odluke, propuštene prilike, gubici i promjene smjera ne brišu sve ono što smo tijekom godina naučili, stvarali i postigli.

Ne moramo uvijek biti snažni. Smijemo biti umorni, nesigurni pa čak i izgubljeni, a da pritom ne izgubimo pravo vjerovati u sebe i svoje snove. Jer nije svako stablo koje se savilo i slomljeno. Niti je svaki čovjek koji je posustao odustao.