SNAGA ISPOD POVRŠINE O nevidljivim nitima zajedništva i velikoj moći malog čovjeka

Znate li što se događa u šumi kada jedno stablo napadnu štetnici? Naizgled ništa. Jedno se stablo razboli, počne slabjeti i ako se ne uspije obraniti , na kraju usahne. Ostala stabla nastavljaju živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Pa nije baš tako. Ipak je priroda puno složenija od onoga što možemo vidjeti. Ono što vidimo iznad površine tla mali je dio procesa koji se odvijaju u šumskom ekosustavu.

Kada stablo napadnu štetnici, u njegovim se tkivima pokreću obrambeni mehanizmi. Stablo počinje proizvoditi kemijske spojeve kojima se nastoji zaštititi od napadača, a dio tih spojeva otpušta i u zrak. Vjetar ih prenosi čime privuku i prirodne neprijatelje štetnika čime se u obranu uključuju i drugi organizmi.

No jednako zanimljivi procesi odvijaju se ispod površine tla, među korijenjem stabala i razgranatim mrežama mikoriznih gljiva. Riječ je o simbiotskom odnosu između korijenja stabala i gljiva čije se sićušne niti šire kroz tlo i mogu povezivati više stabala u zajedničku mrežu. Kroz takvu se mrežu mogu prenositi određene tvari poput ugljika, dušika i fosfora važnih za rast i razvoj. Posebno je zanimljivo što su znanstvenici u pokusima sa nekim biljnim vrstama otkrili da zajedničke mikorizne mreže mogu sudjelovati i u prenosu signala povezanih s obranom od štetnika.

I premda ta povezanost ne može uvijek spasiti napadnuto stablo, pokazuje koliko je život međusobno povezan i koliko ti odnosi mogu pridonijeti njezinoj otpornosti. Ono što se dogodi jednom stablu ne mora ostati samo njegova stvar. Snaga šume nije samo u svakom pojedinom stablu već i u svemu onome što ih povezuje.

A mi ljudi? I u nama postoji duboko ukorijenjena potreba da zaštitimo sebe, svoju djecu i svoj dom. Čovjek je kroz povijest opstao i zahvaljujući tome što je naučio živjeti s drugima, pomagati, dijeliti i surađivati. Pa ipak, koliko smo se puta našli pred nečim što smatramo pogrešnim, a nismo učinili ništa jer smo vjerovali da ionako ništa ne možemo promijeniti.

Ma što ja tu mogu? Ja sam samo mali čovjek!” Ovih se tjedana u Koromačnu dogodilo nešto što me podsjetilo na šumu s početka ove priče. Ljudi su se osjetili ugroženima, zabrinutima za svoje zdravlje, zdravlje svoje djece, zrak koji dišu i mjesto u kojem žive. Počeli su postavljati pitanja i tražiti odgovore. I baš kao što se u šumi reakcija na opasnost ne mora zaustaviti na jednom stablu tako ni njihova zabrinutost nije ostala samo briga pojedinca.

Jedan je progovorio, drugi je prepoznao vlastitu zabrinutost u njegovim riječima pa se pridužio. Ljudi su se počeli povezivati, razmjenjivati infomacije, dijeliti znanje, vrijeme i iskustvo. I tako je pred našim očima nastajala mreža. Mreža ljudi bez političke funkcije, velikog kapitala i moćnih zaleđa. Ljudi koji su do jučer jedni drugima bili tek poznanici ili potpuni stranci, sada su stajali jedni uz druge.

Promatrajući ih razmišljala sam o malom čovjeku koji svoju snagu tako često traži u nekom drugome. U političaru, instituciji, nekome tko ima položaj, novac ili utjecaj pa misli da vrijednost njegova glasa ovisi o tome tko će mu dopustiti da ga izgovori. A onda stotinjak ljudi na jednom pješačkom prijelazu pokaže koliko je takvo razmišljanje pogrešno. I nisu imali ništa od onoga što obično povezujemo s moći, ali su ipak uspjeli skrenuti pozornost javnosti, otvoriti pitnja i potaknuti institucionalne reakcije.

Ti su ljudi pokazali što se događa kada pojedinci prestanu vjerovati da su nemoćni i shvate koliko mogu kada se povežu. I tu je, po meni, najveća vrijednost svega što se ovih tjedana događa u Koromačnu. U spoznaji da moć malog čovjeka nije mala. Malo je samo naše uvjerenje o tome koliko možemo.

A onda je Općinsko vijeće Raše jednoglasno izglasalo protivljenje Holcimovu projektu KOdeCo Net Zero te od Vlade zatražilo njegovo uklanjanje s liste strateških investicijskih projekata i obustavu daljnjih aktivnosti.

Naravno još nije gotovo ali se ipak nešto promijenilo. Zabrinutost koja je mogla ostati iza zatvorenih vrata postala je javno pitanje na koje su institucije morale odgovoriti. Pravo na čisti zrak, pitku vodu i zdravo tlo nije privilegij koji nam netko mora dodijeliti niti usluga za koju moramo moliti. To je naše pravo i ne trebamo ničije dopuštenje da ga imamo. Tražimo da ga oni koji su ih dužni štititi konačno i zaštite.

A sve je to pokrenula mreža ljudi. Stotinjak ljudi koji nisu povjerovali da je stotinjak ljudi premalo. Baš su me ti događaji u Koromačnu podsjetili na šumu i na ono stablo koje je napadnuto ali čija nevolja nije ostala samo njegova. Na nevidljive veze koje postoje ispod površine i na snagu koja proizlazi iz povezanosti.

Priča o Koromačnu puno je veća od jednog pješačkog prijelaza i jednog industrijskog projekta. Govori o nastajanju jedne drugačije mreže. Njezine niti nisu od korijenja i gljiva. Njezine niti zovu se povjerenje, solidarnost, odgovornost, hrabrost i zajedništvo.

A ono što je najvažnije jest da ta snaga nije nastala tek kada su se ljudi povezali. Ona je već postojala u svakome od njih. Povezivanjem su tek otkrili koliko je velika. I upravo u tome leži snaga ispod površine. U onome što čovjek već nosi nosi u sebi, ali često ni sam ne prepoznaje. Sve dok njegova briga ne postane zajednička, a njegov glas dio nečega što više nije moguće zanemariti.

Tada ono što je do jučer bilo tiho i neprimjetno počinje mijenjati stvarnost. Jer tlo se ne zatrese kada progovori netko moćan. Zatrese se kada oni koji su vjerovali da su nemoćni shvate da nikada nisu bili mali.