OSAM RUKU PROTIV ZATVORENIH OČIJU Priča o japanskoj biljci koja čuva dom i ljudima koji su odlučili učiniti isto

U prirodi postoje biljke koje kao da ne mare što rade sve ostale. Dok se većina vrta priprema za zimsko odmaranje, one tek započinju sa svojom cvatnjom, i to bez proljetnog sunca i raskoši ljeta. Samo procvjetaju kada im je vrijeme. Upravo se to ovih dana dogodilo u mojem vrtu. Procvjetale su tri fatsije, biljke koje mnogi poznaju kao sobne ali malo tko zna da mogu izrasti u raskošne zimzelene grmove na otvorenom.

Ima sjajne i velike listove koji podsjećaju na smokvu, iako sa smokvom nemaju ništa zajedničko. Riječ je o japanskoj araliji latinskog naziva Fatsia japonica. Osim što ovih dana privlači pozornost neobičnim cvjetanjem privlači pozornost i pričom koja se krije iza njezina imena.

Jer teško je ostati ravnodušan kada otkrijete da biljka u japanskoj tradiciji nosi ime “osam ruku” i da upravo tim rukama, doduše simbolično, čuva dom. 

Fatsia japonica prirodno raste u Japanu i južnoj Koreji. U povoljnim uvjetima doseže visinu od tri do četiri metra, a njezini veliki, kožasti i dlanasti listovi i do 40 centimetara daju joj tropski izgled. Cvate od listopada do prosinca te razvija kremastobijele cvatove sastavljene od puno sitnih cvjetova. Nisu osobito raskošni ali imaju važnu ulogu jer pružaju nektar i pelud kukcima koji su aktivni u kasnu jesen kada je drugih izvora hrane sve manje. Nakon cvatnje razvijaju se plodovi koji dozrijevanjem postaju gotovo crni.

U krajobraznom oblikovanju fatsiju posebno cijenim zbog njezinog izražajnog lišča. Svojom pojavom prostoru daju karakter. Odličan je izbor za sjenovite i polusjenovite vrtove, atrije, unutarnja dvorišta, zaklonjenje terase i prostore uz ulaz u kuće. Lijepo se kombinira sa papratima i drugim biljkama koje vole slične uvjete. Nije posebno zahtjevna ali ne podnosi dugotrajnu sušu, jako popodnevno sunce i izloženost snažnim vjetrovima.

Ime je dobila zbog velikih, dlanasto urezanih listova koji podsjećaju na raširene ljudske dlanove. Međutim, listovi fatsije najčešće imaju sedam ili devet režnjeva, a ne osam. No u tradicionalnom japanskom jeziku broj osam označava mnoštvo, ne nužno točno osam. Osam se u japanskoj kulturi povezuje sa srećom, obiljem i napretkom. Prema japanskoj tradiciji njezini listovi podsjećaju i na čarobnu lepezu mitskog bića Tengu za kojeg se vjerovalo da može otjerati zle sile. Zato se fatsija tradicionalno sadila uz ulaze u kuću kao biljka koja simbolično štiti dom i njezine ukućane.

Meni, baš lijepa simbolika. Veliki, otvoreni dlanovi koji istovremeno pozdravljaju i štite. Biljka koja svakom gostu želi dobrodošlicu ali istovremeno poručuje da u taj dom ne može ući baš svatko. Jer biti dobar domaćin ne znači svakome otvoriti vrata i ne brinuti o tome što se događa nakon što gost uđe. A biti dobar gost znači poštovati dom u koji smo primljeni i ljude koji u njemu žive.

Gostoprimstvo nikada ne bi smjelo značiti odricanje od prava da zaštitimo svoj dom.
I baš se sjetih te simbolike gledajući jučer ljude koji su hodali ulicama Labina, a posebno one koji već tjednima prosvjeduju u Koromačnu. Jer i oni, baš poput simboličnih osam ruku fatsije, žele zaštititi svoj dom. Samo što njihov dom nije omeđen zidovima kuće niti završava na ulaznim vratima. Njihov dom je Koromačno, Labinština, Istra. To je zrak koji udišu, voda koju piju, zemlja na kojoj žive i prostor koji žele ostaviti svojoj djeci.

A kada govorimo o gostima valja se zapitati što znači biti dobar gost u nečijem kraju. Holcim je gospodarski subjekt koji posluje u Koromačnu, zapošljava ljude i ondje ostvaruje svoje poslovne ciljeve. Ali u simboličnom smislu, on je gost u domu lokalne zajednice. Bez obzira na vlasništvo, dozvole i investicije, taj prostor nije samo mjesto poslovanja. On je prije svega mjesto nečijeg života.

I kao što od gosta u vlastitoj kući očekujemo da poštuje naše ukućane tako i od svakoga tko posluje u našem kraju očekujemo poštovanje prema ljudima, njihovoj zabrinutosti i pravu da postavljaju pitanja.

Dobar gost svoje poštovanje ne dokazuje samo onime što donosi u kuću već i time kako se ponaša prema onima koji u njoj žive. A upravo se tu postavlja pitanje koliko se Holcim ponaša kao dobar gost. Jer kada ljudi koji žive u njegovu neposrednom susjedstvu već tjednima izlaze na ulicu, prosvjeduju i traže odgovore, očito je da je povjerenje između gosta i domaćina ozbiljno narušeno.

Holcim može govoriti o investicijama, radnim mjestima, dozvolama i razvoju, i to je sve važno, ali ništa ne umanjuje pravo ljudi da znaju što se događa u njihovu dvorištu i kakve posljedice određeni projekti mogu imati za njihov život. Jer dobar gost ne treba očekivati da mu domaćin bude zahvalan samo zato što je donio novac. Dobar gost poštuje kuću u koju je ušao, ljude koji u njoj žive i njihovo pravo da se osjećaju sigurno u vlastitom domu.

A kada se povjerenje izgubi nije dovoljno pozivati se samo na dozvole. Povjerenje je potrebno ponovno zaslužiti.

Kada već govorimo o gostima ne možemo zaobići ni one kojima smo povjerili ulogu domaćina našeg zajedničkog doma, naše Istre. To su župan, gradonačelnici i načelnici. Njima smo povjerili ključeve našeg kraja, a s ključevima dolazi i odgovornost za ono što se u njemu događa. No kada nastanu problemi često čujemo poznato opravdanje: “Nismo nadležni, to je u rukama države”. Zanimljivo je kako ta ista država nije toliko daleka kada svakog mjeseca treba primiti plaću iz javnih sredstava.

Naravno da postoje granice ovlasti ali to ne znači da prestaje odgovornost prema ljudima koji su ih izabrali. Zamislite domaćina koji gostu širom otvori vrata, a kada ukućani izraze zabrinutost zbog onoga što se u kući događa, samo slegne ramenima i kaže da on tu ništa ne može. Dobar domaćin ne dokazuje svoju brigu riječima već djelima. Ne mora imati odgovor na sve, ali mora znati što je poduzeo, što je postigao i zašto nešto nije uspio. Mora moći zaštititi dom koji mu je povjeren.

Inače, čemu smo mu uopće povjerili ključeve?